ARHITEKTURA

Podgorica danas: Grad je iznakarađen i provincijalizovan

Suštinski važan momenat, po mom mišljenju, tiče se mikro analize fenomena srednje klase, kao pokretačke snage svakog uzoritog društva i arhitekture
0 komentar(a)
Ažurirano: 17.05.2014. 09:45h

U međuvremenu mi se javio Aleš Žnidaršič - Žlajpah & Žnidaršič, multiPlan arhitekti - poslao mi je email u kojem, između ostalog, stoji da sam napisao "vrlo dobar članak" o njihovoj kući Katarina (hvala Aleš), ako se uzme u obzir da se ne poznajemo i da nikad nismo razgovarali.

Upozorio me i na jednu grešku koja mi se potkrala u članku - naime, Bevk & Perović, poznati slovenački tandem arhitekata, nisu autori kuhinjskog pulta u kući Katarina, kako sam naveo u tekstu objavljenom prije par nedelja na ovom istom mjestu, već su autori lampe iznad kuhinjskog pulta. Autori pulta i kompletne opreme - osim stvari koje sam nabrojao u pomenutom tekstu - upravo su Žlajpah & Žnidaršič.

Ostalo je OK.

Gospodin Žnidaršič me vrlo ljubazno pozvao da ovjerim kuću Katarina uživo - prvom prilikom kad posjetim Ljubljanu - i da "iskusim", kako kaže - tu kuću. Vrlo rado ću se odazvati pozivu gospodina Žnidrašiča, naravno - strašno mi se sviđa ideja "da iskusim" kuću Katarina, jedva čekam.

Suštinski važan momenat u tom tekstu o Kući Katarina, po mom, nadasve skromnom mišljenju, tiče se mikro analize fenomena srednje klase, kao pokretačke snage svakog uzoritog društva, i pripadajuće joj arhitekture - i provalim ja da je neko na Twitteru bacio tweet na taj tekst - a kako je to, nažalost, bilo jedino sharovanje moga teksta (0 komentara, inače), potrudio sam se da provalim ko stoji iza toga tweeta - kad tamo: FOM SDP CG - Forum mladih stranke Ranka Krivokapića...

Kad me srce nije otreslo... trebalo mi je 20 minuta da dođem sebi.

Da li je moguće da su mladi DPS, pardon - SDP - ta buduća, uzorita srednja klasa Crne nam Gore: tata te zaposli na Aerodromu - ili kod čika Šalete u Agenciji... za nešto i još nešto... i odmah si srednja klasa, iz prve.

Da li je moguće da su mladi DPS, pardon - SDP - ta buduća, uzorita srednja klasa Crne nam Gore: tata te zaposli na Aerodromu - ili kod čika Šalete u Agenciji... za nešto i još nešto... i odmah si srednja klasa, iz prve

U svakom slučaju - zahvaljujem Forumu Mladih SDP na časti koju mi ukazaše.

Što se tiče pobjede multiPlan arhitekata na velikom, međunarodnom konkursu za idejno rješenje Aluartforuma u Zagrebu - buduće Galerije Akademije likovnih umjetnosti u Ilici - i obećanog nastavka te priče - ipak bih odložio tu priču, ne zamjerite mi molim vas - iz razloga što ću za par dana opet biti u Zagrebu, pa ću, htio ne htio, čuti tračeve i sve ostalo što se tiče toga konkursa - digla se silna prašina oko procesa žiriranja - a ne bi bilo zgorega da postavim i par pitanja gospodinu Žnidaršiču o njihovom pobjedničkom radu, sad kad smo u kontaktu itd.

Dakle, vrtim ja kanale prije par nedelja i otvaram Živu istinu - ne mogu se sjetiti kako se zove taj lik što vodi Živu istinu, a nije mi ni na kraj pameti da ga guglujem u ovom trenutku - i pita taj lik Dragana Bogojevića - kojega iz ko zna kojih razloga zovu Kole (a ne Bole): "Da li je Podgorica bila bolja prije 20 godina", što će reći maja mjeseca nevesele 1994. godine, kada smo živjeli u - ispostaviće se nesrećnom - braku (sa sedamnaestoro djece) sa Srbijom, braku koji se službeno zvao Savezna republika Jugoslavija, "ili je bolja sad?".

To pitanje je ipak imbecilno, da se razumijemo - ali nije naivno, lukav je taj lik što vodi Živu istinu - jer sve dvadesetogodišnjakinje, Podgoričanke, i svi dvadesetogodišnjaci, Podgoričani, što će po prvi put izaći na podgoričke izbore 25. maja - period devedesetih doživljavaju kao nešto vrlo, vrlo mučno i vrlo, vrlo mračno - nešto o čemu njihovi roditelji, babe i djedovi, ne žele i neće da im pričaju - a ovaj današnji mrak, mrkli mrak, uopšte ne doživljavaju tragično, nego onako, tu i tamo - uglavnom oblačno, sa kratkim periodima sunčanog vremena - ali garantovano bez padavina.

Što se tiče Podgorice, glavnog grada Države Crne Gore, čini mi se da ga moje mlade sugrađanke i moji mladi sugrađani, što se spremaju za prvo glasanje u životu - doživljavaju kao nešto vrlo, vrlo veliko i skoro pa savršeno, za razliku od Podgorice iz 1994. godine koju vide kao... koju uopšte ne žele da vide, koja ih ni najmanje ne zanima. Čak su skloni, zakleo bih se, da nas koji smo u ta davna vremena bili mladi - doživljavaju kao neku vrstu etnografskih eksponata - u Biljardi, na primjer.

— Obratite pažnju sa lijeve strane, molim vas, u uglu imate Crnogorca i Crnogorku u nošnjama iz sredine devedesetih godina prošlog vijeka - tako su se oni tada nosili - pogledajte samo kako je to užasno, kako je to staro, izanđalo i ružno.

— Đivi njemu patike, života ti, đivi njoj helanke, đivi joj frizuru, đivi joj nail polish, držite me, onesvijestiću se ovoga momenta, života mi itd.

Bogojevića nije zbunio Šukovićev felš, nije on ni konstatovao taj felš, ubijeđen sam - i baš kad je počeo da plovi, onako poizdalje i nadasve pozitivno, morima mogućih i nemogućih netačnih odgovora na to pitanje - prebacih dalje.

Nisam imao živaca, moram priznati, tanki su mi živci u posljednje vrijeme, vrlo tanki.

Tačan odgovor na to Šukovićevo imbecilno pitanje - Darko Šuković je taj lik što vodi Živu istinu, evo se sjetih, dobar dan gospodine Šukoviću - pitanje sa dosta felša, ali ipak imbecilno pitanje - bio bi da Podgorica nikako nije bila dobra davne 1994. godine - nikako, nikako, nikako - a da nije dobra ni sad - nakon dvodecenijske i kusur DPS vladavine, Podgorica je toliko isprovincijalizovana i iznakarađena da je skoro neprepoznatljiva.

Novi Pazar

Podgorica me podsjeća na Novi Pazar - prije par godina, negdje baš u ovo vrijeme, Dunjica i ja smo bazali dobrih 45 minuta Novim Pazarom u potrazi za najboljim sudžukom, Novi Pazar je poznat po sudžuku - to vam se uhvati kao neka goveđa kobaja - pa smo izvrsno upoznali taj grad - da bismo, na kraju, skontali da NP ima mnogo toga zajedničkog sa Podgoricom - što je OK, u principu - problem je jedino u tome što NP ipak nije glavni grad jedne suverene države - a Podgorica ipak jeste - ali se to nikako ne osjeća u mjeri u kojoj bi, po mom nadasve skromnom mišljenju, trebalo da se osjeća.

Pitanje: Da li je Podgorica bila bolja prije 30 godina ili je bolja sada - imalo bi možda zeru više smisla.

Dakle, u moje pero, tamo negdje sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka (osjećam da svako ko ima manje od 50 godina u ovom trenutku odustaje od čitanja ovog teksta) - kad sam, dakle, završavao srednju školicu - Obrazovni centar za tehnička zanimanja/ OOUR Građevinski školski centar "inž. Marko Radević"/ građevinski tehničar/ smjer visokogradnja - i sanjario o upisu na Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu - govorilo se da je Podgorica loša za život, da je mrtva - da treba otići negdje - Beograd je zapravo bio skoro pa jedina opcija, za London je bilo prerano, London će biti opcija krajem osamdesetih - a poslije, kad proživiš malo, kada dođe vrijeme da se smiriš, treba da se vratiš u Podgoricu - jer nema boljega grada od mrtve Podgorice za podizanje djece. I vjerovali smo u to - nije bilo druge vjere do te: Podgorica je mrtva, sad - ali je dobra za podizanje djece - jednom, nekad, u dalekoj budućnosti u svakom slučaju.

Iz ove perspektive mi se čini da je Podgorica u to vrijeme, sredinom osamdesetih, već bila umorna od života - i možda malo depresivna - nije se kupala redovno i nije mijenjala gaće i čarape redovno. Lijepo se razvila bila, treba priznati, imala je skoro sve što jedan gradić samo poželjeti može - osim zatvorenog bazena (koji radi), zoološkog vrta i arhitektonskog fakulteta.

Prijehavši u Zagreb, zadovoljstva svega rad - iz mjesta sam ustanovio da sam zakasnio, barem 4 godine - sve što je trebalo da se desi, desilo se 1980. i 1981. Nisam imao sreće...

Evo me, opet sam ispucao i prebacio kvotu za danas - a da nisam ni dotakao to čega sam namjeravao da se dotaknem.

Omatorio sam života mi, priznajem - treba mi gomila prostora samo da otvorim priču - a poslije misli vrludaju - ne zamjerite mi, molim vas.

U narednom broju jedna prava mala pričica - sa uvodom, razradom i (kakvim-takvim) zaključkom - potrudiću se, obećavam.