Kad je Miroslava Krležu jedan mlad pisac-početnik pitao za savjet o čemu da piše, veliki meštar mu je odgovorio: „Pišite, kolega, o čemu god hoćete, samo neka ne bude dosadno.“
Jedan drugi veliki, svjetski pisac rekao je nešto slično: „Pisac mora umjeti da ispriča priču, kakvim god sredstvima i kakvim god stilom: konvencionalnim, modernim, revolucionarnim, u vidu toka svijesti ili klasičnog pripovijedanja, svejedno.“
Često se sjetim ovoga kad čitam domaće pisce, i pomislim da bi to možda mogao biti jedan od odgovora na vječno žalostivo pitanje izdavača zašto publika više voli stranu (mahom anglosaksonsku) književnost, pa makar bila i najtrivijalnija.
Roman „Boja duboke vode“ Brane Radević (Vulkan, 2014) zadovoljava oba pomenuta stava. Priča priču, čitavo klupko priča, savremenih i istorijskih, drži čitaoca u neizvjesnosti i ostavlja ga sa žaljenjem što nije duži i sa željom da ga ponovo pročita. Pronicljivi čitalac, kog ne interesuje samo radnja, odmah će procijeniti ovo štivo kao svojevrsnu mimikriju, čak dramatizaciju komercijalne književnosti, odnosno ljubavnog istorijskog (avanturističkog) romana. Međutim, ako pažljivije razmislimo, doći ćemo do zaključka da on to nije, premda posjeduje sve mehanizme tog žanra.
Naime, kao što joj i naslov kaže, ova knjiga nema samo lijepu plavu površinu nego i dubinu, posrijedi je duboka voda. Zaronimo li (a autorka nas na to ničim ne prisiljava, možemo bezbjedno i veselo ploviti sunčanom površinom do posljednje strane), otkrićemo mnogo šta.
Najprije, sociopolitički presjek jedne izrazito multikulturalne sredine s bogatim istorijskim nasljeđem kakva je Boka Kotorska, kako u savremenom uzburkanom dobu, tako i u osamnaestom vijeku. Ovome doprinosi izrazita vjerodostojnost - pri čitanju je očigledno da iza svega stoji podrobno istraživanje i veliko poznavanje istorije Boke Kotorske u vrijeme mletačke vladavine.
Zatim, s likovima se nije teško identifikovati jer su njihove sudbine, kao u svakoj dobroj knjizi, univerzalne: mladalačka ljubav, preljuba, složeni porodični odnosi, roditeljstvo i prijateljstvo - sve je to oduvijek i zauvijek isto, sve su to priče o onome što humanističke nauke zovu „human condition“. I sve je to zapravo ispripovijedano začuđujuće realno, ništa nema očekivani i priželjkivani kraj, sve je onako kako u životu i biva.
Stoga se fabula, bogata događajima i zapletima, doima kao isječak iz života jednog grada (Perasta) koji je - poput Baltimora u seriji „The Wire“ - zapravo glavni lik i njihov nijemi svedok. Tako dobijamo zanimljivu i, reklo bi se, u nas jedinstvenu kombinaciju uspjelog žanrovskog komercijalnog romana i umjetničke književnosti.
Kad ovome dodamo da se roman bavi našim podnebljem, da je informativan i poučan koliko i zabavan, mogu samo da izrazim nadu da će biti adekvatno promovisan u Crnoj Gori i da ga istaknem kao preporuku za čitanje, naročito u vrijeme podgoričkog Sajma knjiga.
Bonus video:
