MUNDIJALSKI DNEVNIK

Bem-vindo

Dok se topla, zimska noć lagano povlačila pred naletom junskog jutra, Cristo Redentor je izronio iz mraka, nekako i fizički bliži nebu nego zemlji.
83 pregleda 0 komentar(a)
Hrist, Brazil, Foto: Reuters
Hrist, Brazil, Foto: Reuters
Ažurirano: 28.03.2019. 10:33h

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Pažljivo slažući slova da bi se umanjila šteta užasno ružnog rukopisa, dječija ruka na papiru je ređala stavku po stavku:

Kopakabana - najpoznatija plaža na svijetu, na kojoj se rađaju majstori fudbala;

Marakana - najčuveniji stadion na svijetu, hram fudbala;

Korkovado - statua Isusa Hrista, zaštitni znak grada, jedno od sedam novih svjetskih čuda;

Glava šećera - brdo „posađeno“ iznad mora da uljepša ionalo prelijepu prirodu;

Ipanema - još jedna od predivnih plaža, u čijem zaleđu je kvadratni metar poslovnog prostora skuplji nego na Menhetnu;

Bilo je tu još svega i svačega, svaka stvar gotovo jednako interesantna i privlačna...

Ali...

List papira je odavno izblijedio, život je učinio da i prva želja polako iščili, a jednog (najvažnijeg) zaljubljenika u fudbalske međioničare u žutim dresovima više nema...

Valjda zbog toga, ili uprkos svemu tome, prvi susret sa Cidade Maravilhosa skinuo je prašinu sa nekih davno zaboravljenih emocija...

Bem-vindo ao Rio de Janeiro.

Dok se topla, zimska noć lagano povlačila pred naletom junskog jutra, Cristo Redentor je izronio iz mraka, nekako i fizički bliži nebu nego zemlji.

Zaštitnik grada, ali i zaštitnik ljudi koji iz čitavog svijeta hrle ka zemlji sambe, kafe i fudbala, kao da i sam govori:

Dobro došli u Rio de Ženeiro. Dobro došli u srce Brazila.

Okupan suncem, ali okupan i žutom bojom dresova brazilske reprezentacije, predivni grad je, kažu, ljepši i čarobniji nego ikad.

Jer, i on sada živi stari san. Duge 64 godine prošle su otkako je Rio bio domaćin Svjetskog prvenstva u fudbalu.

Osvajao je Brazil titule poslije toga, ali ni pet vezenih zvjezdica nisu mogle da prekriju pukotinu na duši koja je nastala te 1950.

Valjda zbog toga, ili uprkos svemu tome, vrijeme je da zacijele stare rane.

U Riju se to osjeća na svakom koraku.

Jedan su preskočili teškom mukom, ostala su im još tri. Protiv hrabrog Čilea, suze su bile rezervisane i za jedne i za druge.

Od sreće su kvasili lice Nejmara, od tuge se nije mogao utješiti Gari Medel.

Treću sreću u mečevima osmine finala protiv Brazila Čileanci nisu dočekali.

Sudbina se surovo poigrala sa njima, jučerašnji dan tokom čitavog života Pinilja će pokušati da zaboravi. Vjerovatno - uzalud.

Baš kao što su Brazilci uzalud pokušavali da zaborave davno finale na „Marakani”.

Finale nakog kojeg je, poput miliona, plakao i otac djevojke koja je u ime Fife zadužena za medije.

Od prošle godine njega više nema, sada ona živi njegov san. Brazil je zaslužio da sanja i dalje...