PARISKI ZAPISI (2)

Pokretni praznik: Svečanost u ambasadi, galerije pored sene, boemi i prijatelji

"Otići iz Pariza, a ne vidjeti Luvr, znači ne vidjeti Pariz, ne osjetiti njegovo biće"
4 komentar(a)
Ažurirano: 07.06.2014. 19:31h

(Nastavak iz prošlog broja)

Petak, 16. maj

Svečanost u ambasadi Crne Gore, San Žermen 216. Srce Pariza.

U podne primopredaja ordena Vitez umjetnosti i književnosti Branki Bogavac. Pozdravna riječ ambasadorke Irene Radović. Govor slikara Vlada Veličkovića i uručenje nagrade koje je on obavio. Odgovor lauerata na njegov govor. Tako podrazumijevaju propozicije pri dodjeli ove nagrade.

Moje obraćanje... Prepuna je dvorana ambasade. Među prisutnima, pored Veličkovića, bili su naši umjetenici: slikari Pero Nikčević, Jarmila Vešović, Vojo Sajičić, Drago Dedić, skluptor Zlatko Glamoček.... Pisac Branko Maširević... i veliki broj Brankinih prijatelja Francuza i predstavnica Ministartva kulture Madame Molet.

Poslije svečanosti idemo u kafe Flore. Sa nama je ekipa Televizije Crne Gore: Nevenka Jovović, novinarka i snimatelj Igor. A onda crkva Sen Žermen u kojoj je muzička grupa održavala probu. Ulazimo u ulicu Sene, mnoštvo galerija sa jedne i druge strane ulice. Obilazimo neke. U jednoj se zadržavamo duže. Galerija Žana Bišea. Pozdrav s Dadovim galeristom Žežerom. Šarmantan stariji čovjek, pun priče i humora...

Obilazimo manje ulice, zagledujemo dvorišta i unutrašnje enterijere, male prodavnice. Ovdje svaki izložni predmet ima svoju vrijednost, etstsku orginalnost.

Metro Mabijon.

Povratak Brankinom domu, u kome je mnoštvo umjetničkih slika. Najviše naših umjetnika: Dada, Fila Filipovića, Voja Stanića, Odalovića Boška i Ratka, Tatara, Veličkovića, Ljube Popovića, Omčikusa, Miće Popovića... Sve što sam imala ulagala sam u slike, kaže Branka. Slažem se: uistinu vrijedna kolekcija.

Subota, 17. maj

Susret u jednoj tipično pariškoj kafani (u blizini Brankine kuće koja se zove Korpa jer je pored ogromne pokrivene pijace) sa Perom Nikčevićem, koji je došao na biciklu, Sašom Bogavacem i Brankom Maširevićem, koji pokazuje oduševljenje mojom knjigom Sašaptavanje s memorijom, koju sam mu poklonio prethodnog dana. Kaže, pisaće o njoj. Doživljavam to kao veoma značajno. Maširević je autor kultne knjige Novi monasi i osnivač beogradske izdavačke kuće Geopoetika koja je 1995. godine objavila moj roman Posljednji Eshilov dan. Nikčević pravi olovkom moj portert.

Rastajmo se teška srca, što ne možemo još duže da razgovaramo. Do nekog novog susreta. U Parizu, Crnoj Gori ili Srbiji. Ponio sam njihovu čežnju.

Vladimir Veličković govori na svečanosti u Ambasadi

Ova subota je planirana za posjetu Luvru i Musee d' Orse. Luvr je posebno čudo. Otići iz Pariza, a ne vidjeti Luvr, znači ne vidjeti Pariz, ne osjetiti njegovo biće. Ne čuti kako kuca njegovo srce. To je grad u gradu, grad iz kojeg se širi energija koja profiliše duh Pariza. Ono čime se hrani Pariz, oni koji žive i oni prolaze kroz njega. Potrebni su mjeseci da bi se u Luvru sve vidjelo. Ovdje spavaju civilizacije i tragovi naroda koji su živjeli na zemlji, a ostavili u nasljeđe svoja najveća dostignuća. Pravim izbor, tri dvorane: grčka prva i obavezna, Etrurci su drugi i dostignuća i svjedočanstva Delekog Istoka, Persiju koja mi je bliska.

Puno je statua koje na mene ostavljaju impresivan utisak. Gdje su Etrurci? Pitam se. Šta bi sa tim narodom koji je ostvorio ovakvu umjetnost? Narod je mrtav, ali je umjetnost tu, baš kao u vrijeme kada su je stvarali. U dvorani gdje je persijska umjetnost srijećemo ženu sa kojom stupamo u razgovor. Kaže da je iz Irana, da je njen muž pisac, prevođen u Jugolsaviji... Kažem, a Branka prevodi, kako sam Persijom impresioniran; pjesnikom Omarom Hajamom i njegovim Rubajima, Sadekom Hedajetom, i njegovim kultnim romanom Slijepa Sova. Odobrava, podižući ruku uvis, znak da su to vrhovi. Podsjeća da je Hedajet okončao život u Parizu. Drago mi je što sam prvi put vidio netipičnu Persijanku.

Biti u Luvru a ne vidjeti Monalizu, znači ne vidjeti sliku koja je postala ikona mnogih stoljeća i miliona ljudi, koji i ovog dana defiluju u pobožnoj tišini pored nje. Dok sam je gledao na repordukcijama, pitao sam se: čemu se ljudi toliko dive?... Sada, stojeći ispred nje, i sam sam osjetio nepresušnu energiju i osmijeh koji se duboko utiskuje u mene. Opčinjava te, ne da da odeš… Taj osmijeh je pobijedio smrt, pomišljam. Možda jedino čega se nije uspjela dotaći.

Muzej Orse je druga važna destinacija Pariza. Stara željeznička stanica, pretvprena u veličanstveni muzej i u njemu djela slavnih slikara, francuskih impresionista, ali i ne samo njih. Poseban je osjećaj stajati pred orginalnim platnima. Posebne energije sa njih isijavaju. Živi govor koji ne utihnjuje. Niz slika. Velika Davidova platna. Mane, Mone, Renoar... Ne vidjeh Renoarovu Čitačicu koju je Zogović opjevao u jednoj pjesmi…. Sjetih se tih stihova, tražeći je: Mi smo voljeli vjetar u polju, pod klasom zobi / I snijeg u gradu kad pada na vjeđe i lice / I imali samo čas u mojoj, čas u njenoj sobi / uramljenu kopiju Reonarove Čitačice/…

Ne nađoh je na mjestu gdje je ona sigurno bila. Moguće je da je među mnoštvom slika i u brzini nijesam zapazio. Sve slavniji od slavnijeg i veći od većeg. A u stvari, svi su u istoj ravni. Sa njihovih slika diše vječnost. Dok ih gledam, savršeno je čujem.

Jedna slika se izdvaja, a na njoj su Bodler i veliki umjetnici njegovog vremena. Verlen je na njoj i mladić Rembo, veliki dječak s razbarušenom kosom, zaljubljen u zvijezde. Ta slika ostavlja na mene poseban utisak. Na njoj su svi koje volim. Autor je Fanten Latur, a slika se zove Na ćošku stola.

I kruna svega, divljenje posebne vrste - prvorazredni događaj mog života: susret sa slikama Van Goga. Predvečerje je, počinje Noć muzeja. Mnoštvo svijeta je u muzeju D' Orse. Stižemo do odjela koji isijava ošamućujućom svjetlošću.

Van Gog i Arto koji ga je možda i najbolje razumio. Van Gogove slike, praćene Artoovim komentarima. I Artoovi crteži.

- Van Gog lud? - krikom se oglašava Arto na početku svojih komentara. - Zar može biti lud onaj koji tako pronicljivim okom gleda u ljudsko lice? - pita se...

- On ga je, čini se, najbolje razumio.

Van Gog i Arto koji ga je možda i najbolje razumio. Van Gogove slike, praćene Artoovim komentarima. I Artoovi crteži

Ovdje ću da zastanem. Taj doživljaj traži poseban tekst. Za vrijeme boravka u Parizu, Branka mi je pokazala nekoliko monografija o Veličkoviću. Jednu mi je poklonila. Razgledajući reprodkcije njegovih slika, impresionirale se me ptice na njima. Ptice koje napadaju, ptice koje se bacaju na plijen, ptice kojima gore krila... Čitava jata crnih ptica... Gavranovi!... I onaj Poov… Tu se već začinje ideja o pjesmi koju ću zapisati u Beogradu, na povratku, a posvetiti ovom velikom slikaru.

Susret s Veličkovićem, izdvajam kao posebno značajan. Ptice u plamenu, naziv je pjesme u kojoj ptice gore i pjevaju…

Preporučujemo za Vas