Borba protiv moćnog vođe i Veliki korak naprijed

Danas je jasno da je „Kako da trenirate svog zmaja“ film koji je mogao da parira najboljim Piksarovim radovima
0 komentar(a)
Ažurirano: 28.06.2014. 18:08h

Kako da dresirate svog zmaja 2 (How to Train Your Dragon 2, Dean DeBlois, 2014)

Prvi film koji je dao nagovještaj kraja zlatnog doba studija Piksar je bio Drimvorksov „Kako da trenirate svog zmaja“ (Din Debloi, 2010). Do tada, Piksar je jedini snimao animinirane filmove koji su pokušavali da budu više od proste zabave, dok se konkurencija, u najboljem slučaju, zadovoljavala duhovitom dekonstrukcijom bajki. Te prelomne godine, Piksar je izdao odličnu „Priču o igračkama 3“, koja je ujedno skrenula pažnju kritičara sa Debloiovog remek djela.

Danas je jasno da je „Kako da trenirate svog zmaja“ film koji je mogao da parira najboljim Piksarovim radovima, iako tada nije izgledalo tako. U međuvremenu, studio Dizni je doživio drugu renesansu uporedivu sa onom iz početka devedesetih, dok su svi ostali snimali mahom osrednja i zaboravljiva djela. „Kako da trenirate svog zmaja 2“, koga Debloi opet piše i režira, pokušava da preokrene ovaj trend.

Štucko i njegov zmaj Bezubi prave geografsku kartu okruženja. Ubrzo upoznaju lovca Ereta koji po naređenju surovog Draga Krvošake otima sve zmajeve koje može da nađe. U potrazi za Dragom, Štucko će naići na ženu koja o zmajevima zna više od njega, kao i na velikog zmaja koji može da kontroliše sve ostale, pa i Bezubog. Ubrzo se ispostavlja da Drago želi da napadne selo tako što će okrenuti ljubimce protiv gospodara.

Pet godina nakon prvog dijela, seljaci žive harmonično sa zmajevima, dok naši junaci prolaze kroz tinejdžerske muke. Autori su odlučili da ne snime varijaciju na temu, već da priču oplemene novim sadržajem.

Da sve ne bude obojeno tamnim tonovima, gledamo Štuckovo veselo društvo, kao i majku koja ima iste sklonosti ka ekstremnim sportovima kao i sin.

Tako, pored već analiziranog povjerenja, dodatno uvode ekološke motive, kao i praštanje i odanost. Revolucionarnost originala je bila u tome što je istakao da velike pobjede traže velike žrtve. U ovom dijelu, ton je mračniji jer se opisuje pravi rat, pa će shodno tome i gubici biti veći. Iako je riječ o dječijem filmu, „Kako da trenirate svog zmaja 2“ ima par scena koje realno pokazuju do čega može dovesti želja da se žrtvujemo za druge, ali pored toga analizira i spremnost da se oprosti.

Gledalac će shvatiti da pod upravom loših ljudi dobri rade užasne stvari, kao i da je jedini način da se to prekine borba protiv moćnog vođe. Pored toga, pokazaće se da je neophodno opraštati drugima greške, ali samo ukoliko znamo da ih neće ponoviti. Iako Štucko pokušava da preobrati Krvošaku, ubrzo će shvatiti da je otvoren sukob jedino rješenje.

Iz svega navedenog je jasno da je u okviru savremenog crtanog filma ovo djelo pozicionirano na sličan način na koji je to Nolanov Betmen u žanru superherojskog. Naime, Nolan je strip ekranizacijama koje su sklone pretjerivanjima dodao sloj realizma čime je uozbiljio osnovnu postavku.

Čak ni iritantna sinhronizacija koja je značajno ispod nivoa Zaleđenog kraljevstva ili Kuće velikog mađioničara ne može značajnije nauditi ovom filmu.

Tako viđeno više nije bilo čista fantastika, već je lako moglo da kodira društvenu poruku. „Kako da trenirate svog zmaja 2“ radi isto, u smislu da postulat o nedodirljivosti glavnih junaka pada u vodu, te se zbog toga rutinske akcione sekvence gledaju sa više zanimanja jer vrlo lako mogu imati tragičan ishod.

Iako ne treba očekivati kasapnicu u stilu Martinove „Igre prijestola“, autori hrabro iskoračuju u domen onoga što se obično ne prikazuje u radovima ovog tipa, pri čemu žrtvovanje ima jaku emotivnu komponentu jer se radi o već izgrađenim i poznatim likovima.

Kako je film primarno namijenjen mladima, uz nabrojano se opisuju i teškoće odrastanja i preuzimanja odgovornosti. Da sve ne bude obojeno tamnim tonovima, gledamo Štuckovo veselo društvo, kao i majku koja ima iste sklonosti ka ekstremnim sportovima kao i sin.

Djeluje da njeno uvođenje nije bilo neophodno, ali bez toga bi djelo vjerovatno bilo preozbiljno. U svakom slučaju, prvo pojavljivanje maskirane prikaze u oblacima je sjajno režirano i uprkos naivnom razrješenju, daje sve naznake kasnijeg gubitka.

Čak ni iritantna sinhronizacija koja je značajno ispod nivoa Zaleđenog kraljevstva ili Kuće velikog mađioničara ne može značajnije nauditi ovom filmu. Iako kvalitetom ne dostiže original, riječ je o više nego dostojnom nastavku koji se ni po jednom parametru ne može okarakterisati kao razočarenje.

Konačna ocjena: 8/10

Kuća velikog mađioničara (The House of Magic, Ben Stassen, Jeremy Degruson, 2013)

U intervjuu koji je dao njemačkim medijima, belgijski režiser Ben Stasen je kazao da je evropskim autorima gotovo nemoguće da se takmiče sa američkim u domenu animiniranog filma. Razloga ima više, a jedan od glavnih je bioskopska distributerska mreža koja nevoljno daje šansu djelima koja nisu producirana od strane velikih studija. Ben je uz to dodao da ova činjenica nikako nije razlog za predaju, tim prije što su savremeni softverski alati dovoljno moćni da čak i nezavisnim autorima omogućavaju snimanje filmova koji sa tehničke strane neće puno zaostajati za holivudskim. Da ove riječi imaju smisla, pokazuje njegova „Kuća velikog mađioničara“.

“Kuća velikog mađioničara”, Ben Stassen, Jeremy Degruson, 2013.

Kada mačka Groma gazde izbace na ulicu, on utočište pronalazi u ukletoj kući od koje zaziru i ljudi i životinje. Ubrzo sazna da kuća nije napuštena, već da u njoj živi stari i dobrodušni mađioničar Lorenc zajedno sa automatonima koje je napravio, bijelim mišem i zecom. Kada mišica Megi i zec Džek vide kako se Lorenc dobro slaže sa Gromom, u strahu da će im preuzeti tačku odlučuju da ga izbace iz kuće. Ono na šta ne računaju je da će u međuvremenu Lorencov nećak Danijel pokušati starcu da oduzme dom, a kako je alergičan na mačke, Grom je jedini koji može da ga spriječi.

Film počinje idiličnom porodičnom vožnjom koju ubrzo smjenjuje akciona sekvenca u kojoj je Grom prinuđen da se bori za život. Već u prvih nekoliko minuta je jasno da je animacija na visokom nivou, te da djelo može da parira radovima sa višestruko većim bu- džetom. U poređenju sa Stasenovim prethodnim filmovima o kornjači Semiju koji bi se mogli opisati kao loše kopije „Potrage za Nemom“, jasno je vidljivo da je „Kuća velikog mađioničara“ veliki korak naprijed u tehničkom smislu.

Ipak, kvalitet koji krasi pojedinačni dizajn junaka se teško prenosi na cjelinu. Još od početka gledamo predvidljivu priču koju zanimljivom čine prije svega akcione sekvence i dopadljivi likovi.

Dizni studio je za potrebe filma „Zlatokosa i razbojnik“ unajmio tim matematičara koji su razvijali algoritme kako bi što bolje dočarali svjetlucanje njene kose. Kako je za nezavisne producentske kuće ovakav izdatak nemoguć, neophodno je da se manjak budžeta nadoknadi viškom maštovitosti. Ovdje je to urađeno efektnim uvođenjem automatona koje je svakako lakše animirati od leda i vode.

Njihov ples, u kome centralnu ulogu igra sijalica Edison koja oponaša korake Majkla Džeksona, istovremeno je i originalan i dirljiv, što su elementi koje sve rjeđe nalazimo u današnjoj kinematografiji.

Ipak, kvalitet koji krasi pojedinačni dizajn junaka se teško prenosi na cjelinu. Još od početka gledamo predvidljivu priču koju zanimljivom čine prije svega akcione sekvence i dopadljivi likovi.

Srećom, ova predvidljivost ne vodi u dosadu, već je prosto riječ o narativnom obrascu karakterističnom za bajke. Naznaku drugačijeg daje lik ciničnog zeca, ali kako djelo odmiče njemu se daje sve manje prostora, pa akciono finale provodi zaglavljen u vratima.

Olinjali zec je dat kao Lorencova dopuna, zato što nema iluzija o starosti i plaši se napuštanja. Za razliku od svih ostalih koji su sa starcem zato što ga vole, zec je tu zato što nema gdje da ode.

Sve i da ne znamo da je film produciran u Evropi, shvatili bi to na osnovu Gromovih avantura. Suptilan humor je sadržan u činjenici da je alergija bitan element radnje. Tako se pokazuje da kao što nesmotreni i neodgovorni ljudi mogu da izbace životinju iz auta, i ta životinja njih može da izbaci iz kuće.

Motiv starosti i usamljenosti je odlično razrađen kroz odnos Lorenca i djece iz bolnice, pri čemu na nećakovu opasku kako je prestar, stric u nevjerici kaže da čovjek nikada ne može biti prestar da zabavlja djecu.

Olinjali zec je dat kao Lorencova dopuna, zato što nema iluzija o starosti i plaši se napuštanja. Za razliku od svih ostalih koji su sa starcem zato što ga vole, zec je tu zato što nema gdje da ode.

U želji da sve ostane isto, Džek i Megi hrane starčev zaborav, ali iluzija da sve može ostati isto je veća i od mađioničarskih trikova koje Lorenc izvodi. Iako je ovakva postavka pružala mogućnost za hrabrije zaokruženje, ipak treba pohvaliti potrebu autora da zaključak bude nedvosmisleno dječiji. Zbog toga je „Kuća velikog mađioničara“ film djelimičnih istina što se, uostalom, može reći i za svaku pravu bajku.

Konačna ocjena: 7/10