Dobitnica je najznačajnijih nagrada na ovim prostorima, i to isključivo profesionalnih, što s ponosom voli da istakne. Bila je gradska ministarka za kulturu, sa željom da pomogne svom esnafu, a smatraju je jednom od najboljih srpskih glumica. Bavi se glumom više od 30 godine, “zaronila” je i u producentske vode, a svoj glumački san je odsanjala iz drugog puta, jer je prvo upisala hemiju, pa tek onda shvatila da joj je hobi bitniji od budućeg poziva.
Ona je Ljiljana Blagojević i svoje studente uči da gluma nije sprint već maraton i da samo najuporniji i najstrpljiviji stignu do kraja.
Od unuke Mione traži da je zove baba, jer baka zvučni nemoćno, a baba je drčna i energična.
Iako u vremenima ekonomske krize prvo strada kultura, Ljijana smatra da je svaka nekultura skuplja od kulture i da je ona ipak duhovna vertikala jednog naroda, jer ne treba zaboraviti da su za vrijeme stare Grčke dvije najveće kazne bile zabrana glasanja i zabrana odlaska u pozorište.
Njeno mišljenje je da se karijera gradi ne samo na prihvaćenim, već i odbijenim ulogama.
„Mislim da ništa u životu nije slučajno i sve što se odigralo to nam je i pripadalo. Mislim da svaka uloga nađe glumca. Neke uloge koje sam željela mi nijesu pripale, ali to vam je kao sa frajerima koje ste voljeli, a oni vas nijesu gledali, pa je sad besmisleno patiti za njima jer prosto to nije spoj koji nama pripada. Ali, zadovoljstvo je kada vrijeme potvrdi da ste bili u pravu što nešto nijeste igrali“, kaže glumica kojoj je film „Sjećaš li se Doli Bel“ bio ’ulazna karta’ za uspjeh.
Na snimanju serije "Budva na pjenu od mora"
Iako joj je teško da među više od 50 filmskih i 60 pozorišnih uloga izabere najdražu, pojedine ipak zaslužuju da se izdvoje poput već pomenute Doli Bel, Rabije, Branislave Kovačević, kraljice Drage, Spasenije, Radmile, Vidosave i, naravno, Nađe iz „Budve na pjenu od mora“.
„Dragocjeno je iskustvo iz ’Budve’. Kako kaže Lorens Olivije - zagrebeš glumca i izađe novi glumac. Tako i kod mene. Bilo mi je izuzetno zanimljivo i zbog jezika i zbog mentaliteta junakinje, Nikšićanke, koja bez obzira što je bogata i uspješna njeguje osnovne postulate koji postoje u porodici i tome ostaje dosljedna do kraja. A i lijepo je bilo biti jako bogat bar u seriji kada ne možete u životu“, sa osmijehom priča glumica, koja je prvakinja Drame Narodnog pozorišta.
Iako je, kako reče, lakše kada sa likom pronađete sličnost, zanimljivije je i veće zadovoljstvo kada glumite nekoga ko je potpuno suprotan vama.
„Lijep je osjećaj kada uspijete da savladate nešto što je nepremostivo. To vam je kao kada ljudi zidaju mostove, pa kada pređu sa jednog kraja rijeke na drugi osjete zadovoljstvo jer su ukrotili prirodu. Tako i mi krotimo tu drugu energiju“, kaže za „Vijesti“ Ljiljana.
Priznaje da ne može da se odluči između pozorišta i filma, jer je oboje interesuje i smatra da jedno dopunjuje drugo.
Priznaje da ne može da se odluči između pozorišta i filma, jer je oboje interesuje
„Da biste bili dobri na filmu morate da imate kontinuitet u pozorištu. Proces rada u pozorištu vas čini boljim na filmu. Proces prisutnosti na filmu vas čini zanimljivijim u pozorištu pošto publika dolazi da vas gleda jer vas prepoznaje. Gluma ne može da bude anonimna. Jako volim kontakt sa publikom, kada mogu da je osluškujem dok reaguje i na kraju taj aplauz. Ali je divan i film, on ostaje za vijeke vjekova. Pozorište je kao svijeća - traje do onog trenutka dok gorite, a posle vas nema. A film vam nudi dugovječnost i ostaje zauvijek“, sa oduševljenjem priča glumica dok joj oči iskre kao da je na sceni.
Za domovinu se ne gine, već živi
Iako se oprobala i u ulozi producenta (filmovi ’Sinovci’ i ’Maša’ i serija ’Gorki plodovi’) gluma je ipak njeno osnovno zanimanje.
„Film ’Sinovci’ je zapis o tome šta smo mislili o određenom vremenu. To je vrišteći antiratni film koji govori da ima nešto važnije od ginuti za otadžbinu. Za nju se živi. Željela sam da ostane nešto zabilježeno, da to bude nešto kao testament“, kaže najčuvenija „Doktorka na selu“ kojoj je Toma Zdravković posvetio pjesmu „Za Ljiljanu“.
Galerija
Bonus video:
