Transformersi: Beskrajno dosadno i negledljivo

Vrhunac Majklovog voajerizma je 3D kadar u kome borbu robota gledamo kroz noge glavne junakinje, ali nema tih nogu koje bi tu borbu učinile zanimljivom
7 komentar(a)
Ažurirano: 05.07.2014. 12:26h

Transformersi: Doba izumiranja (Transformers: Age of Extinction, Michael Bay, 2014)

U moru besmislenih Internet klipova koji autorima donose petnaestak minuta Vorholove slave, po bizarnosti se izdvojio onaj studenta Džereda Frenka. Frenk je snimajući sebe pored pruge prišao preblizu vozu u pokretu čiji ga je mašinovođa udario nogom u glavu.

Ukoliko bi se od ovog klipa napravio dugometražni film, on bi vjerovatno imao više smisla od posljednjeg nastavka „Transformersa“. Nakon rušilačkog sukoba Autobota i Deseptikona, političari su odlučili da Zemlja više ne smije biti poprište njihove borbe.

Krišom od vlade, agent Harold (Kelsi Gremer) pokreće akciju čiji je cilj da uništi Autobote, pri čemu njihove ostatke daje mogulu Džošui Džojsu (Stenli Tuči). Kada mehaničar Kejd Jeger (Mark Valberg) otkrije u bioskopu olupinu kamiona, on je prevozi kod sebe i otkriva da je riječ o vođi Autobota, Optimusu Prajmu.

Ubrzo se ispostavlja kako tajni agenti žele da unište Optimusa, ali da to važi i za preostale Deseptikone. Treći dio „Transformersa“ (Majkl Bej, 2011) je sedmi film po zaradi u istoriji kinematografije, a ako gledamo kvalitet, visoko mjesto bi zauzimao i na listi najgorih.

Četvrti dio, koji je upravo u bioskopima, je uspio nemoguće, odnosno da se po količini očaja nametne čak i u ovako lošem serijalu. Prije svega, „Doba izumiranja“ traje punih dva i po sata, koji će gledaocima proći kao dvije i po godine. Ako bi u mješalicu za beton ubacili šareni, metalni otpad i zumirali to kamerom, dobili bi akcione scene iz ovog filma.

Već na početku, slijedi objašnjenje nestanka dinosaurusa koje neće imati nikakve veze sa radnjom, kao ni sa Dinobotima. Ova nepovezanost uzroka i posljedice osnovna je karakteristika djela. Kako bi se to zabašurilo, svakih petnaestak minuta će kroz kadar proći dvije zgodne i visoke djevojke koje kamera uhvati na tren.

To je vjerovatno uvedeno kako bi se gledaoci, koji su na stepenicama i izlaze iz bioskopa, vratili nazad. Vrhunac Majklovog voajerizma je 3D kadar u kome borbu robota gledamo kroz noge glavne junakinje, ali nema tih nogu koje bi tu borbu učinile zanimljivom. Lokalnoj publici će biti zanimljivo otkriće da Autoboti vuku porijeklo od drevnih crnogorskih plemena.

Naime, nakon povratka Optimusa Prajma, Autoboti se popnu na vrh obližnjeg brda i pucaju u vazduh od sreće kao da su na robotskoj svadbi. Iako nema mlade, tu su svi ostali - od starog svata do barjaktara. Ovakvih scena ima više, pri čemu bi se mogla izdvojiti i Bejova bizarna posveta Hičkokovom klasiku „Sjever - sjeverozapad“ (1959) gdje leteći robot juri automobil koji se krije u kukuruzu.

U strahu da film od dva i po sata ne traje dovoljno dugo, Bej usporava pojedine kadrove pri čemu je potpuno nejasno na koji način ih bira. Pored toga, neki brendovi se toliko besramno reklamiraju da gledaocu dođe da iz inata ne pazari prikazane proizvode.

Prikaz razvoja likova je izostavljen, jer ga u ovom filmu nema. Iz istog razloga, besmisleno je govoriti o glumi ili scenariju. Jedini način da se uživa u ovom djelu je da se u pomoć pozove sociologija, te da se iskonstruiše sociološki narativ u kome će se analizirati činjenica da su Autoboti američki kamioni, a zli Deseptikoni sportski automobili.

Može se spomenuti i to da film gotovo nema scenu bez američke zastave, kao i da je privatno vlasništvo svetinja za naše junake koji simbolišu radničku klasu koja ne odlazi u raj, već u Kinu. Međutim, sve to neće promijeniti sveprožimajuću dosadnost djela zbog koje takvo gledanje nema funkciju nadogradnje sadržaja, već više liči na šminkanje leša.

Ako se prisjetimo voza iz uvodnog pasusa, može se reći da je gledalac ovog filma u ulozi čovjeka pored pruge, dok je Bej mašinovođa koji ga veselo šutira nogom. Kao što je i taj klip imao preko dvadeset miliona pregleda za nepunih sedam dana, vjerovatno je i da će Majklov film biti jedan od najgledanijih ove godine.

Međutim, za sve one koji su imali nesreću da mu priđu dovoljno blizu, bol zbog toga neće biti manji.

Konačna ocjena: 1/10

Udar ljubavi (The Love Punch, Joel Hopkins, 2013)

Filmovi se nerijetko bave društvenim temama, pri čemu ton djela direktno odgovara ozbiljnosti teme. Ukoliko se kao osnovni zamajac radnje uzme propast penzionog fonda, očekivano je da žanrovska razrada bude u dramskom, a ne komičnom ključu.

Režiser i scenarista Džoel Hopkins ne misli tako, te sa opisanim polazištem snima romantičnu komediju sa špijunskim elementima. Ričard (Pirs Brosnan) i Kejt (Ema Tompson) su razvedeni bračni par koji saznaje kako je njihov penzioni fond propao nakon što je kompaniju privatizovao mladi biznismen Vinsent (Loren Lafit).

Kada Ričard i Kejt saznaju da je Vinsent svojoj vjerenici Sofiji (Tapins Midlton) kupio dijamant od deset miliona dolara, odlučuju da ga ukradu i tako mu se osvete za pohlepu.

Hopkins je "Udar ljubavi“ osmislio kao šarmantnu englesku komediju sa veteranima kakvi su Pirs Brosnan i Ema Tompson. Scenario je nadahnut mada više postiže na planu duhovitih replika, nego što dočarava odnos Ričarda i Kejt. Osnovna premisa filma je potentna i pruža mogućnost za znatno ozbiljniju i jezgrovitiju analizu od prikazane.

Naime, na početku gledamo naše junake koji ubrzo shvataju da su pokradeni od strane pohlepnog kapitaliste. Uprkos tome što su izgubili penzije, Ričard i Kejt kao da imaju dovoljno ušteđevine da se to ne primjeti.

Ovaj glamur nezaposlenih penzionera vremenom postaje sve manje i manje uvjerljiv, pri čemu Hopkins kao da zaboravlja kako film počinje, te u drugoj polovini narativ svodi na duhovitu prevaru.

Otklon od društvenog komentara slijedi nakon najupečatljivije scene u kojoj Ričard i Kejt dolaze kod Vinsenta koji im kaže da nije uradio ništa nelegalno, te da sistem dozvoljava da on, kao biznismen, dođe i upropasti neko preduzeće, a da za to ne odgovara.

Iako je ovaj razvoj događaja izuzetan zato što bračnom paru ne suprotstavlja korumpiranog pojedinca, već sam sistem, Hopkinsa kao da je napustila hrabrost nakon ove scene, te je razradu nastavio u mnogo mirnijem i samim tim, neuzbudljivijem tonu.

To ne znači da nastavak nije duhovit, već da se nakon prvih pola sata iscrpilo sve ono što je djelo činilo originalnim. Nakon što je sociološka oštrica svjesno otupljena, autor težište prebacuje na ljubavnu komediju.

Boravak bračnog para u Parizu je naglašeno romantičan, pri čemu najkomičnije situacije nisu toliko vezane za odnos Ričarda i Kejt, koliko za razliku u godinama između Kejt i Sofije.

Brosnan, koji je tumačio lik Džejmsa Bonda prije nego što je ovaj postao neotesan, se u nekoliko scena vraća ulozi tajnog agenta, što je ponekad uspješno (scena u kojoj pozira sa pištoljem), a ponekad ne (upad na vjenčanje u ronilačkom odijelu). Kidnapovanje Teksašana je potpuno nerealno i znatno narušava suspenziju nevjerice.

U suvišnosti treba ubrojati i deus ex machina sina koji je haker, kao i avanturu koju Kejt ima sa bogatim Francuzom. Iz dramskog ugla je jasno da je ova ljubavna veza tu kako bi se pokazalo da Ričard, koji je sklon avanturama sa mlađim ženama, nije jedini koji ima izbor.

Problem je što je Kejtin lik do tada već postavljen kao samouvjeren, te završna avantura odudara od dotadašnjeg razvoja. Iako je zamišljeno da je ovo prikaže kao nezavisnu ženu koja zna šta želi, ta veza je više pokazatelj njene nesigurnosti i djeluje da je uvedena kao protivteg muškoj prevari.

Na taj način, srećan kraj ima gorak ukus jer ispada da to što je noć provela sa ljubavnikom ne smeta ni Ričardu ni njoj, što teško da je zdrav temelj za vezu bez obzira na godine i iskustvo.

Naši junaci više puta ponove rečenicu da nemaju šta da izgube osim dostojanstva. I zaista, tokom filma, oni se u gotovo svakoj sceni kontrolišu i nijednom ne djeluje kao da su zaista u opasnosti.

Ova uzdržanost je neosporno šarmantna, ali istovremeno gledaoce uskraćuje za hrabriju verziju u kojoj bi njihovo očajanje bilo veće, a prijetnja realnija. Dok se ta verzija ne snimi, ovo se može posmatrati kao pristojna zamjena.

Konačna ocjena 5/10

Galerija