Ako je naracija uvijek pod regulacijskim nadzorom faličkog znaka ili metafore, ako fabularni tok uvijek rekonstruiše ili u potpunosti slijedi edipalnu trajektoriju, ako je ženska figura, po vizuelnoj inerciji, uvijek apsorbovana u voajerskim strukturama gledanja, koje mogućnosti otpora stoje na raspolaganju ženskom film-mejkeru u samom kinematografskom aparatu, koji retorički izbori bi možda mogli da spriječe reprodukciju već postojećih simboličkih poredaka?
Djelo belgijske rediteljke Chantal Akerman, makar u njenoj prvoj i najznačajnijoj fazi, nastojalo je da ponudi odgovar na ovakve dileme time što se umjesto dinamike scene ponudio stazis kao privilegovani moment vizuelne koncentracije.
Slijedeći stilski uput Roberta Bressona, samo ga primjenjujući na potpuno drugačijem području, Akerman je tendirala da 'zamrzne' prizor, da mu oduzme narativni pokret eda bi tako prikazivanje žene izvukla iz stereotipa.
Za razliku od nekih drugih feministica koje su autentični ženski izraz tražili u semiotičkom obilju, u nekoj vrsti navodno prvobitnog jezika koji se suprotstavljao estetskim ekscesom nametnim pravilima, Akerman je snagu tražila u vrlo racionalno ustrojenom minimalizmu, u 'ispražnjavanju' kadra, u ogoljavanju rodne situacije koja je bila u centru pažnje.
Opširnije čitajte u "Artu" za 3. maj
Bonus video:
