"Lud za tobom"

Dirljiva i superiorno izvršena humanizacija diskriminisanih bića

Već prvim kadrovima Marunović pokazuje zašto je jedan od najtalentovanijih balkanskih režisera mlađe generacije
51 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 05.04.2014. 07:26h

Lud za tobom, (Danilo Marunović, 2014)

U društvu satkanom od nejednakosti, najteže se primjećuju one koje nas se lično ne tiču.

Među diskriminisanima se po osobenosti naročito izdvajaju duševni bolesnici. To je zato što materijalna, nacionalna ili polna obespravljenost kao objekte imaju jedinke koje su sposobne da artikulišu svoje nezadovoljstvo kroz radnički štrajk, protest ili paradu, dok su duševni bolesnici izolovani u bolnicama i često nesvjesni svog položaja.

Režiser Danilo Marunović dokumentarnim filmom „Lud za tobom“ pokušava da približi ovu društvenu kategoriju široj javnosti prikazujući nekoliko pacijenata institituta „Komanski most“ u Podgorici.

Već prvim kadrovima Marunović pokazuje zašto je jedan od najtalentovanijih balkanskih režisera mlađe generacije. Većina ljudi osjeća strah prema duševnim bolesnicima zbog njihovog nepredviđenog ponašanja i neukalupljivanja u ono što se smatra društveno prihvatljivim normama.

Za većinu ljudi, susret sa duševnim bolesnikom na ulici znači održavanje pristojne udaljenosti, bez obzira što, kao i kod svih poremećaja, postoji velika razlika u težini bolesti i načinu ispoljavanja simptoma.

Upravo zbog ovog skretanja pogleda, Marunović film počinje krupnim planom lica svojih protagonista čime gledaoca ultimativno suočava sa njihovom fizičkom prisutnošću.

Dok u pozadini Tom Jork pjeva kako je, nakon što ga je neko spasao, on taj koji je postao superheroj, mi gledamo lica bolesnika koja se ne razlikuju puno od lica koja gledamo na ulici.

Tako je, bez ijedne riječi već samo slikom, superiorno izvršena humanizacija dehumanizovanih, nakon čega se i priča koja slijedi doživljava kao priča bilo kog čovjeka, a ne kao priča osoba svedenih na pacijente instituta.

Sličan rediteljski postupak Marunović koristi u odlično kadriranoj sceni kićenja jelke. Donja polovina praznog zida je prefarbana jednom, a gornja drugom bojom.

Plastična jelka se sastoji iz dva dijela pri čemu prvi dio popunjava donju polovinu zida, a drugi gornju. Iako scena ne traje dugo, može se posmatrati kao prelomna za analizu djela zato što daje metaforičan prikaz izolacije.

U zavisnosti od afiniteta gledaoca, linija koja razdvaja dvije boje iste nijanse može biti razlika između onoga što se smatra normalnim i nenormalnim, prihvaćenim i odbačenim, ali iako je ta razlika vidljiva i postoji, jasno je da nije nepremostiva.

Djelo ima posvetu Žoržu Melijesu (kodiranom na kraju spotu „Večeras večeras“ benda Smešing Pamkpins), Verneru Hercogu kao i Perlan „Svefn-G-Englar“ pozorištu sa Islanda.

Ipak, djeluje da je Marunović jedan od onih autora na koje su presudno uticali video spotovi i autori kao Džonatan Glejzer. U skladu sa tim ide i pažljiv izbor muzike, što se povremeno pokazuje kao mač sa dvije oštrice.

Naime, pojedine scene (puštanje golubova, scena na plaži, vinograd na kraju) su dovoljno upečatljive i višeznačne same po sebi, te im agresivna muzička pratnja gotovo nije potrebna.

Osnovno gradivno tkivo djela svakako nisu ovakvi kadrovi, već oni u kojima naši junaci pričaju o sebi. Marunović ovdje pokazuje da mu cilj nije samo da napravi društveno angažovan film, već da gledaocu približi sudbine svojih aktera.

"Lud za tobom" tako nije djelo o uslovima u kojima ti ljudi žive, već o tome kako razmišljaju i čemu se nadaju. Iz tog razloga, ocijenjivati njihovu priču i razmišljanje je besmisleno, jer bi to bilo nalik ocijenjivanju nečijeg života.

Iako živimo u društvu u kome većina više voli da se bavi drugima nego sobom, istina je da na niko nema pravo na osudu ili blagoslov.

Ako postoji jedna riječ da se ovo djelo opiše, to bi bila dirljivost. Naši junaci slave Novu godinu uz televizijski program i u većini kadrova su ispunjeniji i srećniji nego što je to slučaj sa tihom većinom koja će doček statično ispratiti sa kauča.

Oni znaju i da se raduju i da se smiju i da tuguju i da plaču pri čemu je čistoća njihovih emocija nešto što je danas teško vidjeti na filmu, a kamoli u stvarnosti. Potpuna iskrenost kojom akteri govore o drugima i o sebi ujedno pokazuje koliko je ta osobina upadljivo protjerana iz svakodnevne komunikacije.

Trenutak u kome se svi opraštaju od Gorana koji ide za Risan pokazuje povezanost i privrženost koja je danas rijetka i među članovima porodica, a kamoli među ljudima koje je spojio slučaj.

Zato gledaocu često padne na pamet da su ovi ljudi prosto bolji od okruženja koje ih gleda sa podozrenjem i da pripadaju boljem svijetu od onog u kome žive što se, doduše, može reći i za sve nas. Kako taj svijet gradimo zajedno, humana poruka filma ne može biti očiglednija, što ujedno važi i za Marunovićev talenat.

Ocjena 8/10