Na podgoričkom groblju Čepurke prošlog je ponedjeljka, uz zvuke nostalgičnog klarinetskog sola u numeri “Evening shadow” sahranjen Svetozar Purko Aleksić, crnogorski umjetnik, muzičar koji je zasigurno proslavio ime svoje zemlje još od kasnih pedesetih godina, i čiji će rad i pregalaštvo ostati ugrađen u temelje crnogorske muzike svih žanrova i generacija.
Rođen u Đakovici 1933. godine, Purko Aleksić svoje djetinjstvo provodi u Crnoj Gori, muzičku školu uči na Cetinju a diplomu klarinetiste stiče na beogradskom Fakultetu muzičke umjetnosti u klasi čuvenog pedagoga Bruna Bruna, nakon čega će sopstveni klarinetski zvuk i credo graditi i oplemenjivati kroz sve žanrove i forme, od plesnih i evergrin orkestara s kojima počinje svoju internacionalnu karijeru kasnih pedesetih u Njemačkoj, do narodnih i operetskih i simfonijskih ansambala u kojima će svoj rad nastaviti u Beogradu i Podgorici.
Svoj prvi orkestar, prije slavnog ansambla “Monte Negro” Purko Aleksić formiraće 1957. godine u Njemačkoj, ali u istoj toj godini “na Natjecanju mladih jugoslavenskih muzičkih umjetnika osvojio je drugo mjesto”, ostaje notirano u Leksikonu jugoslavenske muzike, kao fina hronološka reminiscencija na umjetnika koji se na sceni jednako dobro i slobodno osjećao i za pultom simfonijskog orkestra, i kao član vokalno-instrumentalnog-sastava, i u “rupi” operetskog i pozorišnog ansambla, gdje ga je prvi put i vidio mr Vili Ferdinandi, dugogodišnji koncertmajstor Simfonijskog orkestra RT CG u kojem je Purko Aleksić proveo mnogo godina kao prvi klarinetist.
“Upoznao sam ga još kao đak, kad sam sa svojim ocem bio u Beogradu, on je trebalo da nabavi neki dio za saksofon i rekao je “Idemo kod Purka…” To je bila scena Crveni krst, u tom pozorištu je koncertmajstor bio Tripo Simonuti a Purko je svirao klarinet i saksofon“, prisjeća se dugogodišnji najbolji crnogorski violinista svog prvog susreta sa Aleksićem u beogradskom pozorištu, ali ističe i da je više puta svirao sa njim, te da je Purko bio “čovjek koji se bavio i klasičnom i narodnom i evergrin muzikom, i po tome vidiš da je on dijelio muziku samo na dobru i lošu, a ne na neke druge stvari.”
Godinama kasnije Ferdinandi i Aleksić postaće kolege u istom, više decenija jedinom simfoniskom orkestru Republike, ansamblu RT CG ugašenom u septembru 2006. godine iz kojeg će Purko Aleksić i otići u zasluženu penziju; dok oživljavamo uspomene na sjajne ljude i muzičare - Petra Fatića, Grada Ranđelovića, Mila Asića, Čeda Vukovića koji su zajedno sa Purkom dijelili holc sekciju Simfonijskog orkestra RT CG, Ferdinandi se ne bez nostalgije sjeća i sjajnog Purkovog sola u čuvenovom Mocartovom Koncertu za klarinet i orkestar koji je svirao na Danima muzike u Budvi sa simfonijskim orkestrom svoje matične kuće, Radio televizije Crne Gore, u kojem će muzičku tradiciju Aleksića, ali za pultom kontrabasa, nastaviti i Purkovi sinovi Borislav i Saša.
Mlađi Purkov sin Saša, nakon Podgorice i Beograda karijeru već par decenija gradi u Španiji, gdje u orkestru Sevilje radi kao vodja kontrabasa i sa puno emocija kaže da mu ne uspijeva da se privikne kako njegovog oca nema, te da je, po njemu, on bio od onih koji nikada ne umiru, i zauvijek će biti njegov heroj…
”Sa njim je otišao moj najveći idol i učitelj, najdraži kolega i, kako smo ga svi zvali “veliki Šef”. Od njega sam naučio da muzika nije samo sviranje, nego nešto mnogo dublje i važnije, i da postoji samo dobra i loša muzika”, posve spontano u priči o svom ocu i Saša Aleksić, kao i Vili Ferdinandi ističe da je ovo jedina moguća podjela kad je muzička umjetnost u pitanju.
Za svoju je, pak, dobru muziku Purko Aleksić nagrađen i platinastim tiražima, i nagradama svog grada i države (Decembarska i Trinaestojulska nagrada), nagradama za životno djelo, za razne afirmacije i interpretacije i ovacije…
”Volio je ljude i druženje i bio je omiljen…”, kaže Saša Aleksić i moguće da je u toj rečenici i poenta njegove muzike i karaktera, što je nezaobilazno i kada Vili Ferdinandi priča o svom kolegi:
"Bio je jako duhovit, ima puno anegdota koje se pričaju i mislim da je taj duh ono po čemu će ga mnogi pamtiti, jer ljudi vole da pamte lijepe stvari”; ostaje upamćena, sjeća se sa ljubavlju stariji sin Boban, i zgoda sa jedne probe u Simfonijskom orkestru RT CG, kada je jedan gostujući dirigent, obraćajući se klarinetisti a misleći na intonaciju stalno govorio “Niže, niže…”, a Purko je najprije slijedivši te upute “burencetom” koliko je mogao spuštao štim, ali kako su se one ponavljale, spuštao je i bukvalno svoj klarinet prema zemlji, te je na ponovljeno “Niže!”, dodirnuvši instrumentom pod samo uzviknuo: “E vala niže od ovoga ne može!”
E, na to “niže” i na njegov neponovljivi šarm i duh mislili su mnogi koji su se tog sunčanog majskog dana uz “Večernje sjenke” u Purkovoj predivnoj interpretaciji opraštali od njega.
Veliki čovjek i ”veliki šef” sigurno bi bio zadovoljan…
Bonus video:
