Godine 1974. Marina Abramović je učinila prilično zastrašujuću stvar. Na izložbi u Beogradu poređala je na sto pred sobom 72 predmeta i pozvala publiku da iskoriste neke od njih na njoj. Bilo je tu raznoraznih stvari, poput ruža ili masilnovog ulja. Ali nisu svi objekti bili toliko bezazleni.
“Imala sam i pištolj sa mecima, draga. Bila sam spremna da umrem”, objašnjava Marina u razgovoru sa Emom Broks za britanski "Gardijan", koji B92 prenosi.
“Koliko sam samo sreće imala”, dodaje potom umjetnica, dok sve vrijeme vazduh para njen engleski sa jakim slovenskim akcentom.
Ovoga juna, četiri decenije nakon tog performansa u Beogradu, Marina Abramović (67), koja je u međuvremenu postala jedna od najcjenjenijih umjetnica svijeta, sprema svoj novi performans u galeriji “Serpentine” u Londonu. Biće to njen prvi originalni performans koji se premijerno izvodi u Velikoj Britaniji, a tamnošnji mediji već duže izvještavaju o dolasku “bake performansa”, kako Abramovićeva često zove samu sebe.
Njen posljednji performans, tromjesečni rad “Umjetnik je prisutan” u okivru velike retrospektive koju je priredio Muzej moderne umjetnosti u Njujorku (MoMA), izazvao je burne reakcije. Foks njuz je pisao kako je to nekakvo djelo “provokatorke poreklom iz Jugoslavije”, dok je kustos galerije “Whitney” nazvao Marinu jednom od najznačajnijih umjetnica u drugoj polovini XX vijeka. A umjetnica je “samo sjedjela”. I sjedjela. I sjedejla. I koliko god se čini, to nije bilo nimalo jednostavno, kako fizički, tako i psihički.
Za svoj novi performans u Londonu, od 11. juna do 25. avgusta, Abramovićeva ovih dana prolazi kroz naporne pripreme. Ovoga puta između nje i posjetilaca neće biti stola koji ih deli. Zapravo, neće biti ničega, a posjetioci će morati da odlože svoje stvari prije ulaska u galeriju. Njihova interakcija, neizvjesna, napeta i emotivna, trajaće 512 sati. I upravo se tako zove njen novi performans - “512 sati”.
Svakog dana umjetnica će biti u galeriji od 11. juna do 25. avgusta. “Tu ćemo biti samo publika i ja, i ništa više”, objašnjava ona. “Uklonila sam sve predmete. Ali susret… Nikada nisam radila ništa ovako radikalno. Ovo je najdalje što možemo da odemo kada su nematerijalne stvari u pitanju.”
Ono što je vuče napred, priznaje, jesu stvari koje ne voli. “Odmalena sam shvatila da mogu da učim samo iz onih stvari koje ne volim. Ako radite samo ono što volite, stalno ćete da radite jedno te isto sranje. Uvijek se zaljubljujete u pogrešnog momka. Zato jer nema promjene. Lako je raditi one stvari koje volite. Ali opet, stvar je u tome da kada ste uplašeni zbog nečega, suočite se sa tim, zgrabite ga. Postaćete bolji čovjek.”
Uz to, ili baš zbog toga, Abramovićeva priznaje da platila veliku cijenu. “Mnogo je tu usamljenosti, draga. Ako si žena, skoro je nemoguće da razviješ normalnu vezu. Previše je tu stvari za bilo koga. Žena uvijek mora da igra tu ulogu u kojoj je nježna i zavisi od nekoga. A ako nisi takva, onda ih fasciniraš, ali samo nakratko. Potom žele da te promhene, da te slome. I na kraju te ostave. Tako da, bilo je tu mnogo usamljeničkih hotelskih soba, draga.”
Na pitanje da li je sada sa nekim u vezi, odlučno odgovara - "Ne".
“Naravno, sanjam i ja o tome da imam savršenog muškarca, onog koji neće željeti da me mijenja. Mada ja toliko nisam materjial za brak, to je strašno. Ali sanjam i o tome da imam ona nedjeljna jutra, kada se budite i doručkujete i čitate novine sa nekim. Privatno sam veoma staromodna, dok u umjetnosti nisam toliko. Ali vjerujem u pravu ljubav, možda će mi se desiti. Sada, ne, nema mjesta za to. Ali život je bio dobar prema meni. Sa mnogo bola, ali to je OK.”
Njena nestaromodnost u umjetnosti razlog je čestih kritika koje joj upućuju. Ali to je i jedan od razloga, kako navodi, zbog kojih je raskinula vezu sa Ulajem, njenim dugogodišnjim partnerom, kako u ljubavi tako i u umjetnosti. Kritikuju je i da je postala previše ambiciozna, da previše vodi računa o zarađivanju novca i trošenju na dizajnersku odeću, iako je sve svoje radove posvećivala uništavanju materijalne dimenzije.
Ali ona se ne obazire mnogo na kritike. “Mene kritikuje moja generacija, umjetnici iz sedamdesetih, a ne postoji ništa tragičnije od umetnika iz sedamdesetih koji i danas rade iste stvari koje su radili sedamdesetih. Kritikuju me zbog toga što sam izbrisala granicu između mode i pop kulture. Juče sam se veoma razbjesnela, jer je jedna gospođa izjavila kako ‘Marina nije ozbiljna umjetnica, jer želi da bude na naslovnoj strani modnih časopisa’. Ili zbog toga što sam imala onaj trenutak sa Džej Zijem. Još je rekla kako sam ja ubila performans kao umjetnost. Ali ko uopšte piše ta pravila?”
Nakon svega toga, dodaje, obožava modu. “Ko kaže da ako imam crveni karmin i nalakirane nokte ne mogu da budem dobra umjetnica?”
Sve u svemu, kaže, rad koji je očekuje sa britanskom publikom posebno je težak. “Britanci su veoma sarkastični. I veoma ih lako hvata dosada. Ne žele da budu uključeni u nešto što bi moglo da ih osramoti, da ih ismije. A to je za mene veliki izazov.”
Ukoliko pogleda malo dalje u svom rasporedu, Marinu očekuje još jedan performans u galeriji “Sean Kelly” u Njujorku. Čuveni Gugenhajm ponudio joj je da među muzejskim zidinama napravi veliku proslavu svog 70. rođendana.
“Ja sam zaista borac za umjetnost. Kada radim ove stvari, onda ih radim onako kako mislim da je najbolje, a poslije dođe druga Marina koja je veoma nežna i samo želi da jede sladoled.”
Ili, dodaje, moglo bi to ovako da se kaže: “Obožavam loše viceve. Obožavam da uživam u svemu. Ali onda dođe trenutak kada treba da radim i tada sve postaje pitanje života ili smrti.
Galerija
Bonus video:
