SINIŠA RADULOVIĆ:

Ako odbijate nove medije, onda ste vi jedan veoma uplašeni umjetnik

Odvratna mi je ta vrsta retorike o smrti slikarstva. Ako je slikarstvo 170 godina na izdisaju onda možemo sačekati još malo
71 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 28.03.2019. 09:30h

Tri zasebne cjeline, tri rukopisa, “sudarila” su se deset godina nakon diplomiranja, okrenuta slici, ne kao jedinom relevantnom mediju, više nostalgično, ne ukazujući na sličnosti ili različitosi u pristupu. Jedan od umjetnika je Siniša Radulović.

Nedavnom izložbom u Podgorici, na kojoj ste se predstavili sa Nikolom Radovićem i Markom Lukovcem, “vratili ste likovnu publiku slici”?

- Sticajem okolnosti mi smo nastavili da se bavimo slikarstvom ili bolje rečeno nastavili smo da vjerujemo i bavimo se umjetnošću, a to danas i ovdje nije nimalo lako. Ne mislim da smo vratili publiku slici jer dobar dio publike u Crnoj Gori očekuje da slikarstvo bude neizostavan i dominantan dio svake izložbe, a takva očekivanja su u najmanju ruku problematična.

Mislim da kod nas nije postojala namjera da se napravi izložba koja predstavlja sliku kao jedini relevantan medij, niti je postojala namjera da se uvezuju sličnosti i različitosti u slikarskom pristupu i tako nastane neka generička kolektivna izložba. Tokom pripreme izložbe kod nas se budila nostalgija, i mi smo je shvatili kao neku vrstu paralele. Naime, izložba u Modernoj galeriji je koncipirana od tri zasebne cijeline, tri rukopisa koja su se ‘sudarila’ u jednom galerijskom prostoru. Kao studenti Likovne akademije na Cetinju nekoliko godina smo dijelili atelje, upravo u tom prostoru začeti su mnogi procesi koji su nas možda definisali kao stvaraoce. Ova izložba se desila tačno deset godina nakon što smo diplomirali i nakon što smo napustili atelje. Deset godina kasnije uspjeli smo da nekom drugom, mnogo zahtjevnijem i većem prostoru udahnemo sličnu atmosferu, ali uz svakodnevno podsjećanje na to da vrijeme brzo leti.

Kakav je status slikarstva u savremenoj umjetnosti?

- Slikarstvo u svijetu je ‘živo i zdravo’ i ima mnogo toga da ponudi, uvijek će i imati. Odvratna mi je ta vrsta retorike o smrti slikarstva. Prošlo je više od 170 godina od trenutka kada su nastale prve dagerotipije, a upravo tada je Delaroš konstatovao da je slikarstvo mrtvo. Ako je slikarstvo 170 godina na izdisaju onda možemo sačekati još malo. To što slikarstvo odavno nije dominantan medij umjetničkog izražavanja može nekome predstavljati problem ali mene lično ne dotiče i ne pogađa. A ako je neko u Crnoj Gori zabrinut za status slikarstva onda je potrebno znati da za razliku od globalne umjetničke scene, mi živimo i stvaramo u nekoj ‘mitskoj zemlji slikara’, pa taj problem kod nas ne postoji. Mada bi radi prevencije trebalo pohapsit sve ove umjetnike što rade ove instalacije i to.

Vaša izložba, po riječima istoričarke Ljiljane Karadžić, aktuelizuje i otvara niz pitanja. Postaviću Vam jedno od njih: Kakav je uopšte značaj slikarstva poslije ikonoklazma konceptuale koja promoviše umjetnika ne više kao stvaraoca, već kao subjekta koji označava i upotrebljava, koji umjetnost svodi na iskaz?

- Ako se pojavom fotografije slikarstvo distanciralo od puke reprezentacije, onda je u sebe moralo implementirati neki koncept. Upravo ta transformacija je krucijalna jer je otvorila mogućnosti za nove načine izražavanja. Ista transformacija i sazrijevanje se dešava u formiranju jednog umjetnika.

Teško mi je da suprostavljam ili biram šta je značajnije jer značaj jedne grane izražavanja, u ovom slučaju slikarstva, za mene je irelevantan. Da nije tako, ja bi bio neko ko slika samo radi slikarstva, a to je posljednje što želim. Tolika doza hermetičnosti i ignorancije čovjeka čini udaljenim od umjetnosti i empatije, a djela takvog slikara koga ne dotiče svijet postaju roba koja se može prodavati u salonima namještaja. S druge strane, umjetnost može biti stvarana za uski krug ljudi i “poznavaoca”, što je takođe čini hermetičnom, hladnom i nekomukativnom.

Čovjek bira način izražavanja koji mu je blizak a ne onaj koji mu se sugeriše. Značajna je umjetnost sveukupno, a ona je tkana emocijama. Sa ili bez koncepta - stvaranje jeste iskaz i obratno.

I sljedeće: “Zašto ‘istinski vjernici slikarstva’ dovode u opoziciju koncept i sliku?

- Zato što ovdašnji ‘istinski vjernici slikarstva’ i ne pokušavaju da razumiju koncept, a kamoli ujedine koncept i sliku. Istu vrstu isključivosti možete naći kod ‘istinskih vjernika konceptualne umjetnosti’. Situacija je tragikomična a obrazovanje neophodno. Meni omiljena i najbizarnija je situacija u kojoj se vrijednost djela procjenjuje na osnovu kompleksnosti, utrošenog vremena i rada: koliko sati možete da stojite na jednoj nozi, ili poput nekog recepta za sliku po metru kvadratnom: 248 sati aktivnog rada, 3548 poteza malom četkom, minimum 9 slojeva toplih boja, po mogućnosti uljanih.… Ko jebe talenat, osjećaj za estetiku, značenje djela i ostale “trivijalnosti.”

Koliko umjetnik zahvaljujući izboru medija može da bude aktuelan?

- Zavisi od toga koliko tj. koji je medij aktuelan, a to opet ne zavisi samo od lokalnih prilika. Kao i mnogi trendovi u ovom vremenu vječitih tranzicija i priključenja, do nas će kad tad stići neki umjetnički trendovi koji mogu uticati na kretanja na našoj sceni. A kad stignu do nas već će biti passé. To je zapravo sve moda ali, ako sebe nazivate umjetnikom i samo zbog nekog tradicionalističkog kvazi uvjerenja odbijate da koristite one nove medije koji vas privlače, onda ste vi jedan veoma uplašen umjetnik. Umjetnik koji vjerovatno misli da bi Dejvidu Hokniju trebalo zaplijeniti foto aparat i tablet.

Ne postoji idealni pristup, idealno razmišljanje, idelani medij. Postoje samo stare i nove mogućnosti, stare i nove tehnike i tehnologije koje su vam dostupne, možda vam odgovaraju, možda ne. Sve su legitimne, od crteža do hologramskih projekcija. Jedino što je bitno je da li je rad iskren i vaš, da li je dobar ili ne. Kad bi samo mogli Leonardu ili Mikelanđelu dati 3D štampač ili kameru, siguran sam da ne bi odbili da ih probaju. S druge strane, izložba nekih modernističkih pejzaža slikanih na platnu bi sigurno bila ‘hit’ na bijenalu u Veneciji ili nekoj sličnoj manifestaciji.

Nedavno ste izlagali i na izložbi crnogorske savremene umjetnosti “Ego sum”. Drugačiji koncept, drugačija priča, drugačiji mediji. Slikarstva nema.

- Ovo nije ni prva ni posljednja izložba ove vrste, nažalost nije mnogo njih izvedeno u Crnoj Gori pa je neko možda očekujući neki lokalni zlatni standard ostao zatečen. Kustosi su, kako to nalaže zdrav razum, birali umjetnike i radove koji će podržati zamišljeni koncept. Drugi kustosi bi sigurno izabrali druge umjetnike i druge radove. Ja i Jovana Vujanović smo izložili tri rada iz serije ‘Onomatopeja’ koju smo radili zajedno. Taj ciklus fotomontaža je predstavljen prošle godine u galeriji ‘Remont’ u Beogradu i to jeste zapravo priča o identitetu i traženju smisla ljudske jedinke, tako da se savršeno uklopio u koncept izložbe ‘Ego Sum’. Igrom slučaja, na izložbi nije bilo slikarstva. Ne znam koga je to tačno pogodilo ali sam siguran da niko nije razmišljao o konceptu i izboru umjetnika na način da se slikarstvo izbjegne po svaku cijenu. Na kraju krajeva, možda se neko trebao uznemiriti što nije izveden nijedan performans ili nije izložena nijedna akvatinta.

Kada je i kako krenula Vaša priča posvećena videu i instalacijama?

- Veoma rano, vjerovatno od samog trenutka kada sam spoznao da želim da budem umjetnik. To nije nešto što sam naknadno otkrio, ili kako bi se moglo tumačiti, namjerno uvrstio u svoj opus radi aktuelizacije sopstvenog rada. Šta više, mislim da mi je video forma bliža i da sam u njoj iskreniji. Odrastao sam uz televiziju i film, knjige, pa čak i improvizovanu mračnu komoru za razvijanje fotografija u toaletu. To nije bilo samo radoznalo konzumiranje, pored oca koji me ponekad vodio na snimanje i montiranje dokumentarnih emisija, ja sam imao privilegiju da još kao dijete budem prisutan iza kamere i osjetim magiju stvaranja i montiranja video forme. Bio sam uvijek okružen slikarstvom i poezijom. Jednostavno nisam mogao pobjeći od svega toga, od tog mnoštva koje preplavljuje sva čula, čak i kad bi posjećivao strica, bio je tu miris terpentina koji se širio njegovim ateljeom. Mislim da sam imao privilegiju da spoznam sve te mogućnosti i medije, ne mora biti krucijalno ali je svakako važno sve ono što upijete dok ste dijete. Narativi i poetičnost, slikarstvo i video… Kada me to ne bi interesovalo smatrao bih sebe izgubljenim.

Umjetnici pokušavaju da prežive

Niko od nas ne može da živi od svog rada, ovdje se to nikad nije ni moglo, a tek sada je nemoguće.

Umjetnici svih generacija, svi mi bukvalno pokušavamo da preživimo i primorani smo da radimo druge poslove i "tezgarimo" naokolo sa konstantnim strahom da ćemo u nekom trenutku poći ispod praga svog dostojanstva ne bi li platili ove "veoma povoljne" račune i dadžbine. Problemi su brojni, neki su rješivi, neki su nam "bogom dati". Ne postoji tržište umjetnina, a ne može ni postojati ekonomski isplativo tržište sa velikim brojem umjetnika na tako malom prostoru. A pored egzistencije ova tužna situacij podrazumijeva oduzimanje onog neophodnog vremena za stvaranje i promišljanje o radu. A kada većina umjetnika nije u mogućnosti da bude maksimalno posvećena svom radu, to će za rezultat imati duboke i ozbiljne posljedice na našu cjelokupnu kulturu.