stari majstor

Tople, nježne oči za one što ga vole: Uroš Tošković

"Mozak je takvi govnar, skriveni ubica, koji čovjeka tjera na svašta. E, sa njim se treba izboriti..."
516 pregleda 18 komentar(a)
Ažurirano: 08.06.2014. 12:54h

Odaju ga oči. I to samo ponekad. Tada su tople, nježne, pomalo umorne ali blage. U tim trenucima na njegovom licu pojavi se osmijeh. Prije i poslije toga na lice navlači masku grubosti, odbojnosti, viče, doziva, glumi... Konstantno igrajući predstavu, prikriva briljantan um i dušu meku kao pamuk.

Crna Gora ima samo jednog živog, pravog pravcatog genija. Jednog apsolutno slobodnog čovjeka. Nekoga ko nije zarobljenik novca, stereotipa, društvenih stega.

- Kažu da je potrebno 20 godina od smrti da bi ljudi shvatili da je neko genije. Za mene će trebati 40 godina!

Tako za „Vijesti” govori Uroš Tošković, jedan od najpoznatijih svjetskih slikara, intelektualac koji govori više svjetskih jezika, boem koji je sredinom prošlog vijeka bio „glavno dešavanje Pariza”, u čijem društvu su viđani Žan Pol Sartr, Borislav Pekić, pa i Pablo Pikaso, Salvador Dali, Žan Pol Belmondo...

- Uh, viđi ovu sliku, kako je dobra... Ako nije bolja od Pikasa, ja ne hodao ovom zemljom - govori stari majstor, kako sebe najčešće oslovljava dok gleda jedno od svojih djela pripremajući se za izložbu u Nikšiću.

- U Nikšiću su mi zakupili kuću da mogu da crtam. Ima dvije sobe, veliki krevet, ali ja spavam na podu, u cipelama. Tako sam navikao. Trebalo bi i ambasador da dođe i da izađe knjiga o meni, ali kažu da za knjigu nema para.

Rođen je 1932. godine. Ispratio je mnoge velikane i savremenike, kaže da ne planira skoro da im se pridruži...

- Čvrsto vjerujem da ću u 94. godini napravit' neku dobru sliku, a u 104. pokušaću da budem besmrtan. Ono što mi učinimo - to je besmrtnost djela. Savršenstvo nije Bog, nego je savršenstvo ono što Bog uradi.

Uvijek je rušio stereotipe, nikada nije želio da se „uklopi”. Sada - ponajmanje...

- Svako djelovanje je pretvoreno u laž. Đe to piše da ja moram da spavam poslije podne? Đe to piše da ja moram da se društvu prilagodim? Drugi su nas napravili, drugi su nam nađenuli ime, i drugi su nam pripremili zamke i trulež na zemlji. Na svakom ćošku ima jedan advokat, a kako oni rade, evo ovako: tip ubije drugog tako što mu ispali čitav šaržer u čelo; plati advokata, a on kaže da se metak odbio od zida i slučajno pogodio ovog u čelo!!! Da ne govorimo o ljekarima...

Nedavno, život mu je kao i nebrojeno puta visio o koncu...

- Ja sam pio krv od volova, jeo sam zemlju, pio kišnicu... To je poznato. Poslije pet godina - nema više volova. Pokušao sam da pijem krv od ovaca, jer mi je davno rekla jedna baba da lako mogu dočekati 104. godinu ako to budem radio. Počnem ja da pijem krv od ovaca, oću da mokrim, kad - ni makac. Muke. Kažu, da sam bio u Kučima ili Pelevom brijegu, polako bih se naduo i eksplodirao kao bomba od tonu eksploziva. Rekli su mi da idem u bolnicu, da pijem ljekove i moj mozak odmah poče da reaguje - počnem da vučem noge, skoro sam se predao. Prolazi jedna ciganka i kaže: „Jadni deda”... A meni se pojavi neka svjetlost u mozgu, zafrljačim onaj štap, bacim ono što su mi rekli da pijem, iako sam ljekove mnogo skupo platio. Kunem se, nijedan nisam uzeo. Onda sam počeo svoju terapiju. Da ništa ne jedem, da od devet zora idem na sunčanje, da bupam sebe kamenjem u glavu kao da je mobilni, i da vičem: „Alo, Pelev brijeg, crkla krava”. Oni kažu: „Evo ga Tošo ludi”. Meni čvoruge po glavi. Na kraju, morao sam da idem da me operišu, tobože, laserom. A oni mene razrezali cijeloga, crijeva su mi bila na stolu. Bože, kako mi je bilo lijepo u bolnici, svaki dan doručak, mlade sestre mi donose hranu, ja crtam... Poslije mjesec dana kažu: „Uroš Tošković je izliječen”. Ja molio da ostanem, ali mi nisu dali.

Obožava sunce, na barskoj plaži je poput relikvije. Ten mu je taman, ruke još tamnije, dobrim dijelom zaslugom ugljena za crtanje.

- Imao sam, a i sad imam staračke pjege na rukama. To su uhode koje traže leš, a kasnije će se naći crvi koji bi se time hranili. Mislim da ne bi imali mnogo hrane od mene.

Jednom je u društvu upitao: „Znate li ko je najveći čovjekov neprijatelj”, a potom i odgovorio: „Mozak!”

- Ja to onom seljačkom filozofijom, ali je tako. Mozak je takvi govnar, skriveni ubica, koji čovjeka tjera na svašta. E, sa njim se treba izboriti, njega treba pobijediti.

Ožiljci na tijelu i srcu pojavljivali su se i prolazili, onaj najveći nikada neće zacijeliti...- Moja kćerka jedinica, Ana, izvršila je samoubistvo. Bilo je to u Parizu. Bacila se pod kola, a imala je 16 godina.

Život, smrt, život poslije smrti... Kod Uroša je sve to jedna velika masa iz koje crpi - besmrtnost.

- Ni život ni smrt ne postoje. To se samo nama pričinjava. Ja čvrsto vjerujem da mi na zemlji okrećemo zemlju. Stari majstor pet puta pokušao samoubistvo, jer sam vidio ništavilo postojanja na zemlji. Pokušao sam u 16. godini, pokušao u tridesetoj, itd...

Gdje god se pojavio, bio je centar svijeta, kaže. U Beogradu, Parizu, Americi...

- Dođem u Beograd, kažu Tošo ludi, a ja sam tada napravio takve crteže koje niko na ovoj planeti neće napraviti. Imao sam 19 godina i mrzio sam ljude od 30, jer sam se pripremio da ne dočekam te godine. Ne prime me na specijalku, ja pođem o svom trošku u Pariz, raskrebeče me tamo, bio sam klinički mrtav. Ali, stari majstor izdrža i to...

A stari majstor i danas trči kao mladić. I zadovoljan je kako izgleda...

- Neki put pogledam sebe u ogledalo - zapustio sam se, sunčam se, ali ja mogu da budem đilkoš ako me to interesuje. Da malo potkratim kosu i bradu, da se malo sredim... Ali ne, hoću da izgledam kao Rabindranat Tagor. Danas sam se malo pogledao - bio sam zadovoljan.

Volio je da se pobije. Ne tako davno, pokušao je da isprovocira princa Nikolu Petrovića, šapućući mu nešto na francuskom, ali ovaj je ostao „francuski” hladan.

- Svašta sam mu rekao, htio sam da ga isprovociram da se pobijemo. Ali, nisam uspio. Jesam volio da se pobijem. U Parizu sam se družio sa Stevanom Markovićem, fin momak, lijep, rođen u Beogradu. On meni kaže da idemo u Kurševel, jer tamo „ima ulja”. A to znači da se prodaješ starim babama i da dosta zaradiš. A kad mu to nije bilo dosta, bio je sa ženom Alena Delona. To, doduše, u Francuskoj nije nikakva uvreda, ne bi bila uvreda ni da je bio sa ženom Pompidua, ali kada je počeo da snima i ucjenjuje, isjekli su ga na komade i zakopali 20 km od Pariza. Stari majstor se družio sa njim, bio sam lijep, po pet žena sam imao dnevno, ali nikada nisam radio takve stvari. Spavao sam ispod mostova, iako sam mogao da živim kao Bog. Ali, to je neka viša sila. Ja zaspem na klupi, dođe policajac i digne me. Ja onda odem u Školu lijepih umjetnosti i zamolim čuvara da me pusti u atelje da slikam. Uh, kako sam se ispavao... Kako je život lijep, je l' da...

Svoju bezgraničnu slobodu objašnjava jednostavno.

- Sve je u čovjeku, čovjek je planeta. Mi smo ono što želimo da budemo, a ne ono što smo. Ne vjerujem da postoje ikakvi čipovi koji će moći da vladaju jakima.

A koliko je Uroš jak? Nemoguće je izmjeriti. Boravak sa njim čovjeku daje neku neobjašnjivu energiju, „očisti” mozak, nadahne, inspiriše... I po tome je jedinstven.

- Neki slikari - neću da ih imenujem - stave šešir, puste bradu, obuku košulju od konoplje, hodaju bosi... Imaju i nagrade, itd. Ali, nikad se iz mrtvih neće dići.

"Nije on te sreće da umre"

Kada je u Parizu bio jednom nogom na „onom svijetu” i kada su dva slavna Miodraga, slikar Dado Đurić i književnik Bulatović, morali da potpišu dozvolu za operaciju na vlastitu odgovornost, Dado je plakao, a Bulatović ga je tješio: „Nije Uroš Ludi da umre, on je Uroš Luđi da živi”, a onda konstatovao:

„Nije on te sreće da umre!”

- Ja i Dado smo bili veliki drugovi. Bolje je prolazio, jer je ličio na Francuza, imao je njihovu građu. Ali, nije imao veze sa bojom. Inspirisao se od mene. Cetinjani kažu da sam ja uticao na njega - nije nego me pokrao. On je mrtav, na lafetima stoji, ali ovo je istina. Ne želim da ispadne šovinistički, jer smo bili veliki drugovi. Dado mi je život spasio kad sam bio rasporen u Parizu. Ja sam iz Peleva brijega, a on porijeklom iz Brskuta, pa su mu se roditelji preselili na Cetinje. Kada su me rasporili, plakao je kao malo dijete i rekao: „Ima nešto dječije kod njega”.

Galerija