HD SAMBA

Neki novi "azuri"

Ćezare Prandeli je, baš kao Enco Bearcot (1982) i Marćelo Lipi (2006) došao na Svjetsko prvenstvo kroz medijsku torturu. Ostaje da vidimo da li će i on „uzvratiti” titulom šampiona
6 komentar(a)
Ažurirano: 28.03.2019. 09:57h

Preksinoć sam se odlučio da skoro tri sata odvojim za Italiju. Ne mislim tu na utakmicu Italija - Engleska, koju sam naravno gledao i uživao, već na 180 minuta prije susreta.

I dok ste vi mogli da se još jednom ubijedite da u fudbalu nema pobjeda unaprijed (mislim na duel Urugvaj - Kostarika) zalijepio sam se za HD ekran, gledajući i slušajući italijansku fudbalsku, i ne samo fudbalsku, TV elitu koja je do detalja raspravljala i uglavnom skeptično govorila o izabranicima Ćezarea Prandelija, kao i o njegovoj trenerskoj filozofiji, uoči meča sa Engleskom.

Nijesam se samo zadržao na RAI-sportu. Tu su čak sagovornici bili umjereniji, koliko-toliko, u odnosu na Gold-7, Antena-3, Tele Lombardija, Topfudbal TV.

Jedino se Sky Italia držao aktuelnih činjenica. Sličnih emisija, ni po koncepciji ni po žestini polemike, niti je bilo, niti ima na ovim prostorima.

To u Italiji nije od juče. Čak je i nepisana tradicija. Još od 1982, kad je poslije slične uvodne medijske oluje „silenzio stampa” zavladala praktično sve do osvojene titule, jer u prvoj fazi SP Enco Bearcot je naprosto držan na stubu srama. Pa i svi reprezentativci.

Tada sam - komentarišući sve utakmice Italije u grupi - proveo dvadesetak dana u Vigu i Korunji. „Azuri” su se zaista provukli kroz iglene uši i, kao drugi u grupi, zahvaljujući gol-razlici (2:2) prošli dalje, jer je i trećeplasirani Kamerun imao takođe tri boda, a gol-razliku 1:1.

Kad je, preko Barselone, Italija u nastavku stigla do Madrida, i na kraju do pehara (Njemačka - 3:1, komentatori Mladen Delić i moja malenkost) sve se promijenilo: mediji su se utrkivali u (pro) sipanju komplimenata, Italija je bila u transu, ali duboka rana, sve dok je ta šampionska generacija bila na velikoj sceni, nikad nije zarasla.

Čak ni tadašnji predsjednik Italije, partizan Sandro Pertini nije uspio da pomiri „sedmu silu” i tvorce treće svjetske titule.

Nešto slično se dogodilo i 2006. U predvečerje njemačkog Mundijala, buknula je afera stoljeća - „kalćopoli” i u tom političkom, sportskom i kulturološkom haosu traženo je da „azuri” i ne idu na SP.

Marćelo Lipi je, naravno, odveo „azure”, zajedno s reprezentativcima, ponižen i prežaljen.

Poslije mjesec dana, u Italiju su se vratili sa četvrtom i zasada posljednjom zvjezdicom, koja pripada (i na dresu se vidi) prvaku svijeta (finale - Francuska 5:3 nakon penala). Opet je zavladao medijski mir, pa se istorija, na neki način ponovila. Ipak, potvrdilo se i ovog puta nepisano pravilo da, uz pomoć ili odmoć medija, ništa tako dobro ne uspijeva kao uspjeh.

Od tada je osam godina prošlo... Italija je, u noći između subote i nedjelje, odigrala utakmicu za pamćenje. Mi koji duže pamtimo, prosto ne pamtimo da se u minulim decenijama nešto slično dogodilo „azurima”, na startu SP.

Ovo su, ipak, neki novi „azuri” koje istina predvode „legionari” Pirlo, Barzalji i De Rosi, naravno, i Bufon koji je preksinoć zbog lakše (?) povrede ostao na klupi.

Fudbalska Italija je i jutros zadovoljna, prezadovoljna. Ipak su se neke stvari promijenile. Sve one višesatne TV polemike, koje su povod za ovu kolumnu, sada će ući u realnije vode.

Sve se zapravo promijenilo zbog „magične noći” u Manausu.

Prvi put Italijani praktično, u posljednjih 40 godina, nijesu SP počeli sa računatim remijem u džepu.

Pobjeda, igra protiv vrlo dobre i tradicionalno neugodne Engleske, Italijanima je obezbijedila privremeni mir. U Brazilu i u domovini. No, apetiti su ostali isti...

Je li Ćezare Prandeli, poslije dvije zvjezdice Vitorija Poca (1934. i 1938) i po jedne Bearcota (1982) i Lipija (2006) - četvrti tvorac pete svjetske zvijezde italijanske?!

Nećemo dugo čekati na odgovor, ali po onome što smo vidjeli preksinoć, moglo bi se desiti da Ćezare bude fudbalski - Cezar i da „zapali” Rim.

U suprotnom - zna se!

Anćelotijevo pismo Prandeliju i reprezentaciji

Za posljednje medijsko satiranje „azura” povod je bio remi s Luksemburgom (1:1) neposredno pred početak Mundijala. Prethodno je Italija odigrala šest utakmica što kvalifikacionih što prijateljskih, a ostala je bez ijedne pobjede.

Kako se sa strane obično sve stvari bolje vide, to je vjerovatno bio samo povod treneru Reala, najuvaženijem italijanskom stručnjaku u ovom momentu, Karlu Anćelotiju, da 12. juna, dan pred početak SP, uputi otvoreno pismo Prandeliju i reprezentativcima:

„Momci, titula nije nemoguća. To kažem jasno i glasno. Selekcija Italije predvođena Prandelijem može da nam pokloni taj san, tu divnu avanturu. Kada se govori o našim šansama mediji i Italijani su uglavnom skeptični, ali smatram da možemo da napravimo iznenađenje, ako budemo usklađeni i složni”.

Rekao bih glas razuma i nespornog znanja i - iskustva.

Galerija