Kada se govori o sportu uopšte u Rusiji, zaista se ima šta reći. Još od Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952. godine, Rusija nikada nije bila slabije rangirana od trećeg mjesta, kada je u pitanju ukupan broj medalja osvojen na ovom takmičenju.
Dičili su se oduvijek Rusi svojim atletičarima, džudistima, hokejašima, košarkašima, odbojkašima, rukometašima...
Ipak, u sportu u kojem se lopta gura nogom, Rusija nikada nije bila pretjerano uspješna. Kada je fudbal u pitanju, Rusi su najveće rezultate ostvarili u vrijeme kada su bili sastavni dio SSSR-a.
U sklopu zajedničke države Rusi su uzeli dva zlata, jedno na Olimpijskim igrama u Australiji 1956. godine, a drugo četiri godine kasnije, na Evropskom prvenstvu u Francuskoj. SSSR je na šampionatima Evrope igrao još tri finala (1964. u Španiji, 1972. u Belgiji i 1988. godine u Njemačkoj), a jednom je poražen i u duelu za treće mjesto (1968. godine u Italiji).
Na Olimpijskim igrama, fudbaleri ove zemlje dva puta su se okitili bronzanim medaljama, 1972. u Njemačkoj, te 1976. godine u Kanadi. Van okvira zajedničke države, Rusija je na ova dva takmičenja uzela samo jednu medalju, i to onu najslabijeg sjaja, 2008. godine, kada su domaćini Evropskog prvenstva u fudbalu bili Austrija i Švajcarska.
Rusi se nijednom nijesu popeli na postolje kada su svjetska prvenstva u pitanju. Najveći uspjeh Sovjetskog Saveza na Mundijalima bio je ulazak u polufinale i osvajanje četvrtog mjesta, 1966. godine u Engleskoj.
Te godine, prvo je SSSR poražen od reprezentacije SR Njemačke sa 2:1, nakon čega je istovjetnim rezultatom izgubio i duel sa Portugalom za treće mjesto.
Mundijal u Brazilu biće tek treći samostalni nastup Rusije na prvenstvima svijeta, a oba prethodna ruski reprezentativci završavali su u prvoj fazi takmičenja.
I pored ne baš sjajne fudbalske istorije (pogotovo ukoliko bismo uporedili fudbal sa mnogim drugim sportovima), fanatizam sa kojim Rusi dočekuju svaku utakmicu Zbornaje je nevjerovatan! Fudbaleri uživaju ništa manju popularnost, ako ne čak i veću, od hokejaša, atletičara i ostalih sportista koji iz godine u godinu donose svojoj zemlji medalje sa raznih takmičenja.
Najbolji primjer je Aleksandar Keržakov, koji već duže vrijeme igra na znatno nižem nivou od onog koji se od njega očekuje, kako u dresu reprezentacije, tako i u dresu Zenita, a u Sankt Peterburgu je omiljen - bez ikakvog pretjerivanja - nešto kao Toti u Rimu.
Ukoliko još to nije postao, fudbal je na odličnom putu da postane sport broj jedan u najvećoj zemlji na svijetu, kada je popularnost u pitanju. Uvijek su puni stadioni širom Rusije kada se igraju i mečevi ruske Premijer lige.
Nevjerovatna je strast sa kojom svaki navijač ide na utakmicu i bodri svoj tim. Nerijetko se dešava da se na temperaturama od minus ko zna koliko, velike grupe navijača skinu do pasa i tako navijaju za svoj tim.
Za Ruse takođe nikakav problem ne predstavlja ono što je možda i najvažnije u modernom fudbalu. Miodrag Grof Božović, koji se već dugo godina u Rusiji bavi trenerskim poslom, zna to da opiše poređenjem sa nama i našim fudbalom, riječima:
"Kod nas u Crnoj Gori važi poslovica „Pare nisu problem, para nema”, dok ovdje (u Rusiji) ona glasi malo drugačije, „Pare nisu problem, para ima”.
Rusi se ne stide da to i pokažu, jer zaista mnogo ulažu u napredak ovog sporta. Ruski „Gasprom” je jedan od glavnih sponzora Lige šampiona, kao i još mnogih fudbalskih takmičenja, a pored toga je i sponzor Zenita, Šalkea i Crvene zvezde. Upravo ova zemlja dobila je priliku da organizuje Mundijal 2018. godine, a koliko su to ozbiljno shvatili ljudi zaduženi za njegovu organizaciju pokazuje i podatak da će, kada se izgradi, nova „Zenit arena” biti najskuplji stadion na svijetu.
Jasno je kakav su cilj za budućnost sebi zacrtali Rusi, samo kada se pogledaju imena tri poslednja trenera koja su bila na čelu stručnog štaba ove reprezentacije od 2006. godine. Prvi je ovu ulogu, na ljeto te godine, prihvatio Gus Hidink, koji se na kormilu Rusije zadržao četiri sezone.
To mjesto preuzeo je 2010. godine njegov zemljak, Dik Advokat, koji se na čelu selekcije zadržao upola kraće od Hidinka. Nakon Holanđana, u zemlju koja se prostire duž devet vremenskih zona, stigao je jedan od najboljih trenera na svijetu svih vremena, Fabio Kapelo! Ne treba zaista trošiti riječi govoreći o dostignućima 67-godišnjeg Italijana, koji je prije ove, vodio selekciju Gordog Albiona.
Ovakav izbor trenera od strane fudbalskog saveza Rusije, a svakako i to što su se ova trojica prihvatili tog zadatka, pokazuje veliku ozbiljnost i želju Rusa da se nacionalni tim dovede u vrh evropskog i svjetskog fudbala.
Po mišljenju mnogih, Rusija zasada nema kvalitet dovoljan da se ovaj cilj odmah sprovede u djelo. Međutim, s obzirom na to da čudotvorac Kapelo sada ima glavnu riječ, Rusija se mora uzeti za ozbiljno već i tokom ovogodišnjeg Mundijala. Sigurno je da će italijanski stručnjak izvući najbolje iz Keržakova, Širokova, Denisova, Anjukova, Akinfejeva i još nekolicine iskusnijih igrača, kao i iz nešto mlađih Džagojeva, Šatova, Kokorina i ostalih...
Djelo Kapelovih ruku već se vidjelo i tokom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, tokom kojih je Zbornaja upisala sedam pobjeda, jedan remi i dva poraza, te tako sa bodom prednosti u odnosu na Portugal (koji je put do Brazila morao da traži kroz baraž) izborila prvo mjesto u grupi i direktan plasman na prvenstvo svijeta. Ipak, primarni cilj čelnika reprezentacije sigurno nije šampionat svijeta u Brazilu, već onaj posle njega, koji će za četiri godine organizovati Rusija.
Kapelove momke na startu ovogodišnjeg Mundijala čeka duel sa Južnom Korejom, zatim sa favoritom grupe, Belgijom, te na kraju meč protiv reprezentacje Alžira.
Ukoliko nakon tri utakmice bude zauzela jedno od prva dva mjesta na tabeli grupe H, Rusija će se za četvrtfinale boriti sa jednom od ekipa iz grupe G, u kojoj se nalaze Njemačka, njima dobro poznati Portugal, Gana i SAD.
Galerija
Bonus video:
