U intervjuu za tportal.hr književnica Ivana Simić Bodrožić govori o svojoj novoj knjizi priča '100% pamuk', u izdanju VBZ-a, ali i velikom hitu 'Hotel Zagorje' te društvenom angažmanu i položaju žena u društvu. Sa mladom spisateljicom razgovarao je Gordan Duhaček, koji je autorku podsjetio da je njen prvi roman, 'Hotel Zagorje' prodan u, za hrvatske prilike fantastičnih, 20 hiljada primjeraka.
Na pitanje - osjećate li pritisak zbog toga ili možda smatrate da je to fenomen koji se više neće ponoviti u vašoj spisateljskoj karijeri, Bodrožić-Simić kaže:
- Pitanje je za mene malo nezgodno formulirano, tako da ako odgovorim kako vjerujem da će se moje knjige uvijek sjajno prodavati, to se može tumačiti kao samodopadnost i arogancija.
S druge strane, ako kažem da sam uvjerena kako je određeni uspjeh u mojoj karijeri incident i da se više nikada neće ponoviti, ispada da ni sama ne vjerujem u to što radim te da radije pristajem za svoje postignuće odgovornost prebaciti na nekog drugog ili na okolnosti. Onda je valjda isto i s neuspjehom. Dakle, moj odgovor je: želim pisati dobre knjige.
Kakva su vaša iskustva kao žene i spisateljice u medijima i medijskom posredovanju ženske slike? Je li vam se dogodilo da vas netko gleda kao 'lutkicu' ili ste kao autorica doživjeli rodnu diskriminaciju neke druge vrste?
- Ista kao i većine žena. Da ne teoretiziram previše; nitko se nije ni jednom riječju osvrnuo kada je u najčitanijem dnevnom listu izašao članak o tome kako su odjevene hrvatske političarke, kakve pramenove imaju na kosi, nose li kostime prikladne njihovu obliku tijela. Ton se mijenjao od pohvalnog prema podrugljivom. U istom tom tjednu tadašnji istarski župan je prilikom neke proslave u polupijanom zanosu razderao svoju majicu na grudima i tako razdrljen šetao okolo, dok su ga drugi tapšali po ramenima. Percipiran je kao malo luckast i simpatičan. Razlika u plaćama je samo manifestacija sveukupnog stanja i odnosa prema ženama.
Često istupate oko aktualnih pa i političkih tema, poput referenduma o braku, dvojezičnih ploča u Vukovaru, građanskog odgoja u školama itd. Znalo vam se dogoditi i da vas prozivaju zbog izrečenih stavova, i s lijeva i s desna. Kako se nosite s time, a što vas potiče na javni angažman?
- Vrlo je jednostavno, ustvari, nešto mi se dogodi u stomaku kada čujem ili vidim određene situacije koje me okružuju i jedni način da budem bolje jest da sjednem i napišem nešto. Što se tiče lijevih i desnih, ja sam se opredijelila za neku vrstu dobrovoljne osamljenosti, iako 'lijevi' svjetonazor osjećam bliskim jer je temeljen na humanim idejama ravnopravnosti i progresa.
Ponekad imam dojam da kada biste pitali neke 'napredne i osviještene' ljevičare što napraviti sa svom tom stokom koja ništa ne razumije i samo galami, ne bi se ponijeli puno plemenitije od groznih nacionalista.
Bonus video:
