cg književnost

Prvi naš romanopisac, autor fantastike i ljubitelj lakih droga: Cizila

Cizila je nerijetko u svoju fantastičnu proznu pređu upleo natruhu strave i užasa
0 komentar(a)
Ažurirano: 24.05.2014. 16:42h

Timotej Cizila (? – posl. 1624)

Cizila je sanjao i mrčio hartiju kada i Shakespeare, ali ga je nadživio.

Uzvišeni Elizabetinac je svoja sabrana djela (kvarto izdanje 1624) dočekao u grobu, dok je ovaj naš fantasta iste godine objavio roman Zlatni vo u Kotoru.

Pored svog mlađeg savremenika, Gavrila Trojičanina, on predstavlja vrh naše fantastike, raspršene poput praha po petojezičnoj književnoj svijesti: počev od latinskog, preko crkvenoslovenskog, talijanskog, barokno-epskog narodnog jezika 17. stoljeća (slovinski) i, najzad, do srpskohrvatskog. Doživio je najvišu čast i u isto vrijeme najteži maler za jednog pisca: preveo ga je Andrija Zmajević (s talijanskog).

Čast zato što je Andrija to što jeste - niko drugi ne može zauzeti njegovo mjesto - a prokletstvo zato što ga nije preveo nego bukvalno smlatio, preklepao, u svojoj sumanutoj trci da jednom zauvijek zaokruži pisanu istoriju i valjda svrši s njom.

Cizila je brzo shvatio glavne stvari u životu: da nije apsurdna samo ta prokleta svakodnevna logika, nego i brojevi, kao prvo, da su isusovci prodrli na Daleki istok kao tvorci (ne sljedbenici) velikih evropskih ideja, poput globalizacije, kao drugo i, najzad, da je uživanje lakih droga sastavni dio svakog valjanog kjiževnog posla.

Stičem utisak, ako me ne vara, da mu je u književnoj hemiji zvanoj droga i opijati prethodio otac etimologije i semiotike, Isidor iz Sevilje, a slijedio ga Thomas de Quincy.

Ovaj benediktinac iz Tivta je svoje glavno djelo (Zlatni vo) pisao do 1624.g. Bio je savremenik popa Strahinje iz Budimlja a preteča Zmajevića.

Ako bi se njegovo djelo svelo na izvjesni centralni poredak i princip, metodom dekonstrukcije recimo, taj centralni organ svakako bi počivao u natprirodnim pojavama i fantastično-utvarnim dekoracijama

Maćeha mu je bila sestra Zmajevićevog uzora Mavra Orbina, Frana Orbin.

Najzad, Cizila slovi kao naš prvi romansijer. Pored toga je važan kao poslenik glagoljske književnosti.

On je, po boku svog velikog savremenika, Gavrila Trojičanina, monaha koji je zaboravljao da je pisac, i pisca koji je zaboravljao da je monah, našu fantastičnu književnost obogatio najvišim dometima u rasponu svih epoha.

Obojica su bili više preteče svoga doba nego njegovi pripadnici.

Glagoljski tekstovi

Na prelomu iz šesnaestog u sedamanaesto stoljeće, dakle u revolucionarno doba razvoja evropskih ideja, kada je Don Kihot pao pod štamparski slog u radionici Juana de la Cueste, u Madridu, ni ovaj sveštenik nije zaostao nego se bavio istim poslom u Kotoru: priredio je za štampu jedan glagoljski misal.

Mirno je razmišljao i slobodnije preplitao velike naslage humanističkih znanja, sa svim svojim uspješnim dometima i padovima, kako kaže Miloš Milošević, “u doba relativnog mira i blagostanja, poslije kiparskog, a prije kandijskog rata, dok teži zemljotresi još nisu rušili stari grad“.

U vezi s ličnošću pisca, tako indikativnom za prelaz iz renesanse u barok, njegovi biografi: Farlati, Butorac, Vulović, Brajković, Milošević nalaze da Cizila po svojoj prirodi nije bio daleko od pretjerivanja - dobro znanog književnog saveznika. „On kao da je živio u nekom svom svijetu i sve što bi dodirnuo postajalo je veliko, značajno i izuzetno.“

Neki autori konstatuju da njegov italijanski „odaje stranca“, ali isto tako i da mu je „slovinstvo“, ondašnji topli osjećaj jezičkog i mentalnog materinstva, blisko srcu. Slovinski, zapravo taj svoj „slavjano-bosanski“ jezik smatrao je „najotmenijim na cijelom svijetu“, kao što je, uostalom, Zmajević uzdizao „naš slovinski“ iznad drugih jezika, i čak smatrao, svoj narod porijekla i krvi, njeguški i sveslovenski, najdivnijim i najvećim („Slovinski narod najveći je na svijetu“, up. Ljetopis crkovni, tom I, 70 in: Književnost Crne Gore od XII do XIX..., Cetinje, 1996).

Timotej Cizila je za jednog sveštenioka bio romansijer posebnog kova, liberalni fantasta.

Zna se da je čitao Vergilija, Tita Livija i Francesca Guiccardinija.

Barokna sholastika, barokna balada i folklor, legenda, fantastika, himna, maskerata, jezuitski teatralni gest, kako u pozorištu tako u retorici, pogotovo barokna demonologija i mistika, homilija, bufonerija, groteska - progovorila je iz njega snažno i u punoj vokaciji.

Cizila je nerijetko u svoju fantastičnu proznu pređu upleo natruhu strave i užasa, tako blisku tzv. crnom romanu, omiljenu baroknim romansijerima. Opskurno i natprirodno slikanje događaja i ljudskih odnosa, koji opsjedaju ta zbivanja, kao vojne trupe kakvu tvrđavu, bio je dio svakodnevnice koju je gutao barokni čitalac.

Slikanje svojstveno gotskom romanu - inače žanru rođenom stoljeće kasnije iz baroknih fantastičnih opservacija - kao da se preliva iz Ciziline epohe i doseže najveću popularnost više od stoljeća kasnije. Groblja i utvare, kojih i kod ovog pisca ima - dovoljno je obratiti pažnju na opise Tivta i imanja patricijske porodice Bolica - činiće zadugo glavnu koreografiju gotskog romana.

Unosio je u svoju prozu bez kontrole i stihijski elemente drugih žanrova, prije svih fantastične groteske, i tako ispleo svoju ambivalentnu narativnu strukturu kojoj nije stran ni ukus opijata i droga (paradis artificiels).

Cizila nije ni prvi ni poslednji pisac sklon lakim drogama.

Ako bi se njegovo djelo svelo na izvjesni centralni poredak i princip, metodom dekonstrukcije recimo, taj centralni organ svakako bi počivao u natprirodnim pojavama i fantastično-utvarnim dekoracijama. Put kojim je on koračao, uostalom, bitno je odredio inspiraciju mnogih kasnijih pisaca bez obzira što nisu znali za ovog izuzetnog Tivćanina: Thomas de Quincey i Charles Dickens, u Engleskoj, na primjer, ili Puškin i Gogolj u Rusiji.

Monasi i pisci

Nije slučajno što je Cizila pripadao dominikanskom redu i ostavio nam svoje svjedočanstvo upravo u tom okrilju.

Dominikanci su bili najspiritualniji red u povijesti crkve do pojave isusovaca.

„Za razliku od franjevaca bili su dominikanci od početka klerički red i u poređenju s njima od svog su osnivanja pridavali važnost fundiranom teološkom obrazovanju svojih pripadnika“, kaže njemačka teoretičarka Kristina Krüger u svom poznatom radu o dvije hiljhade godina hrišćanske umjetnosti i kulture.

„Premda su i oni izabrali sljedovati apostole u svom stilu života, imali su tješnji odnos prema tradicionalnom monaštvu, a u svojim konventima su se trudili spojiti horsku molitvu sa studijem i propovjedničkom djelatnošću.“ (Up. Kristina Krüger: Orden und Kloőster - 2000 Jahre christliche Kunst und Kultur, Tandem Verlag GmbH, 2007, 143.)

Cizilin Bove d’Oro je posvećen Franu Bolici, uglednom kotorskom patriciju i diplomati prve polovine XVII stoljeća.

Frano, vitez počastvovan visokom mletačkom titulom kavaljera Svetog Marka, svjetski čovjek sa iskustvom i vezama, svojim zapažanjima i primjedbama je upotpunio jedan spis Marijana Bolice, Relatione e descrittione del Sangicato di Scuttari, a iza njega je ostala i prepiska s visokim službenikom rimske Congregatio de propaganda fidei, Francescom Ignolijem (detaljnije J. Radonić: Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX vijeka, te N. Luković: Boka Kotorska, Cetinje, 951). Stoga je objašnjivo što porodica Bolica, najuticajniji ljudi svoga doba, zauzima toliko mjesta u romanu.

Najzad, Cizila je bio dobro informisan barokni pisac.

On se u svom radu nadovezuje na istoriografsku tradiciju šesnaestog vijeka, prije svih na franjevca Juana de Torquemadu (žanr fantastike je rodio Indijansko kraljevstvo, 1615) ali i na stare sveštenike i braću, čiji je, kao uostalom i Torquemada, bio kompilator.

Preporučujemo za Vas