Jedan od najpopularnijih noar pisaca današnjice, Škot Jan Rankin gostovaće u Zagreb gdje mu je objavljen novi roman.
- Fantastično se osjećam na spisateljskoj slobodnoj godini. Moj izdavač nije pretjerano sretan, ali ako se uzme u obzir da od 1985. godine pišem jedan ili dva romana, bilo je vrijeme za predah - uz smijeh priča škotski pisac Jan Rankin, u razgovoru sa Adrianom Pitešom koji donosi Jutarnji list.
- U životu dođe period kad trebate usporiti i uzeti vremena za odmor. Činjenica je da imam 54 godine i da više baš i nemam ideja koliko sam ih nekada imao. Sretan sam ako imam jednu ili dvije dobre ideje godišnje. Kad vas usto pritišću rokovi, baš i nije lako. A tu su i svi ti mladi, uzbudljivi pisci prepuni ideja s kojima se nije lako natjecati.
Riječi jednog od najuspješnijih pisaca kriminalističkih romana našeg doba i njegov “strah” od mladih pisaca, naravno, prije treba shvatiti kao podršku mladim kolegama nego kao stvarnu zabrinutost pisca čiji su romani prodani u milijunima primjeraka i prevedeni na 37 jezika.
Tu je još jedan segment koji sasvim sigurno laska piščevom egu - nagrade, počasne diplome britanskih univerziteta, počasna titula Red britanskog carstva za doprinos književnosti, ali i stalni komplimenti kritike, kakvi su propratili i njegov novi roman “Sveci Biblije sjena” koji je u Zagrebu upravo objavljen u prijevodu Ozrena Doležala i izdanju Profila. Ako se s nekim treba natjecati, ukratko, onda je to sam sa sobom, što potvrđuju i njegove riječi: - Ja, baš kao i svaki drugi pisac, želim samo da mi svaka nova knjiga bude bolja od prethodne.
Kralju tartan noira, kako ga je nazvao američki klasik Džejms Elroj, slavu je donio ekranizirani serijal s inspektorom Rebusom. “Sveci Biblije sjena” 19. su roman iz tog niza.
- Prvi sam napisao još kao student, bez ikakvih znanja o policiji. Trebalo mi je vremena da otkrijem ko je i što je. Naposljetku, Rebus mi nije nimalo sličan, druga je generacija, ima drugu životnu filozofiju. Negdje oko četvrte petine romana Džon Rebus prestao je biti samo oruđe za istraživanje zločina i postao, barem u mojoj glavi, trodimenzionalno biće.
Čitatelji isprva nisu pretjerano dobro reagovali. Prekretnica se dogodila kad je roman “Crno i plavo” 1997. proglašen najboljim krimićem u Velikoj Britaniji i postao golemi hit. Uspjeh su ponovili i svi idući romani. No, nakon sedamnaestog romana “Kraj igre”, Rankin se poželio malo odmoriti od istraga svog detektiva autsajdera, sklonog alkoholu i cigaretama i nesklonog autoritetima. Objavio je prvi roman s Malkolmom Foksom, “brižnim momkom koji igra po pravilima”, a radi u nepopularnoj policijskoj jedinici koja okuplja detektive koji istražuju druge detektive. Pet godine kasnije, 2012. godine, ponovno se vratio Rebusu.
- Obilježje serijala s Rebusom jest realističnost. U trenutku kad je Rebus napunio 60 godina, morao je otići u penziju jer bi to učinio i da je stvaran čovjek. A i ja sam htio pisati o nečemu drugom. No, ostavio sam prostora za povratak, nisam ubio Rebusa. U međuvremenu sam saznao da postoji policijska jedinica koja se bavi starim, neriješenim ubojstvima, za što su zaduženi penzionisani policajci.
- Sve su to bili znaci da se Rebus može vratiti. Bojazni sam ipak imao, tu su čitatelji i kritičari, i bojao sam da će svi misliti da to radim jer su se drugi projekti pokazali manje uspješnim. No, postojao je još jedan, intimniji problem, da sam izgubio vezu s Rebusom. No, čim sam napisao scenu njega na sprovodu, kako očajnički čezne za cigaretom, znao sam da će sve biti u redu.
Jedan od lajtmotiva Rankinova novog romana jest i škotski referendum za nezavisnost koji bi se trebao održati u oktobru. Iako su likovi pisca Rankina uglavnom donijeli odluke, građanin Jan Rankin svoju još nije.
- Skrivam se iza stavova svojih likova. Pa tako znam da će Rebus, kao čovjek nesklon promjenama, glasati “protiv”, dok će njegova kolegica Šibon glasati “za”. Još nisam donio odluku. Čini mi se da će razlika između onih koji će glasati “za” i onih koji će glasati “protiv” biti minimalna, što je problematično jer pitanje neće nestati.
Ako zemlju želiš voditi u tom smjeru, pomaže ako imaš veliku većinu građana koji te podržavaju. A ako svega 51 posto građana glasa “za”, ostatak će se morati povinuti, ali će tamo ići nevoljko. Vrijedi i obrnuto. Ono što je problem jest što su svi fokusirani samo na pitanje referenduma, sva druga važna pitanja koja muče Škotsku pala su u drugi plan.
Bonus video:
