Samo rijetkima je pošlo za rukom da prošlo vrijeme vrate. Prust je srećni izbranik, koji je kroz riječi otjelotvorio ono što je prošlo, što se rastočilo i učinilo nepovratnim.
On je kroz zapise i bilježnice, postavljao svoje, prustovske znakove, koji su mu i te kako bili od pomoći, kada se otisnuo na plovidbu po beskrajnom okeanu sjećanja, pišući Traganje za izgubljenim vremenom.
Naš prijatelj, Mirko Kovač, veliki pisac besumnje, uspio je da snagom svoje imaginacije, oživi štura dokumenta; ljude, godine, život, naizgled banalne trenutke, kroki portrete ljudi i događaja, izblijedjele fotografije, podsjetnike i zapise, koje je čuvao u „venecijanskoj bilježnici“, blokovima, papirićima, fasciklama... da sve te fragmente iz života istrgnute, pretvori u fikciju, prvorazrednu literatuiru.
Njegove bilježnice su najednom postale zlatne, poput one Zlatne bilježnice Doris Lesing. Mirko je od života stvorio umjetnost.
Vrijeme koje se udaljavalo, ovom knjigom, ponovo vraća. Život svoj i svoje epohe, svojih savremenika, ličnosti koje su epohi dale pečat, poput Kiša, Pekića, Šejke, Đilasa, Davida, ali i galerije marginalnih ličnosti koje se kreću pozornicom druge polovine dvadesetog stoljeća, oni u centru zbivanja, ali i oni na marginama, koje su opet centar zbivanja, Kovač je poput vještog alhemičara, u svojoj alhemičarskoj radionici, pretopio u čisto zlato, u literaturu visokih dometa.
U poemu u kojoj pjeva vrijeme, mrtvi i živi... Događaji koji se zgušnjavaju i raslojavaju u ciklično, ono vrijeme Đan Batiste Vikoa, koje postaje beskraj.
Kovač je alhemičar i kovač, poput onih srednjevjekovnih majstora, koji u svojim radionicama pretpaju sirove elemente u plemenite metale. U kamenje, trajnije od života. U dijamant koji je izbrusila vječnost i on.
Ovom knjigom žubori rijeka život i smrti. Ona Heraklitova nazaustaviva rijeka.
Oslanjajući na tvrdnju Svetog Avgustina da se „snagom pamćenja proturječi matematici vremena“, Mirko se držao one Nabokovljeve maksime, da proza autobiografske naravi mora udvostručiti oprez kako ne bi „uznemirila mrtve ili uvrijedila žive“.
Poštovao je dokumente, kalendare, datume, ono što se zaista desilo, ali istom mjerom i u istoj ravni, i ono što se moglo desiti, kakav je maestrlno zamišljeni susret s pjesnikom Tinom Ujevićem. Mirkovim uzorom i životu i u umjetnosti.
Nas nekoliko njegovih prijatelja, čitali smo uporedo Vrijeme koje se udaljava (Jevrem Brković, Branka Bogavac i ja!) i svakodnevno smo se zvali, referišući međusobno dokle smo stigli i šta smo pročitali. Ko je ko u knjizi!.... Branka me jednog dana pozvala iz Pariza, i vidno uzbuđena, pitala: Da li se Mirko stvarno srio sa Tinom Ujevićem?
Vjreovatno, rekao sam, ne želeći da joj raspršim lijepu iluziju.
Pored toga što je bio veliki pisac, Mirko je bio i veliki prijatelj. Htio je nesebično pomoći svakom. Imao sam veliku privlegiju da lično doživim tu dragocjenu naklonost.
Dok sam oblikovao knjigu Antički gradovi snovi i sudbine, darivao me dragocjenim idejama i sugestijama. Slao mi je knjige, usmjervao na literaturu. Pisao mi je: znam da si u haosu nepreglednog materijala. Drži se činjenica, ali se trudi da što više izmisliš. Činjenice su činjenice, ali to što budeš izmislio, to si ti.
I uistinu je tako. Osjetio sam za potrebu da ovaj podatak zabilježim i iznesem večeras pred vas.
Knjigu o antičkim gradovima, njemu sam posvetio.
Da je kojim slučajem unio puna imena i prezimena, da je sve identifikovao prepoznatljivim znakom, ova knjiga bi bila samo memoarska. Vizijom velikog umjetnika i snagom Velikog arhivara, Mirko je sve postavio na svoje mjesto. Ničeg suvišnog u ovoj knjizi. Sve je po mjeri - kojoj je on davao mjeru.
Ona je epitaf i himna jednom vijeku. Knjiga zavjetna, zato jasna i krajnje dorečena, zaokružena. Veličanstveni krug i u njemu zvijezda, duh vremena, koji svijetli neprolaznim sjajem. A duh vremena je važan za svako djelo. Njega osjete samo izabrani!
Dok sam čitao knjigu, slušao sam epohu, kako diše. Vidio vijek - vukodav iz pjesama Osipa Mandeljštama, čuo onaj „lavež ludi“, koji je u svojoj epohi slušao Euripid. Taj „lavež“ je odjekivao ephom, čijim je svjedokom, i aktivnim saučesikom, bio pisac Mirko Kovač.
Veliki grčki tragičar morao je da bježi iz Atine, i to baš u vrijeme kada se mahalo slobodom i demokratijom. To nije bjekstvo već potvrda nedostajuće slobode. Mirko je svojim odlaskom iz Beograda potvrdio upravo tu, u onim vremenima, krajnje nedostajuću slobodu.
Kad je mrak zavaladao krajem te epohe, krajem tog vukodava - vijeka, Kovač je ostao da svijetli i svojim riječima kroti svoj vijek i njegove surovosti.
To su one rijetke svjetiljke u mračnim vremenima, kako ih naziva Hana Arent. Toliko potrebne, nužne i ljekovite. Ovdje ću u pomoć prizvati jedan pasus iz njene knjige, koji glasi: To da i u najmračnijim vremenima mi imamo prava da očekujemo neko osvjetljenje, i da ono može manje da potiče od teorije i ideja nego od nesigurne, treperave i često slabe svjetlosti koju neki muškarci i žene u svojim životima i djelima zrače pod gotovo bilo kakavim okolnostima i prosipaju u okvirima datog im vremena na ovom svijetu - to je ubjeđenje neiskazana pozadina spram koje su ocrtani ovi profili.
Oči tako naviknute na mrak kao što su naše jedva da će moći da razazanaju da li je njihova svjetlost bila svjetlost svijeće ili zaslepljujuća svjetlost sunca. No ta mi se procjena čini od drugorazrednog značaja i mirno se može prepustiti budućim pokoljenjima - zapisala je Hana Arent u predgovoru knjizi Ljudi u mračnim vremenima.
Mirko je bio takva svjetiljka! Šta bi mi bez te svjetlosti, šta bez Mirkove riječi? Poput psalmopojaca, poput drevnih himničara, poput proroka, gdje riječ postaje tjelesnost i mjera događaja, Kovač je svojom riječju daje mjeru stoljeća, u kome se ostvario, kao čovjek i pisac.
Pričao mi je prije dvije godine, upravo ovdje u Zagrebu, kako su ga uvijek fascinirali klesari i kako je prvu priču napisao o Petru, klesaru iz Nikšića, ocu slikara Stanka i diplomate Mirka Zečevića, koji je od kamena isklesao gusle, a objavila Politika. Tada je imao samo četrnaest godina.
Ti vidljivi, a i oni nevidljivi klesari, čuju se kroz njegovo djelo. Posebno u romanu Grad u zrcalu.
Imao sam osjećaj, dok sam čitao Vrijeme koje se udaljava, da čujem zvuk dlijeta, vječnog klesara. Taj zvuk ga je, siguran sam, vodio dok je klesao ovu najljepšu statuu, koju su vajali uporedo, on i vrijeme i Mnemosina, boginja pamćenja, koja mu je, kako reče u uvodu knjige, bila naklonjena.
Oduvijek je bilo tako, da vrijeme iznjedri one, koji će biti njegov glas i tijelo. Mirko Kovač je bio i ostao tijelo i glas svoga vremena. Nakon što se iskrao sa zemaljskih staza, postao je svevremen, svačiji. Nekoliko literaturura pretenduje na njegovo djelo. On ne može pripasti nikom, pošto pripada svakom. Baš kao ni Homer oko koga se sedam gradova otimalo. Nije pripao ni jednom. Pripao je čitavom svijetu!
Sve što bih htio da kažem, čini mi se i malo i suvišno. Nemoguće je obgrliti beskraj.
U ovom slučaju, djelo Mirka Kovača.
Pisao sam mu dva pisma, jedno 3. juna 2013. i drugi put 19. avgusta iste godine. Oba ta pisma ušla su u moju upravo objavljenu knjigu Sašaptavanje s memorijom: Prvo pod naslovom Dok gledah rijeku Naro (tako drevni narodi nazivahu rijeku Neretvu). To pismo pisao sam iz Mostara, a drugo, Traktat o duši, napisao sam na vijest o njegovoj smrti, koju sam dobio u momom rodnom mjestu Kralje, na sjeveru Crne Gore. Vijest o njegovom odlasku saznao sam od našeg zajedničkog prijatelja Jevrema Brkovića. Toga dana je nastao Traktat o duši, koji je objavio podgorički list Vijesti, u dodatku ART.
Na prvo pismo Mirko mi je odgovorio. A na ovo drugo, čekam odgovor.
I ako ga ne dobijem, neću se ljutiti, znam da je on tu negdje, na ovoj planeti, pa i na ovoj večeri, koju činimo njemu u čast.
(Riječ na večeri Mirka Kovača, Zagreb, 6. maj 2014.)
Bonus video:
