Marko Tomaš ne voli da ga zovu pjesnikom, niti da ga svrstavaju u nacionalne, vjerske ili bilo kakve okvire. Za sebe kaže da je „tip koji se snalazi i pokušava da živi od nečega što mu je najlakše da radi“, da „piše poeziju i luta“.
Jedno takvo lutanje dovelo ga je u nikšićki Blues brothers bar, pravo mjesto za čovjeka kome je Lenard Koen „jedini sveštenik kojeg je imao u životu, sveštenik religije predivnih gubitnika“.
Razgovor sa Tomašem, jednim od, kako ga najčešće predstavljaju, najpoznatijih, najčitanijih i najvoljenijih pjesnika na prostoru bivše Jugoslavije, vodila je novinarka Dragana Erjavšek.
Po već ustaljenoj praksi kada Tomaš negdje gostuje tražila se stolica više, a kako je primjetila moderatorka večeri bilo je dosta onih koji su došli da „čuju ali i da vide pjesnika“ (aludirajući na veliki broj prisutnih dama prim.aut.). Dobro je, jer su često i „pogledi“ dovoljni da se poezija počne čitati i voljeti.
Pričalo se o poeziji, komunizmu, ideologiji i idealima, a najviše o njegovoj posljednjoj zbirci „Trideset deveti maj“. Iako ga je, kako reče, „strah od toga šta nose četrdesete“ priznao je da je 39 ljeta proveo jako zabavno.
„Bilo je uspona, padova, dobrih i loših stvari, kao u životu svakog čovjeka. Ne bježim od toga da cijeli život gledam kao zabavni park. Da li ću i nakon 40. nastaviti istim tempom zavisi od umora i energije“, kazao je pjesnik za koga su napisali da je „pelcovan jugoslovenskim duhom i kulturom” - rođen u Ljubljani, školovan u Mostaru i Somboru, živio i radio u Sarajevu, Zagrebu, Splitu, Beogradu, sada živi u Mostaru. Selidbe su mu pomogle da shvati “da čovjek ne pripada nigdje, osim ako ne pristane da pripada negdje”.
„Nije mi problem seliti se jer grad tvojim čine ljudi sa kojima možeš dijeliti svakodnevicu“.
Najbliskiji mu je, kako reče, idealistički komunizam koji nikada nije realizovan, a sa idealizmom, nekako u paru, ide i romantizam jer „te dvije stvari se na neki način poklapaju“. Voli da se poigrava sa „šlagerskom patetikom“ a to njegovo poigravanje „nervira književne kritičare“ što njega uopšte ne tangira jer je „patos pojedincu postao skoro svakidašnja i neizbježna pojava”, a šlagera i šansona “premalo ima u savremenoj poeziji”. Kako je kazao ne voli da „pametuje i puno priča“ jer bi ono što je napisao trebalo da dovoljno govori o njemu, a u pjesmama se nalaze djelići njega, ali i ljudi koje poznaje i koji su dio njegovog mikrokosmosa, jedinog svijeta koji možemo da mijenjamo. To shvatimo, smatra Tomaš, kada odbolujemo zablude mladosti da možemo bilo šta da promijenimo.
„Čovjek se osjeti umoran i počne se povlačiti. Shvati da postoji samo mikrokosmos koji možemo promijeniti“.
Protivnik je deklarativnih floskula koje se godinama na ovim prostorima izgovaraju a koje su odavno izgubile smisao i ljudi zaboravili na njihovo stvarno značenje. Priznao je da je slovenački kantautor Tomaž Pengov, na čijoj gitari je imao čast da odsvira nekoliko akorda i kome je posvetio cijelo jedno poglavlje, „prošao ispod radara jugoslovenske javnosti“, mada je za njega on jugoslovenski Nik Drejk.
Tomaš je poeziju i prozu objavljivao u bosansko-hercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici, a pjesme su mu prevedene na italijanski, poljski, njemački i engleski jezik. Jedan je od pokretača i urednika časopisa “Kolaps” i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral Tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Novinar je portala zurnal.info.
“Srećom po mene, ja samo želim biti ja. Živjeti svoj mali život i možda, koliko je u mojoj moći, naučiti ljude da vjeruju onome što im govorim, da o meni sude na osnovu onoga što radim a ne na osnovu nekih suludih imaginarnih pretpostavki, jer jedino tako jednog dana možda svi shvate da su obespravljeni bez obzira na nacionalnu pripadnost. Želim barem da me se ostavi da živim u svojoj uobrazilji, iluziji koju sam sam sebi stvorio misleći da je dovoljno bit iskren”, zapisao je Tomaš.
A njegov “sveštenik” s početka teksta bi kazao “Poezija je samo dokaz života. Ako je vaš život dobro goreo, poezija je samo pepeo.”
Mjesto sa posebnom atmosferom i ambijentom
Blues brothers je za desetogodišnjicu postojanja pripremilo niz program a autorsko veče Marka Tomaša je najava događaja koji slijede. Za deset godina ovaj klub je postao mjesto susreta književnika, muzičara, umjetnika, mladosti. Sa Nikšićanima su se družili Božo Koprivica, Balša Brković, Obrad Nenezić, Brano Mandić, Đuro Radosavović...
„Deset godina rada biće obilježeno nizom kulturnih događaja od kojih je prvi autorsko veče Marka Tomaša. Ponosni smo na sve što je urađeno proteklih godina, zajedničkim snagama - jer smatram da je ovaj i ovakav Blues brothers bar djelo svih koji su tu boravili i vraćali mu se sa posebnom emocijom. Mjesto sa posebnom atmosferom i ambijentom, kako gosti vole reći, moglo bi biti izmješteno u bilo kojem dijelu svijeta, i opet bi bilo razlika koja prija”, kazao je Ivan Radojičić.
Bonus video:
