Novi film srpskog reditelja Srđana Dragojevića "Atomski zdesna" doživjeće premijeru 3. aprila u hotelu "Splendid" u Budvi, dok će dan kasnije biti prikazan i u podgoričkom bioskopu Cineplexx. Tim povodom poznati režiser i autor bioskopskih hitova "Mi nismo anđeli", "Rane", "Lepa sela lepo gore", "Parada" za "Vijesti” priča o motivima koji stoje iza novog filma koji prikazuje pokušaj prodaje apartmana u tajmšering varijanti, kakve veze to ostvarenje ima sa Crnom Gorom, kako je "divlji kapitalizam" na prostoru bivše Jugoslavije uticao na kulturu, dugogodišnjem projektu ekranizacije romana Džulijana Barnsa "Bodljikavo prase", Mikelanđelu i raznim drugim temama.
Šta je poslužilo kao inspiracija za "Atomski zdesna" i koje su glavne teme kojima se bavi film?
Prije četiri godine sam, iz čiste radoznalosti, bio na ovakvom besplatnom ljetovanju, na Tenerifima. Učinilo mi se da je to slika i prilika restauriranog divljeg kapitalizma u zemljama Istočne Evrope i kod nas. Htio sam da odem undercover, ali me je jedan od menadžera, dečko iz Istre, prepoznao. Tako mi je propao cover, ali me je ljubazan i jako duhovit momak uputio u sve tajne ove prodaje. Mnogo toga što ćete vidjeti u filmu je, zapravo, bazirano na istinitim pričama i likovima.
Zbog čega ste odlučili da film snimate u Crnoj Gori, koliko je dugo trajalo snimanje i kakva je bila atmosfera tokom rada?
Prvi koji je prepoznao kvalitet projekta i odlučio da pomogne jeste ministar kulture Crne Gore, Branislav Mićunović. I prije toga sam ja izabrao dosta glumaca iz Crne Gore i znali smo da će to biti i crnogorski film. Pogotovo kad smo pronašli lokaciju, hotel “Otrant” na početku Velike plaže, koji kao da je opisan u scenariju. Jako volim Ulcinj, mnoga sam ljeta proveo na Adi Bojani. Atmosfera je zaista bila nezaboravna, mjesec dana druženja i veselja, divno je odabrati ekipu koja voli i da kreira i da se zabavlja. Poseban ton vansnimajućim aktivnostima davali su Mima Karadžić i Branko Đurić.
Negdje ste rekli da se film bavi posljedicama kapitalizma na živote običnih ljudi na ovim prostorima. Kako je dolazak "domaćeg" kapitalizma uticao na kulturu po Vama?
Poput cunamija. Tokom 90-ih u Srbiji je radilo više od 100 bioskopa u unutrašnjosti, više nego za vrijeme potonje, tranzicione decenije. Skoro sto domova kulture je zatvoreno. Parola demokratske vlasti da i kultura treba na tržište je zato vrhunski cinizam - šaljete nekog na tržište, a to tržište temeljno uništite. Da nije tako ja bih bio sasvim saglasan, uz određene ograde naravno, sa takvom logikom. Moji filmovi stalno moraju na to tržište, jer često dobijam jako malo od institucija i fondova, pa moram uključiti i finansijere koji bi željeli da novac vrate. Tako da nije lako i nema opuštanja. Ponekad bih zaista volio da mogu da filmove radim opuštenije i da neku scenu dosnimim ili presnimim i učinim je boljom. Ali u karijeri nikada nisam imao priliku za taj luksuz, kao što mogu kolege uspješnije na fondovima i iz bogatijih zemalja.
Sa "Paradom" i "Anđelima 2" imali ste problema sa piratima, da li ste razmišljali kako da to spriječite sa novim filmom?
Jako volim Ulcinj, mnoga sam ljeta proveo na Adi Bojani. Atmosfera je zaista bila nezaboravna, mjesec dana druženja i veselja, divno je odabrati ekipu koja voli i da kreira i da se zabavlja
Kako komentarišete to što vas neki optužuju da su vam filmovi dnevno-politički, kao što je "Parada", recimo, lansirana baš u periodu kad je to bila najvrelija tema u Srbiji?
Znate kako, ja pišem kada mi se piše i snimam kada je to moguće. "Parada" je napisana 2008, kada se u Srbiji nije čulo ni za P od parade. Parada je bila samo mcguffin za priču o prijateljstvu bivših ratnih neprijatelja. Kako vi velite, lansirana je onda kad je film bio završen i tu se nije imalo što čekati. Meni ta nevoljna bliskost sa aktuelnim trenutkom nije bila draga, ni najmanje. Ali, nekada vam je tajming dobar, nekada nije. Filmovi se ne prave za dnevno-politički trenutak nego da, ako išta valjaju, ostanu. Taj tajming ne možete birati, za "Lepa sela" je bilo bolje da su se pojavila koju godinu kasnije. Došla su prerano. No, vrijeme sve to ispravi.
Šta mislite o tome što je dio mladih ljudi na ovim prostorima doživio Pinkija i Švabu kao svoje idole, ili što neki nacionalisti obožavaju "Lepa sela lepo gore"?
Pa šta da vam kažem. Budala umjesto da se preveze, sjedne u auto, vozi dvjesta na sat i napravi belaj. Nećete Henrija Forda kriviti za to što je počeo serijski da proizvodi automobile. To vam je kao da ribe u Skadarskom jezeru krive Nobela što su Crnogorci prvi otkrili ribolov dinamitom. Ja sam te filmove pravio, uz sve, i sa određenim plemenitim namjerama. Negdje su se te namjere i ostvarile. Ima i drugih primjera, kao što su ovi što ih pominjete.
Da li vam je ironija jedna od omiljenih alatki u radu?
Nije. Nego bi život bio tmuran i skoro nepodnošljiv kada se ne bismo znali smijati sebi i svijetu oko sebe. Kako drugačije i živjeti u današnjem svijetu koji se približava "najgorem od svih mogućih svjetova".
Jednom ste rekli da sebe vidite kao "Mikelanđela koji se zadovoljava crtanjem zabavnih, zajebantskih stripova". Koristeći to poređenje, moram da Vas pitam: zbog čega gajite otklon prema ideji Sikstinske kapele?
Ne sjećam se toga. Izvinjavam se ako nekog dovedem u zabunu zbog toga što ponekad u intervjuima nisam dovoljno ozbiljan i temeljan. Što da vam velim, često mi je dosadno. Najčešće mi se ćuti, a prinuđen sam da pomognem svom filmu i promovišem ga. Kroz filmove, dakako, pričam bolje nego ovako.
Izbori u Srbiji ste su završeni, član ste SPS-a, pričalo se da ćete dobiti mjesto poslanika. Koliko ste zadovoljni svojim dosadašnjim učinkom u politici, a koliko rezultatima izbora?
Ja sam na izbornoj listi na 29. mjestu, a SPS je ostvario lijep uspjeh na ovim izborima i potvrdio svoj značaj i narodno povjerenje osvojivši više mandata no prošli put, tačno 45. Bogami, priče su, kako velite, realne, da realnije biti ne mogu. Eh, sad, učinkom... Za četiri mjeseca, koliko sam bio poslanik, otvorio sam neka važna, vitalna pitanja vezana za kulturu i ponudio neku sasvim praktičnu medicinu za određene što hronične, što akutne boljke. Teško da sam više od toga mogao. Trudiću se i dalje. No, kada se bavim tim temama, svoj film i svoju karijeru stavljam po strani. Sada bih volio da pričam samo o filmu koji uskoro izlazi, makar sljedećih mjesec, mjesec i po dana. Mislim da je to fer.
Romi, gejevi i uspješni diskriminisani
Kakav je osjećaj, kada nakon niza uspješnih filmova, i dalje morate da obilazite potencijalne sponzore i molite za novac, odbijaju vas na konkursima?
Slušajte, kod nas je valjda to tako. Mi ne možemo da ostvarimo nekakav kontinuitet ni sa institucijama, stalno nešto rušimo i počinjemo ponovo. Otkud bih se ja mogao nadati da imam bilo kakvog kredita i kontinuiteta. Svaki film je kretanje od nule ili čak niže od nule. Jer kada si ovdje uspješan svi ti to uzmu za zlo i svojski se trude da ti ne omoguće da se ponovo izdvojiš. U ovim krajevima su Romi, gejevi i uspješni podjednako diskriminisani.
“Bodljikavo prase” čeka bolje dane
Prethodno ste najavljivali film "Bodljikavo prase", što se dešava sa tim projektom?
Pa, to je u toku. Do sada smo dobili na fondovima nekoliko zemalja, ali nismo još zatvorili budžet. Dosta je to komplikovan film. Posebno za finansiranje. Novci koji se dobiju u jednoj zemlji moraju se većinski tamo potrošiti, pa to iziskuje snimanja u nekoliko zemalja, iznajmljivanje opreme i postprodukciju u zemljama gdje je to skuplje nego drugdje. Ukratko, veoma kompleksna rabota, često nerealno skupa. Mi smo skoro dobili čak 350 hiljada eura u Ukrajini, tamo nam je i glavna lokacija, a vidite i sami da će to, za sada, teško ići. Oni imaju trenutno ozbiljnijih problema od snimanja filma.
Bonus video:
