„Svaki je anđeo strašan“ nova knjiga Suzane Tamaro, italijanske bestseler spisateljice je intimna autobiografija.
Tamaro počinje ovu knjigu od olujne noći u kojoj se rodila, izložena zlokobnom istočnom vjetru kao i svi njeni preci, vjetru koji neumoljivo šiba i ostavlja pustoš i prazninu za sobom. Spisateljica nam razotkriva jedan život satkan od strepnje i zebnje, od nagomilanih pitanja koja niko ne čuje. „Svaki je anđeo strašan“ je priča o tjeskobnom djetinjstvu bez roditeljske ljubavi i pažnje, o lutanjima i traganjima, o iznenadnom otkrivanju talenta, potrazi za istinom i putovanju u dubinu ljudskog srca.
Novcem od svojih knjiga Suzana Tamaro pomaže bolesne, unesrećene i siromašne širom svijeta. Posebna sredstva za to odvajaju se u Fondaciju Tamaro, čije se središte nalazi u Cirihu.
Suzana Tamaro se rado odazvala na poziv da govori za ART Vijesti o knjizi „Svaki je anđeo strašan“ koja je objavljena nedavno u izdanju „Evro Đuntija“. O nastanku ove knjige Suzana Tamaro je rekla:
- Knjiga je zapravo donekle nastala slučajno. Zamolili su me da napišem kratak esej o uticaju vjetra i Trsta na književnost, a nakon mnogih nesrećnih pokušaja, jer ja nijesam esejista, bila sam u iskušenju da kažem kako sam, pošto sam rođena u Trstu, otkrila moj književni poziv. Da bih to učinila morala sam se ponovo vraćati svom životu i mom odnosu prema sjećanjima i prema mom gradu.
Možete li nam pojasniti simboliku naslova knjige „Svaki je anđeo strašan“?
- Svaki anđeo je strašan je stih iz prve Rilkeove elegije, koju sam oduvijek voljela jer otkriva složenost i sjenke koje su uključene u ideju dobra. Pogrešno je razmišljati o dobrom kao o nečemu lakom, pa čak i pomalo trivijalnom. Međutim, da bi dobro bilo takvo, zahtijeva ukrštanje različitih paklova. Moje djetinjstvo u stvari je bilo u znaku velikih negativnosti. Ali da to nijesam prošla, vjerovatno ne bih znala da pripovijedam o složenosti ljudske duše.
„Svaki je anđeo strašan“ je vaša biografija. Nedavno preminuli pisac Gabrijel Garsija Markes je rekao: „Život je ono čega se sjećamo, a ne ono što smo preživjeli“. Koliko je teško uskladiti preživljeno i sjećanje i biti iskren prema sebi i čitaocima?
- Ja stvarno ne smatram knjigu „Svaki je anđeo strašan“ svojom biografijom, već izgovorom za pričanje o tajanstvenom porijeklu pisanja. I zapravo ja sam htjela da uradnim mnoge stvari u životu, a nijedna od njih nije bila pisanje. Ipak, pisanje je postalo moj život. Željela sam da pokušam da razumijem, čak i za sebe, kako je rođena ova potreba, tako strana mojim strastima i mom karakteru. Dakle, samo sam rekla sve što bi moglo biti povezano sa razumijevanjem ovog teksta.
Ipak, ovo je priča o velikoj patnji i dezorijentaciji. Zapravo bol je sredstvo koje dovodi do otkrivanja nekih novih životnih vještina. Koliko je to važno za pisca?
- Mislim da je bol zaista presudan za pisanje - barem za određeni tip pisanja. Bez ove sposobnosti, sposobnosti za kopanje po složenosti i sukobima ljudske duše, ne postoji mogućnost da dobijete suštinu riječi i emocija. Pisanje je, naravno, i način da se oslobodite bola, obradite ga i podijelite sa mnogim drugim ljudima. Osvjetljenje te tame koja je u svačijem srcu je suština mog pisanja.
Ova knjiga govori i o magičnoj moći pisanja. Šta za vas predstavlja pisanje? Imate li neke posebne rituale pri pisanju?
- Pisanje mi je u životu postalo sve. Ja sam objavila više od dvadeset knjiga, uključujući i eseje, knjige za djecu i fikciju. Svaki put kad završim knjigu razmišljam „ovo je stvarno posljednja“, jer pisanje je zaista iscrpljujuće i osjećam energetski pad. I onda mi se čini da svaki put čudo dovede do uspjeha, pa pomislim da se to više nikada neće ponoviti. Umjesto toga, poslije nekog vremena, ja podržim ovu vrstu agitacije, tu želju za otkrivanjem novih horizonata, i gle, nekoliko mjeseci kasnije, ispoljava se vrijeme pisanja. Mislim da sam pomalo kao ptica selica koja u nekom trenutku, osjeća da u njoj raste misteriozni nemir i ta uznemirenost je goni da prelazi mora do daleke zemlje.
Nemam posebne rituale. Pišem uglavnom tokom zime, kad padne mrak. Kod kuće imam garsonjeru, koja je brvnara sa peći na loženje. Ja stvarno volim vatru, prije početka pisanja. U vatri koja gori u peći je kao da neko prosvetljuje moj um i moje srce.
„Svaki je anđeo strašan“ je knjiga o odrastanju, u neku ruku bildungsroman. Koja je istorijska pozadina vašeg djetinjstva? Koji vremenski period pokriva?
- Rođena sam 1957. u pograničnom području, u vrijeme veoma blizu kraja Drugog svjetskog rata. I knjiga obuhvata vremenski raspon do 1982, do sredine mojih dvadesetih godina. Kada sam u stvari napisala svoju prvu knjigu.
Trst je za nas, bivše Jugoslovene, bio bliska granica, nama novog, svijeta u kome je bila jaka dominacija slovenskog života. Kako je vaš rodni grad izgledao u doba vašeg djetinjstva?
- Grad mog djetinjstva bio je znatno drugačiji od ovog današnjeg. Bio je to grad tame, mračan, prljav, pun opasne tišine i podzemne mržnje. Sjećam se vrlo dobro vikenda „invazije“ ljudi koji su dolazili čak i iz najudaljenijih dijelova Jugoslavije da kupuju robu široke potrošnje. Džins prije svega, koga su zvali „plavo zlato“ a koga su prodavali uglavnom Napolitanci na haubama svojih automobila pored puta u kvartu Borgo Terezijano. Bio je to proganjajući grad sa mnogo lica, sa puno straha.
Klaudio Magris mi je u jednom razgvoru rekao da je u doba njegovog djetinjstva Trst bio grad granica, „no man’s land“ i granica koja je dijelila svijet na dva dijela - iza Gvozdene zavjese. Dijelite li isti osjećaj o Trstu kao Magris?
- Da, apsolutno. Grad mog djetinjstva bio je i dalje isti kao i u Magrisovo vrijeme, želim reći da je osjećaj biti na ničijoj zemlji još bio živ. Osim toga tu je bio uznemirujući osjećaj zaustavljenosti između dva svijeta, u jednom trenutku oni su mogli da stupe u katastrofalne sukobe. Mnogi ljudi su govorili jezikom koji nijesam bila u stanju da razumijem, slovenačkim naravno, kao i djeca sa kojima sam se igrala. I to me je natjeralo da razmišljam o tome šta je jezik. Tokom odrastanja željela sam da naučim slovenački, jer mi se činilo važno da znam sve jezike mog djetinjstva. Sjećam se, sa velikim bolom, šetnji po Krasu, stalno prekidane kontrolama straža, uz lajanje pasa. Iza kamenja je bilo skriveno oružje. Postojala je mučna atmosfera prijetnje, pa čak i danas kada šetam po Krasu ne mogu je prevazići. Sada postoji biciklistička staza koja vodi ka Sloveniji i puno je porodica koje tako putuju. Ovo mi stvara snažne emocije. A graničara i granica više nema.
Krajem januara objavili ste roman „Ilmic“, koji je zapravo vaša prva napisana knjiga. Kakva je bila „sudbina“ ove knjige?
- To je prva knjiga koju sam napisala, kojom se zaključuje „Svaki je anđeo strašan“. Magris je veoma volio tu knjigu i on ju je odmah nudio mnogim izdavačkim kućama, ali bez uspjeha. Pa, na kraju, stavila sam je u fioku i zaboravila na nju. Ali svaki put kada sam srela Magrisa, on je uporno ponavljao: „Zašto ne objavite Ilmic?“ Tek nakon pisanja knjige „Svaki je anđeo strašan“ osjetila sam da je u redu da je objavim, jer je na neki način ona zatvorila krug koji je do sada bio moj narativni svijet.
Zašto u vrijeme kada je napisana, knjiga „Ilmic“ nije imala šansu? Zašto vrijeme nije išlo na ruku toj knjizi?
- Onih godina dok sam pisala „Ilmic“ u Italiji su djelovale političke i društvene promjene koje će na kraju dovesti, dvanaest godina kasnije, do Berluskonijeve vladavine. Sve je moralo da bude efikasno, svjetlucavo, površno. A knjiga kao što je moja, bila je u raskoraku sa osjećajem vremena. Ali sada, u nastavku krize, „Ilmic“ je postao aktuelan. Zapravo, na moje iznenađenje, u Italiji, što je veoma dobro, postaje jedna od tri najbolje prodavane knjige na Sajmu knjiga u Torinu.
Ove godine se navršava 20 godina od objavljivanja vaše najuspešnije knjige „Idi kuda te srce vodi“. Koliko vam je ova knjiga promijenila život i kako objašnjavate njenu ogromnu popularnost?
- Moj život se definitivno promijenio u smislu da sam mogla priuštiti finansijski mir koji ranije nijesam imala. Nikad nijesam imala stalan posao, niti porodicu iza sebe da mi pomogne, pa sam do uspjeha „Idi kuda te srce vodi“ ulagala strašne napore da preživim. Sada imam kuću, auto, penziju, a mislim da su to stvari koje su stvarno važne.
Što se tiče popularnosti, mislim da je ova knjiga razgovarala sa bolom i usamljenosti ljudi. U Italiji, ali ne samo u Italiji, postojale su grupe ljudi koji su se okupljali i čitali, razmatrali različite djelove knjige, kao psihodrame. To je knjiga koja u sebi nosi ogoljenu duboku zabrinutost čovjeka i nedostatak komunikacije između generacija koje postoje u svim porodicama. To je takođe veoma darovita knjiga i to objašnjava njene velike cifre. To je pomalo i način da se otvore zapečaćena vrata srca ljudi sa kojima nijeste mogli više da razgovarate.
Bonus video:
