Promocija knjige

Ognjen Spahić: Puna glava radosti na mapi svijeta

"Meni su književne večeri uvijek bile nejasne. Sad kao ti sjediš i napišeš 300 strana i onda treba još nešto da kažeš"
322 pregleda 1 komentar(a)
Ognjen Spahić, Foto: Boris Pejović
Ognjen Spahić, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 28.03.2019. 08:49h

Promocijom knjige "Puna glava radosti" crnogorskog pisca Ognjena Spahića sinoć je u Gradskoj knjižari u Podgorici okončan Zimski salon knjige.

Autor poznat po romanu "Hansenova djeca", za koji je dobio nagradu "Meša Selimović", a koji je nedavno doživio drugo izdanje pod okriljem "Nove knjige", predstavio je svoju zbirku kratkih priča brojnim posjetiocima promocije, a gužva je bila tolika da nisu svi imali gdje da sjednu, već su je neki ispratili stojeći.

Razgovor sa autorom knjige vodila je urednica "Nove knjige" Jelena Krsmanović, a na njena pitanja Spahić je u više navrata odgovarao čitajući odlomke priče "Mapa svijeta", koji su dočekivani aplauzom posjetilaca.

"Meni su književne večeri uvijek bile nejasne. Sad kao ti sjediš i napišeš 300 strana i onda treba još nešto da kažeš", priznao je Spahić koji je povremeno razbijao zvaničnu atmosferu događaja opaskama koje su izazivale smijeh kod prisutnih, kao kada je kazao da ga je briga da li ga razumiju i da li se publici sviđaju njegove knjige.

Poznati književnik već je imao priliku da doživi ekranizaciju nekog svog djela - vizuelni život njegovoj priči "Sve to" dao je Branislav Milatović, a Spahić je sinoć najavio nastavak saradnje.

"Nastavljamo da radimo ekranizacijom priče 'Puna glava radosti' koja je Milatovićev idući projekat... To je perverzan doživljaj kad vidite te likove u materiji i onda ste vi žrtva te dvodimenzionalne fikcije koja vam prije svega daje sjajan kompliment kao piscu da postoji čovjek koji je to što ste htjeli da kažete prepoznao i uspješno prenio na platno koristeći se svojim instrumentom", kazao je on.

Još jednu lijepu vijest je sinoć otkrio autor - njegov novi roman je završen i biće objavljen najesen.

"Uživam u ovom trenutku, vidim lijepu knjigu pred sobom i druga je na putu. To je jedan obimniji tekst u koji sam uložio tri godine i pola mozga. Nadam se da će se neki ljudi posvetiti čitanju te gomile stranica", kazao je Spahić.

Pisac je objašnjavajući da za njega famozne "kreativne blokade" ne postoje, objasnio da sve te pauze postanu nebitne nakon određenih decenija. "Ili vas vrijeme pretvori u prah i niko vas se više ne sjeća kao pisca ili imate sreću da maltretirate pokoljenja i pokoljenja u lektiri, što je moj cilj", istakao je on.

Na pitanje kada je počeo da piše, Spahić je odgovorio da se to desilo u onom trenutku kada je neko počeo da ga čita, te dodao da je u tom trenutku dobio "tu iracionalnu ideju" da čovjek može biti pisac i u tome se osjećati, bar na trenutke, udobno.

"Jezik je varljiv instrument. Bez obzira na vavilonski haos u kojem se nalazimo, sedam milijardi ljudi svira isti instrument koji svirate i vi. Violinu svira mnogo manje njih. U tom obimu je lakše istaći se. Ne želim da potcijenim bilo koga, ali među sedam milijardi treba naći način koji će vas odvojiti od ostatka svijeta", smatra on. Spahić je objasnio da je ipak nemoguće biti originalan, jer po njemu pisanje nastaje kroz čitalačka, a ne životna iskustva, dodavši da je strast presudna u njegovom poslu.

"Sva ta mrtva slova na papiru dobijaju smisao kroz čitanje. Svako čitanje je legitimno i ispravno. Nikad nisam dopustio sebi niti ću da polemišem sa bilo kim ko je u taj tekst, taj sistem simbola učitao što god on vidi u tim figurama", kazao je predstavnik nove crnogorske književnosti.

On je otkrio da je jedina stvar koju zna o sebi, a da se tiče književnosti, ta da je talentovan čitalac, dok je na drugima da odluče da li je talentovan pisac.

"Volim da naglasim da je pisanje, kao i svaka umjetnost, jedan odsto rada, a devedeset devet talenta.

Ne obrnuto, kako su htjeli da nam vjekovima objasne. Čitanje je iskustvo koje pisca može da odvede mnogo dalje nego bilo kakav životni put. Meni nema ljepšeg komplimenta nego kad mi kažu da neka priča liči na Kortasara, Karvera, Sretena Asanovića ili nekog od majstora kratke proze. Ta sličnost je neophodna, važno mi je upravo da svako pročita moje čitalačko iskustvo u knjizi, a ne životnog kojeg svakako ima", istakao je Spahić.