And it all seems larger than life to me/ I find it rather hard to believe.
The Chills, Heavenly Pop Hit, Submarine Bells (Flying Nun Records,1990)
Ko to kaže (ko to laže) da su u maloj, ali časnoj i poštenoj CG - umrle pravda i demokratija - odnosno praksa organizovanja otvorenih, tj. javnih arhitektonskih konkursa - na kojima bi mlade arhitektice i mladi arhitekti što su tek prispjeli iz školice, u prvom redu, a za njima i sve ostale arhitektice i svi ostali arhitekti željni slave i bogatstva - bili u prilici da pokažu što su naučili u školici (a što nisu).
Zna se i da je put do slave i bogatstva, put do trona, oduvijek bio isti, od iskona - o tome je svojevremeno pjevao Leo Martin - te da je, u principu, vrlo poželjno da vam se u početku, dok ne stanete na vlastite noge junačke, nađu u blizini tata, mama, stric, strina, ujak, ujna, tetak, tetka, bliža i daljnja rodbina - jednom riječju porodica - te kućni prijatelji, možda i ljubavnik ili ljubavnica, zašto da ne - i svi ostali koji su skloni da vas iz ko zna kojih i kakvih razloga drže za ruku tokom tih prvih godina (ili prvih decenija) karijere - međutim, najbolje djevojčice i najbolji dječaci najviše vole da se probijaju sami - i ne pada im na pamet da traže pomoć. Najbolji traže šansu - samo šansu. Svako društvo koje drži do sebe u obavezi je da najboljima pruži šansu. U protivnom - zbogom budućnosti. Najboljima - onima baš najboljima - ne treba ni ta šansa koju bi društvo trebalo da im pruži, ako ćemo pravo - najbolji sami prave sebi šansu.
Dakle, Green Room d.o.o. sa sjedištem u Podgorici - raspisao je prije tačno dva mjeseca međunarodni, javni, jednostepeni i anonimni "Konkurs za idejno rješenje arhitektonsko - oblikovnog i enterijerskog rješenja kafeterije sa zadatim budžetom u vrijednosti od 1.000 eura". Ne znam zašto Green Room nije jednostavno raspisao "Konkurs za interijersko rješenje kafeterije u okviru vrlo skromnog budžeta od 1.000 eura" - međutim, to i nije toliko bitno u ovom trenutku - bitno je da je konkurs raspisan i da je stiglo 17 (slovima: sedamnaest) radova iz CG i bijelog svijeta - što svakako nije malo - ako imamo u vidu da prva nagrada nije bila novčana, već se sastojala u posjeti ovogodišnjem Salone Internazionale del Mobile u Milanu - raspisivač se obavezao da će snositi troškove puta, smještaja (nije preciziran broj noćenja), te prisustva, što bi valjda trebalo da znači da su te dvije autorice prvonagrađenog rada dobile, uz sve ostalo, i ulaznice za najveću evropsku smotru namještaja - a kako je Salone zatvoren u prošlu nedjelju, trebalo bi da je nagrada već konzumirana.
Lokal na Starom aerodromu, pogled spolja
OK, imamo jedan od lokala u prizemlju nove stambene zgrade u Podgorici, na Starom aerodromu - i vrlo zahtjevnu, gotovo nemoguću (+ -) situaciju: sa postamenta se preko jednog jedinog stepenika i kroz dvokrilna vrata - koja se, kao i taj stepenik, nalaze u ravni fasade - pristupa na podest, dimenzija 2.65X1.2 m - sa kojega jednim stepenišnim krakom, standardne širine 1.2 m, možemo gore - na kotu + 1.40, gdje imamo prekrasan prostor sa pogledom na ulicu, dimenzija 5.32X3.5 m i visine 3.35 m, odnosno 18.62 m2 - a drugim stepenišnim krakom, standardne širine 1.2 m, možemo dolje - na kotu - 2.10, gdje imamo toalet, dimenzija 1.6X2.65 m, i još jedan prostor, suterenski, istovjetnih dimenzija kao gornji i opet osvijetljen prirodno, taj suterenski prozor je skoro pa u ravni ulice. Da rezimiramo: imamo 2X18.62 m2 prekrasnog prostora, na dvije etaže - jedan sa pogledom na ulicu i drugi, suterenski - u kompletu sa toaletom i stepeništem koje zauzima prostor ogromnih dimenzija 2.65X5.32 m - i povezuje ulaz sa ta dva pomenuta prekrasna prostora.
Pitanje vrijedno putovanja u Milano, na Salone, glasilo je: kako upravo opisani lokal privesti svrsi - tj. definisati kompletan interijer kafeterije - u okviru budžeta od 1.000 eura - u koji nije uključen rad, tj. cijena izvođenja - predviđeno je da pobjednici na konkursu učestvuju u realizaciji svoje ideje, nije baš tačno precizirano na koji način - ali za pretpostaviti je da će u jednom trenutku ipak doći do zavrtanja rukava. I što je najvažnije - sve će se snimati - praviće se dokumentarac koji će se, najvjerovatnije, koristiti u cilju daljnjeg promovisanja projekta.
Jakov Lopušina, predsjednik žirija, te Ema Alihodžić Jašarević, članica žirija, i Petar Đurišić, član žirija - uredno su odradili svoj dio posla i na osnovu konkursom definisanih kriterijuma (ako mene pitate za nijansu predefinisanih kriterijuma: jasna koncepcija - vizija/ originalnost i kvalitet rješenja (dovoljno bi bilo reći - jasan koncept); funkcionalnost prostora/ fleksibilnost prostora (zadati prostor je toliko nefunkcionalan i nefleksibilan da je to bruka - a ujedno je i veliki izazov, svakako); umjetnička i estetska vrijednost - oblikovnost enterijerskog rješenja zadatog prostora (već zamišljam sebe kako u dogledno vrijeme ulazim u taj novi interijer i izgovaram sljedeću rečenicu — Umjetnička i estetska vrijednost ovog prostora je golema, a moram naglasiti i da se jasno vidi da je oblikovnost pomno oblikovana itd.); održivost koncepta - inovativnost u dijelu ekološke održivosti; vrijeme i troškovi realizacije) proglasili rad Nevene Mijušković i Marije Ćaćić iz Crne Gore za najuspjelili i najkompletniji. Žiri je izašao i sa obrazloženjem - koje pršti od opštih mjesta, ne mogu a da ne primijetim - i konstatovao "da je odabrano rješenje neophodno dopuniti, na osnovu sugestija koje će naknadno biti definisane od strane stručnog tima, a nakon čega će uslijediti realizacija enterijera".
Ako žiri tako kaže...
A onda mi je gospodin Lopušina sve to lijepo narezao na DVD i dobacio - pa sam se ja izvrsno zabavljao par dana analizirajući konkursne radove - i mogu da vam kažem da mi se rad Andree Pajković, Tamare Marović, Miloša Gačevića i Gavrila Vukovića baš dopao - i baš me razveselio, odavno nisam vidio toliko te neiskvareno - optimistične ljepote i finog, prije građanskog nego urbanog ponašanja u prostoru na jednom mjestu. Toliko su toga ta draga djeca naučila u (pretpostavljam podgoričkoj) školici - da je to fascinantno (sad bi samo trebalo da pokušaju da sve to lijepo zaborave i da počnu da razmišljaju svojim pametnim glavicama - zrelo, konceptualno).
Inače, mom - točeno pivo molim lijepo - senzibilitetu najviše leži rad slovenačke ekipe: Sara Badovinac, Jernej Girandon i Larisa Kazić. Taj rad je konceptualno daleko najzreliji i najčistiji - jedini je zapravo zreo, čist, jasan i zaokružen. Intervencije su minimalne i lako se čita ta značajno suvlja i tvrđa, ujedno i intelektualnija - espresso bez šećera i bez mlijeka molim - atmosfera. I nema tih paleta i raznog đubreta na sve strane, kao kod ostalih, što je dodatni kvalitet, ako mene pitate.
Organizator konkursa je obećao izložbu i svakako ga treba držati za riječ. Povodi da se misli i govori o arhitekturi su iznimno rijetki na ovim prostorima, tako da svaku priliku treba maksimalno iskoristiti. Ne bi bilo loše, u međuvremenu, kada bi organizator sve te radove lijepo okačio na Net - pa da i moji dragi prijatelji iz svih krajeva ex-YU mogu to da vide - pa da malo polemišemo o tome itd.
U svakom slučaju, Green Room d.o.o. je odradio odličan posao na polju emancipacije arhitektonsko-interijerske struke u CG, a i šire - sad je red na nas ostale, valjda.
Bonus video:
