X-Men: Vrhunci superherojskog žanra; Osveta na ženski način: Pristojna komedija, ništa više

"Akciona sekvenca u kojoj pokazuje svoje moći je sama po sebi dovoljna kako bi se film odgledao"
55 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 31.05.2014. 18:00h

X-Men: Dani buduće prošlosti (X-Men: Days of Future Past,Bryan Singer, 2014)

Prije više od pedeset godina izdavačka kuća Marvel je pokrenula novi talas superherojskog stripa. Popularnost junaka je varirala iz decenije u deceniju, a kako bi stripovi bili prilagođeni novim generacijama, povremeno se njihova priča pričala iz početka.

Ekranizacije Marvelovih stripova su prošle sličan put, pa su tako filmske verzije Ajron Mena, Tora i ostalih, imale posvete drugim junacima što je kulminiralo u „Osvetnicima“ (Džos Vidon, 2012). Pored njih, autori su ekranizovali i avanture Iks men tima, i to tako što su nakon prva tri dijela (2000-2006) odlučili da se fokusiraju samo na Vulverina (2009), nakon čega su odradili izuzetno uspješnu revitalizaciju serijala „Prvom klasom“ (2011), još jednim Vulverinom (2013), te ove godine pokušali sve da povežu u „Danima buduće prošlosti“.

Zakleti neprijatelji profesor Ksavijer (Patrik Stjuart) i Magneto (Jan Mekilin) su poraženi u borbi protiv robota koji ubijaju mutante. Jedini način da se ta sumorna budućnost promijeni je da pošalju u prošlost Vulverina (Hju Džekmen) koji će njihove mlađe verzije pokušati da privoli na saradnju.

Veteran Brajan Singer ovim filmom pokušava da objedini prva tri „Iks mena“ sa verzijom iz 2011. Kako već pokazuju Abramsove „Zvjezdane staze“ (2009), jedini način da se to uradi je uvođenjem paralelnog univerzuma. Ako se uzme u obzir da se opisuju budućnost i prošlost, jasno je je potrebno makar površno poznavanje franšize. Ovdje leži i osnovni problem, a to je da se Marvelovi filmovi posljednjih nekoliko godina gledaju kao epizode beskrajne serije koja nema niti može imati zaokruženje, a ne kao samostalna djela. Takođe, publika će pokušati da smjesti sve detalje datog univerzuma u odgovarajuću logičku cjelinu, ali će ubrzo shvatiti da to nije nimalo lak zadatak. Zbog toga ovaj film traži gledaoca koji poznaje istorijat tima, ali ga ne poznaje previše dobro. Ako ne zna ništa, gledaocu će promaći čitava priča o Vulverinu i Džejn, ali ako ga poznaje do detalja, doći će do izražaja svi paradoksi putovanja kroz vrijeme koje je nemoguće osmisliti na zadovoljavajući način.

Kada se ovaj problem prevaziđe, uz napomenu da ljubitelji strip serijala to i tako ne vide kao problem, gledaocima preostaje samo jedno - da uživaju. „Iks Men - Dani buduće prošlosti“ je film koji uspjeva da zadrži visok kvalitet prethodnika, mada ga ne nadmašuje. Naučnik Bolivar Trast (Piter Diklindž), čiji se nizak rast može posmatrati kao rezultat mutacije koja nije rezultirala supermoćima, ujedno je i glavni negativac u filmu. Njegova želja da naudi mutantima govori o potrebi da se diskriminacija koju je osjetio na svojoj koži preusmjeri na drugog. Ovdje se može povući paralela između Bolivara i Magneta, koji je bio potlačen kao Jevrejin u koncentracionom logoru (uvod „Iks Mena“, koga je takođe režirao Singer). Nakon putovanja u prošlost, autori uspješno barataju elementima Hladnog rata, mada je geopolitički kontekst slabije izražen nego u „Prvoj klasi“. Tako saznajemo da je Kenedi ubijen zato što je mutant, što je lucidna analiza tragičnog istorijskog događaja. Ipak, sve ove usputne opaske su tu samo kako bi što dublje pronikli u likove mladog Ksavijera (Džejms Mekavoj) i Magneta (Majkl Fasbinder). Time što daju uvid u budućnost, autori glavne junake suočavaju sa uzrokom i posljedicom, kako bi na kraju zaključili da je jedino što se broji mogućnost izbora.

Kako film ne bi previše odlutao u filozofske vode, uveden je lik Kviksilvera (Ivan Piters), koji je u stripu Magnetov sin. Akciona sekvenca u kojoj pokazuje svoje moći je sama po sebi dovoljna kako bi se film odgledao zato što kombinuje akciju u „Matriks“ stilu sa šarmom koji je davno prognan iz ekranizacija D.C. Komiks stripova.

Kao akcija, drama, fantastika, pa i ljubavni film, novi „Iks men“ spada među vrhunce superherojskog žanra. Njegova mana je, pored generalne zasićenosti, i kompleksnost Marvelovih franšiza, koja će vremenom sve više smetati gledaocima. Sa druge strane, ako nastavci budu kvalitetni kao ovaj, to se možda neće ni desiti.

(Ocjena 8/10)

Osveta na ženski način (The Other Woman, Nick Cassavetes, 2014)

Žanr romantične komedije se već duže vrijeme nalazi u tematskom i narativnom ćorsokaku. Ako se pogledaju autori koji ih potpisuju ovo nije preveliko iznenađenje. Naime, pažljiviji pogled na špicu otkriva da je u većini slučajeva riječ o ljudima koji su na neki način povezani sa Džudom Apatouom, Todom Filipsom ili Setom Mekfarlanom. Za razliku od televizijskog programa koji zna da zadivi svojom originalnošću i slojevitošću koje se ne bi postidio ni Vudi Alen (serija "Lui“), bioskopski humor je znatno predvidljiviji, a samim tim i dosadniji. Zbog toga, ako komedija gledaocima pruži više od onoga što očekuju (a to je najčešće ništa), krajnji utisak bude pozitivan, iako je riječ o prosječnom djelu. "Osveta na ženski način" je upravo takva vrsta filma.

Karli (Kameron Dijaz) je uspješna poslovna žena koja se zaljubljuje u Marka (Nikolaj Koster Valdau). Kada nenajavljeno dođe da ga posjeti, upoznaje njegovu ženu Kejt (Lesli Man), iako je Mark tvrdio da nije oženjen. Nakon što Kejt shvati da je Karli Markova ljubavnica, njih dvije odlučuju da mu se osvete i počinju da se druže. Situacija se dodatno komplikuje kada saznaju da pored njih Mark ima i mladu ljubavnicu Amber (Kejt Apton), koja je takođe spremna da im pomogne.

Iz navedenog opisa se lako može zaključiti da će komični elementi u ovom djelu prije svega zavisiti od složenosti plana da se napakosti Marku. Kada u drugoj polovini ženski trio smisli kako da ga finansijski, socijalno, pa i zdravstveno upropasti, gledalac shvata da je prethodnih sat vremena gledao nešto što je žanrovski bilo sasvim drugo. Naime, u trenutku u kome većina komedija pokušava da bude urnebesna u svakoj sceni, režiser Nik Kasavetas snima film koji je više drama o prijateljstvu, nego što je komedija.

Za razliku od "Djeveruša" ili "Žestokih djevojaka" u kojima autori odnose među ženskim likovima grade po obrascu pozajmljenom iz akcionih komedija, scenarista Melisa Stek vezu između Kejt i Karli prikazuje kao znatno kompleksniju i realističniju. Da bi se ovo postiglo, svaki lik je arhetipski vezan za kontekst iz koga potiče. Kejt je oličenje pristojne domaćice, Karli je fatalna žena u srednjim godinama, dok je Amber sve ono što je Karli bila u mladosti. Po riječima junaka iz filma, ova kombinacija "supruge, advokata i grudi" čini "savršenu ubilačku mašinu", pri čemu se ujedno ženstvenost reafirmiše ne samo kao agresivna, već i kao ona koja je spremna da oprosti, ukoliko druga strana tako nešto zaslužuje.

Neobično prijateljstvo omogućava da se svaka junakinja suoči sa svojim strahom i predvidljivo ga prevaziđe. Kejtin strah od toga da nije privlačna kulminira nakon što upoznaje Karli čiji izgled više puta pozitivno prokomentariše. Kako je Karli ljubavnica njenog muža, ispostavlja se da je strah bio opravdan, ali i besmislen, jer brak u kome odnos supružnika zavisi samo od fizičkog izgleda je po svojoj prirodi osuđen na neuspjeh. Karlin strah je strah od starosti i od toga da nikada neće upoznati pravog muškarca, a osjećaj se pojačava nakon što upoznaje mladu Amber. Tu se otkriva da Karli može da ima sve, ali i pored toga godine ne može da vrati. Ovaj strah se razrješava tako što ona na kraju počinje vezu sa Kejtinim bratom koji godine ne stavlja u prvi plan. Na kraju, sve što Amber želi je iskustvo, pa nije neobično kada završi sa starijim muškarcem. Isprepletene porodično-ljubavne veze su tu kako bi se podvukla snaga ženskog prijateljstva, mada njihov komični potencijal nije valjano iskorišćen. Takođe, ovo je jedan od onih filmova u kojima likovi imaju seks, a ne vode ljubav.

Pored očekivanih komičnih scena, film ima i jednu odličnu dramsku u kojoj Kejt razmišlja da li da oprosti svom mužu ili ne. Tako se, i pored toga što je djelo primarno komedija koja nerijetko poseže za pretjerivanjima, održava zanimljiv balans ozbiljnog i neozbiljnog, a da se ne skrene u fatalizam. Iako je ovaj spoj nekad manje, a nekad više uspješan, sam pokušaj je dovoljan da se djelo okarakteriše kao pristojna komedija u kojoj pogodaka nema previše, ali zato promašaja ima još manje.

(Ocjena 5/10)