Dijana Vučinić je arhitektica, vodi vlastitu arhitektonsku praksu DVARP (dvarp.me) sa adresom u Podgorici. Vrlo je angažovana i u javnoj sferi. Odgovorna je, pored ostalog, za organizaciju izložbe "Nedovršene modernizacije: Između utopije i pragmatizma", koja je u periodu od 12. aprila do 5. maja prošle godine bila postavljena na Cetinju, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti "Miodrag Dado Đurić". Izložba je organizovana pod okriljem Narodnog muzeja Crne Gore, a u potpunosti je finansijski podržana od strane Ministarstva kulture. Arhitektonska radionica Kotor Art Kotor APSS (Kotor Architectural Prison Summer School, kotorapss.me) djeluje pod okriljem festivala Kotor Art i rezultat je angažmana Dijane Vučinić i njenog tima. Radionica je prošlog ljeta imala svoje drugo izdanje.
Povod za ovaj razgovor je vijest da će projekat iza kojega stoje Dijana Vučinić, Simon Hartman (Simon Hartmann - HHF Architekten GmbH, Basel; hhf.ch) i Boštjan Vuga (Sadar+Vuga, Ljubljana; sadarvuga.com) - mentorska ekipa sa prošlogodišnjeg APSS-a - te Rubijevi, Ilka i Andreas (Ilka & Andreas Ruby - Ruby Press, Berlin; ruby-press.com) - koji su učestvovali na završnoj konferenciji prošlogodišnjeg APSS-a - i Nebojša Adžić, predsjednik Saveza arhitekata Crne Gore, koji je novi član tima - predstavljati Crnu Goru na ovogodišnjem Arhitektonskom bijenalu u Veneciji, XIV Međunarodnoj izložbi arhitekture - koja će biti postavljena od 7. juna do 23. novembra.
Dakle, početkom ovog mjeseca, u gotovo bezizlaznoj situaciji, kad više niko nije vjerovao da će ove godine Crna Gora biti predstavljena u Veneciji - stigla je vijest da je Vlada Crne Gore, na predlog Ministarstva održivog razvoja i turizma, donijela odluku da upravo vaš tim predstavlja našu državu na najvećoj svjetskoj arhitektonskoj fešti. Prije nego što vam postavim pitanja o samom projektu, moramo razjasniti jednu nedoumicu. Naime, na Internet stranicam Vlade Crne Gore i Ministarstva održivog razvoja i turizma nisam uspio da pronađem bilo kakvo saopštenje koje bi se ticalo ovogodišnjeg Bijenala u Veneciji. Nije organizovana ni uobičajena konferencija za novinare. Može li se reći, u ovom trenutku, da je izvjesno da ćete predstavljati Crnu Goru u Veneciji - ali da to još uvijek nije zvanično? Ko zapravo donosi konačnu odluku?
- Da. Može se tako reći. Tim koji ste gore naveli će predstavljati našu zemlju u Veneciji što je i zvanično potvrđeno samom odlukom Vlade. Zašto nije objavljena vijest na navedenim Internet stranicama, ne znam. Što se tiče press-konferencije, ja vam mogu reći da će komesarski tim imati konferenciju, odnosno zvaničnu prezentaciju projekta kada za to dođe vrijeme.
Pretpostavljam da je riječ o projektu koji se nalazi u završnim fazama realizacije, te da će biti zvanično prezentiran javnosti u bliskoj budućnosti.
Za razliku od ustaljene prakse u Srbiji i Hrvatskoj, gdje se raspisuje konkurs za odabir rješenja kojim će se nacija predstaviti na Bijenalu arhitekture, u Crnoj Gori to nije slučaj. Dosadašnja praksa je bila da nadležno ministarstvo postavlja komesara postavke i da se komesaru daju odriješene ruke po pitanju organizacije autorskog tima koji će osmisliti i realizovati postavku. Ove godine su stvari za nijansu drugačije. Nije strikno precizirana funkcija komesara, ako se ne varam, niti autorskog tima - svi ste u isto vrijeme i komesari i autori postavke. Koje su prednosti takve organizacije?
- Kada smo se interesovali za učešće na Bijenalu, nijesmo to uradili zbog samog učešća, već smo imali jasnu ideju o tome kako Crna Gora treba da se predstavi, odnosno prvo smo imali temu koju želimo da aktualizujemo. Hoću da kažem da nas je sam projekat odveo u tom pravcu, bijenale je izgledalo kao odlična prilika za internacionalizaciju baš ove crnogorske arhitektonske priče u odnosu na temu samog bijenala i vremenski okvir u kojem su smješteni objekti, predmeti našeg interesovanja.
Dok smo radili na jednom zajedničkom projektu koji je uslijedio nakon prošlogodišnjeg APSS-a, osjetili smo potrebu da proširimo interesovanje i shvatili smo da ima još sličnih tema, u isto vrijeme vrlo različitih u pristupu i mogućem tretmanu.
To što radimo svi kao kustosi i autori izlazi upravo iz ovog što sam već navela. Želimo da se bavimo ovom temom sa profesionalnog aspekta, bez mnogo ambicioznih i pretencioznih naglabanja. Imamo tim koji je vrlo raznovrstan kad je u pitanju iskustvo kao i sam pristup arhitekturi i način na koji se bavimo arhitekturom. Osim Rubijevih svi smo angažovane arhitekte, sa vrlo različitim iskustvom, dok Rubijevi prave ovaj balans na strani kustosa i to sa njemačkom preciznošću i disciplinom.
Rem Kolhas, umjetnički direktor ovogodišnjeg Bijenala, vrlo je precizno sugerisao da se izložbe u nacionalnim paviljonima bave istraživanjem razvoja nacionalnih arhitektura u proteklih stotinu godina. Istakao je i želju da sve zemlje učesnice na Bijenalu u svojim nastupima oslove istu temu: "Apsorpcija moderniteta 1914. - 2014.". Unutar tako definisanog tematskog okvira, Kolhas postavlja i temeljni problemski motiv, ono što prepoznaje kao istinski intrigantno u okviru arhitektonskog razvoja u proteklih 100 godina i poziva sve zemlje da "svaka na svoj način oslovi problem brisanja nacionalnih obilježja u korist skoro apsolutnog prihvatanja jednog univerzalnog modernog jezika sa samo jednim repertoarom tipologija". Usvajanje moderniteta urodilo je time da su "arhitekture koje su nekada bile lokalne i specifične postale zamjenjljive i globalne".
Dakle, na koji je način tim koji stoji iza crnogorske nacionalne postavke reagovao na Kolhasove sugestije? Da li ste ih prihvatili ili ste krenuli nekim vašim putem?
- Moram ponovo reći da je prvo došla ideja o projektu, a onda je bilo vrlo očigledno da je bliska temi bijenala, kao što sam već objasnila. Danima smo vodili diskusije kako da jasno i jednostavno prikažemo suštinu naše teme. Status onog što je izgrađeno u Jugoslaviji, ujedno i na teritoriji Crne Gore, vrlo je karakterističan (ne samo u Crnoj Gori) i mislim da mi ne obraćamo dovoljno pažnju na ove objekte i njihov značaj u okvirima neposrednog okruženja, odnosno ne bavimo se njima suštinski. Vjerujemo da je upravo ova kasna Jugoslovenska moderna značajna i u današnjem gradskom kontekstu. Ostaje nejasno kako je nešto izrođeno iz tako snažnog kolektivnog optimizma izgubilo svoju vrijednost u tako kratkom vremenskom periodu. Iako smo, kao društvo, spremni da ovu pojavu lako i brzo opravdamo, do sad nijesmo dali dobar odgovor. To je ono što nas najviše zanima. Kada pogledamo raspon od 100 godina na teritoriji Crne Gore vjerujemo da je upravo poslijeratna arhitektura ono na što treba da se osvrnemo. Uostalom, ovo bijenale je upravo o tome, o vraćanju unazad.
Moj lični stav je da ono što je opšteprihvaćeno kao lokalno i specifično, posebno u današnjem kontekstu je vrlo upitno, ili je barem otvoreno pitanje.
Ono što je kod nas lokalno i specifično je zapravo vernakularno, a danas je vrlo često reinterpretirano do vrlo svedenog repertoara tipologija, odnosno do banalnosti, na sličan način kao što je u nekom širem međunarodnom kontekstu univerzalni moderni jezik takođe "zloupotrijebljen". Slična zapažanja imate i u Koolhaasovim stavovima u odnosu na druge mnogo internacionalnije sredine. U isto vrijeme ne vjerujem u to da sve nacije mogu da se svedu upravo na oslovljavanje istog problema.
Kada govorimo o arhitekturi u Crnoj Gori iz perioda kasne moderne, tj. od šezdesetih pa do kraha socijalističkog sistema - što je zapravo to što tu arhitekturu čini vrijednom pažnje? U čemu se razlikuje današnja društvena klima od one koja je produkovala tu vrijednu arhitekturu, s kojom smo "mogli u bijeli svijet" - što bi se reklo - a što nije slučaj sa današnjom arhitekturom, čast izuzecima svakako?
- Kako ja posmatram stvari, ključna razlika je u samom pristupu, upravo u toj društvenoj klimi.
U načinu na koji stvaramo arhitekturu. I tu prije svega mislim na onaj inicijalni korak, na samu ideju o definiciji prostora, prije svega javnog prostora. Ono što je očigledno kod mnogih istaknutih primjera ove arhitekture je ta težnja autora da se dobro promisli suština - namjena ovih objekata, program, oblikovnost, odnos prema okruženju. Ovi objekti kao da i dalje vrte ovu namjeru, misao koju je arhitekta ostavio u njima i traže svoju svrhu i svoje mjesto u jednom drugačijem gradu danas.
Vjerujem da je i tada bio to bljesak, bez kontinuiteta. Ono što često ističem je ta suštinska razlika između utopije i folklora gdje je utopija Jugoslavija, a folklor sve ono što čini Jugoslaviju, odnosno što ju je sačinjavalo.
U jednom trenutku je preovladao folklor, sa blažim ili učestalijim oscilacijama, u zavisnosti od geografskog položaja, što svakako povlači sve druge okolnosti.
Želim vam puno uspjeha na predstojećem Bijenalu.
- Hvala!
Galerija
Bonus video:
