REAL Di Stefano.
REALberto Di Stefano.
RE Alberto Di Stefano.
Kad velike, izuzetne ličnosti odlaze, često se u - In memoriam - (pre)otme patetika.
Pokušaću da je izbjegnem, jer kod Alberta Di Stefana ništa nije bilo - patetično.
Na terenu i van njega. Sve je zapravo bilo - ljudski i fudbalski - fantastično!
Di Stefano je bio i ostao samo čovjek - istina posebnog dara, a istina je, i jednostavan, k'a i svaki - veliki čo'ek! Samo, ono što je Di Stefano mogao i umio - nijednom drugom distefanu, širom Planete, nije u životu uspijevalo.
Sve ostalo su - nijanse od života.
Život je Alberto Di Stefano, prije 88 godina, (za)počeo u željezničkom naselju "Barakas", na tadašnjoj periferiji Buenos Ajresa.
Otad ga je, preko River Plate (rijeke i Stadiona) i kolumbijskog Milionariosa, fudbalski život i smrt doveo do Španije. Trebalo je da obuče dres Barselone - čak je to tri-četiri puta uradio, ali je dekretom Kaudilja (Fransiska Franka) završio na Šamartenu - današnjem stadionu "Santjago Bernabeu", a tadašnji presjednik Santjago Bernabeu ga je i dočekao.
Lider. Harizmatičan. Briljantan pijanist na pravougaonom klaviru! "Saeta Rubia" - zlatna strijela.
Privatno: melanholičan, suptilne ironije, protkane južnoameričkim sarkazmom.
Ovih dana, i najstariji fudbalofili u prilicu su da "obnove" gradivo - da fudbalski i životni Di Stefanov "životopis", još jednom pređu.
Izdvajam: pet, uzastopnih pobjeda Reala u (tadašnjem) Kupu šampiona. U svim "završnicama", na svih pet finalnih susreta, Di Stefano se bar jednom upisao u strijelce.
U "finalu svih finala", računajući Kup i Ligu šampiona, protiv Ajntrahta iz Frankfurta, na "Hempden Parku" u Glazgovu, Real je pobijedio 7:3.
Di Stefano je dao tri, a njegov "alter ego" Ferenc Puškaš - četiri gola. Posljednju utakmicu u bijelom dresu odigrao je 27. maja 1964, već mu je 39. godina, a to je bilo prije tačno pola vijeka.
Te srijede na "Prateru", rodio se veliki Inter a veliki Real je šestu titulu osvojio 1966. protiv Partizana, bez Di Stefana. Madriđani su prije Beča, odigrali i finale u Amsterdamu 1962 - pobijedila ih je Benfika 5:3.
Di Stefano je odigrao sve utakmice do finala, ali zbog povrede je morao da se preseli na tribine starog Olimpijskog stadiona, u glavnom gradu Holandije.
I sami znate, da je Real minulog maja osvojio "decimu".
Alfredo Di Stefano "sam" PET, a kasnije, za 54 sezone, sve Realove generacije, svi zajedno - PET.
"Senjor-slučaj" je odlučio da Di Stefano "ode" - upravo kad je završnica 20. Mundijala. A i to, umišljam, nije bilo - slučajno. Baš kao što je, ne umišljam, prosto nevjerovatno da Di Stefano nije odigrao nijedan minut, na nekom Prvenstvu svijeta svog doba.
Teoretski je mogao da bude na, čak, pet Mundijala. Da paradoks bude veći, Re Alberto je igrao za tri reprezentacije - Argentinu, Kolumbiju i Španiju.
I po tome je svjetski raritet.
Od "gaučosa" se oprostio, onog dana kad je otišao u Evropu, jer - u toj epohi nijedan Argentinac, koji je igrao na Starom kontinentu, nikad nije pozivan u reprezentaciju. To je bilo nepisano pravilo a nije bilo izuzetka, koji bi potvrdio to pravilo.
Za Kolumbiju je odigrao tri-četiri prijateljske utakmice, koje FIFA nikad nije registrovala, jer "zemlja kafe" i nije bila član Svjetske fudbalske organizacije.
U trećem pokušaju, da sa Španijom, čiji je pasoš čekao pola decenije, dođe do Švedske 1958. - završen je u neuspješnim kvalifikacijama. Četiri godine kasnije, konačno s „furijom”, stigao na Mundijal u Čileu.
Došao je u Santjago, nedovoljno oporavljen pa je, tri španske utakmice, odgledao s klupe...
Od prekjuče, o čovjeku koji nije praktično ni "omirisao" nijedan Mundijal, svjedoče najveći živi, junaci minulih i najveći asovi aktuelnog Svjetskog prvenstva. Uz već pomenutu, neizbježnu patetiku, u svim tim "tviterima" i "instagramima", prosto se osjeća duboko poštovanje i naklon - jednom od najvećih fudbalskih asova svih vremena i, plebiscitarno, najkompletnijem fudbaleru svih vremena.
Di Stefanovo (veliko) srce je stalo prekjuče oko 17.30. Tri dana ranije, proslavio je 88. rođendan, u jednom restoranu, u Ulici Harmon Ramon Himenez, nadomak stadiona "Santjago Bernabeu".
Na stolu ga je čekao - dan poslije 88. rođendana - "buket od 88 ruža za Don Alberta", koji je otposlala (vjeruje se) izvjesna, pola vijeka mlađa Kostarikanka Đina Gonzales, njegova, kako je nedavno i sam Di Stefano lično svjedočio u "El Paisu" - posljednja velika ljubav...
Sada je jasno da je Alberto Di Stefano (vjerovatno u mislima s Đinom Gonzales) odsanjao, 5. jula oko 18 sati, "Posljednji tango u Madridu".
Baš kao što je Grande Marlon Brando, sa predivnom Romi Šnajder, "oskarovski" otplesao - "Posljednji tango u Parizu" (Bertolučijev film, 1972).
REAL Di Stefano.
REALberto Di Stefano.
RE Alberto Di Stefano.
Galerija
Bonus video:
