Hrvatskog pjesnika Marka Pogačara publika je imala priliku da vidi nekoliko puta u Crnoj Gori. Prije više godina na turneji Ratkovićevih večeri poezije, pa ponovo prije dvije godine na festivalu kratke priče „Odakle zovem“ u Podgorici. Oba puta Marko Pogačar čitao je svoju poeziju, već prisutnu na mnogim jezicima. U međuvremenu, Pogačar je objavljivao knjige i učestvovao na književnim festivalima širom svijeta, putovao i živio na različitim mjestima.
Za „Vijesti nedjeljom“ javlja se iz Beča, grada koji je odabrao za novu „bazu“. Njegova poezija prevedena je na više od dvadeset jezika, što ga čini jednim od najprevođenijih pjesnika u „regionu“. Između 2006. i 2012. objavio je sedam knjiga, posljednja je pjesnička zbirka „Crna pokrajina“, a izabrane pjesme objavljene su mu u Beču, Barseloni... Na poleđini izdanja knjige „Crna pokrajina“ pjesnik Tomaž Šalamun napisao je lijepe riječi o autoru, pa ko želi da pročita Pogačarevu poeziju i Šalamunovu preporuku, može potražiti knjigu u crnogorskim knjižarama.
Marko, prije nekoliko dana otišao si iz Berlina, grada u kojem si proveo dovoljno vremena da kažeš što misliš o njemu... Pa, kako je bilo? Jesi li progovorio na njemačkom?
- Zadnjih se pet-šest godina čitavo vrijeme pomičem, pa to i nije nešto novo. Tu pa tamo. Ne žalim se, paše mi to. A na neki način sam, logikom prekarnog književnog rada, na to i prisiljen. Spajam nužno s ugodnim. Ne smatram berlinsku epizodu završenom, samo sam sada više na drugim mjestima. Gradovi traju u nama mnogo duže nego mi u njima. A s njemačkim sam tek počeo, dug je marš kroz njega još predamnom.
Sad si u Beču, gradu koji je Tomas Bernhard dosljedno mrzio, uprkos tome što je priznao da je to jedini veliki grad u kojem je mogao živjeti. Kako tebi ide u Bernhardovom gradu?
- Ne vjerujem u neku posebnu metafiziku gradova, u njihov duh. Više u čistu prisutnost. U svakom gradu može biti sjajno ako postoje osnovne infrastrukturne i osobne predispozicije za to. U Beču itekako postoje. Pa i više od toga, bez obzira na sav onaj, itekako još uvijek opipljiv, bernhardovski talog.
Osim što si prisutan kao pjesnik sad već na mnogim velikim jezicima, uspijevaš i da živiš na različitim mjestima. Živio si u Berlinu, sad si u Beču, pomenuo si mi i Južnu Ameriku. Kako izvodiš sve to?
- Pa, nema tu velike filozofije - muvam se tamo gdje mi se sviđa, gdje mogu platiti rentu, gdje imam privatni ili književni razlog da budem… Nema potrebe da se mistificira; u mnogo gradova se osjećam kući, i to mi se sviđa. Imam od njih mnogo više koristi nego oni od mene.
Tvoja posljednja zbirka poezije „Crna pokrajina“, kao i ostale tvoje knjige, prošla je dobro kod kritike i čitalaca. Kako ti sad izgleda ta knjiga? Jesi li zadovoljan?
- Zadovoljan sam. Uvijek naknadno postoje neke stvari koje bi mijenjao, ali to su sitnice. Napisao sam knjigu kakvu sam htio, kakva je da je. I iza nje stojim. Trenutno ne pišem previše. Uređujem knjižicu političkih eseja koja bi se uskoro trebala pojaviti u Beogradu, i pisuckam jednu nešto zamorniju esejističku knjigu. No ne žurim se.
Napisao si i knjigu kratkih priča. Kakvo je to bilo iskustvo za pjesnika? Misliš li da ćeš se ponovo baviti prozom?
- Ne znam, ako osjetim potrebu i snagu da se s njom izborim. Roman mi je jako interesantna forma, izazovna. Ali još ne osjećam sposobnost da se s njome na zadovoljavajuć način uhvatim. A polovično me u tom smislu ne zanima. Iskustvo pisanja je bilo sjajno - svakom sam rečenicom sve više spoznavao koliko o pisanju proze ne znam. To je bila, čini mi se, najvažnija spoznaja u čitavom procesu. A pritom sam, bar mi se čini, ponešto i naučio.
Mnogi o tebi govore kao o najvažnijem mladom pjesniku u Hrvatskoj, u regionu, gdje već. Kako se osjećaš povodom toga? Ili samo, kako se osjećaš uopšte? Važno pitanje za pjesnika...
- Ne osjećam se nikako, svašta se u ovim našim krajevima priča. Dobrim dijelom se pričaju, da prostiš, pizdarije. Ali to donosi neke sasvim praktične konzekvence, kojima se radujem. Bez obzira na sve one 'ladičarske' floskule, svi mi pišemo da bi nas se čitalo, i kad nas čitaju, drago nam je. To što te čitaju stavlja na pisca dodatnu odgovornost, a nje kod proizvodnje teksta nikada previše.
Nema tu velike filozofije - muvam se tamo gdje mi se sviđa, gdje mogu platiti rentu, gdje imam privatni ili književni razlog da budem…
Koje knjige ti voliš, a napisane su na jeziku na kojem si progovorio? Jednom prilikom sam pročitao neke tvoje utiske o Kišovom „Peščaniku“. Kiš se često navodi kao najsnažnija kopča između književnosti regiona. Valjda ga svi rado čitaju, ili makar tako kažu.
- Volim jako puno knjiga, teško bi bilo odgovoriti. Ali da, volim Kiša, pogotovo Peščanik. Što god mislili o Kišu, treba ga čitati. Što se mene tiče: čitajte ga, a poslije mislite što god. Samo čitajte.
Već neko vrijeme živiš izvan Hrvatske, vjerovatno si imao priliku da upoznaš ljude koji vole da pitaju „pa dobro, koje pisce tvog jezika bismo mogli da čitamo“. Imaš li spreman odgovor na to pitanje? Jesu li tvoji favoriti prevedeni?
- Nemam spreman neki poseban odgovor. Ljude zanimaju različite stvari. A poprilično rijetke su uopće dostupne na relevantnim jezicima. Neki od mojih dražih domaćih pjesnika, recimo, sasvim su slabo prevođeni. Dragojević, Maleš, Anka Žagar. Šalamun je, recimo, prevođen, pa im kažem: čitajte Šalamuna. S tim nema greške.
Dok skitaš po svijetu čitaš li online vijesti „od kuće“ i kako ti izgleda sve to? Imaš li potrebu da napišeš nešto o tome i kako sebi objašnjavaš riječ angažovani, kad iza nje ide riječ pisac?
- Redovito se vraćam kući, gdje god da točno ta kuća bila. Pratim, naravno, sve što mogu. Kad imam potrebu, i kad mi se čini da imam šta, nije mi strano pisati političke komentare. Ipak, uglavnom to ostavljam onima koji to rade puno bolje od mene. Angažirana literatura je za mene, najkraće - odnosno nulti stupanj angažirane literature - prije svega samosvjesna literatura. Proizvodnja književnosti prije svega je upravo proizvodnja i kao takva ima svoj kontekst, uvijete i zakonitosti. Specifičan oblik proizvodnje koji vrlo snažno, svjesno ili nesvjesno, reflektira ali i aktivno formira najrazličitije različito kodirane, manje ili više osviještene ideologeme poretka. Književnost je, i kada to manifestno odbija biti, nužno jedno od lica političkog. Angažirana književnost pretpostavlja prije svega svjesnost vlastite pozicije, neprihvaćanje puke reflektivne funkcije već, upravo suprotno, detekciju i razobličavanje tih ideologema i njihovo prokazivanje, a tek posljedično i eventualno - iako od toga ne treba bježati - odašiljanje poruke koja može biti i otvoreno politička. Pisao sam o tome više u knjizi koja uskoro izlazi u Srbiji.
Prevodiš li?
- Samo kad moram. Odnosno, kada me neko zamoli, ili imam baš ludu potrebu da nešto prevedem i podijelim. Nisam baš neki prevoditelj. Nemam strpljenja, a s druge strane sam cjepidlaka. Loša kombinacija za prevoditelja.
A što se dešava sa tvojom bučnom ljubavlju, bubnjevima? Jesi li uspio da sviraš u Berlinu, ili privilegiju da čuje tvoju svirku ima samo publika u Hrvatskoj?
- Slabo sviram, što je loše za mene, ali dobro za muziku. Nikad nisam bio neki bubnjar, više muzički entuzijast. Sviruckao sam nešto sitno nedavno, doduše, s bečkim horom '29. Novembar'. Sviđa mi se ta 'komjuniti hor' priča. Ne mora se nužno znati pjevati. Samo piče.
Kako si prošao sa svojom poezijom na jezicima na kojima je objavljivana? Kako su se stvarali kontakti koji su tvojoj poeziji otvorili put? Ima te na njemačkom, engleskom, jezicima...
- Pa, čini mi se da je poezija vani prošla vrlo dobro, jer stalno nešto novo prevode. U iduće dvije godine očekujem još 5-6 knjiga u prijevodima. Imao sam sreće. Dosta sam bio pozivan po festivalima i čitanjima vani, ljudi su to čuli, preveli, a onda se nekako zakotrljalo. Sad me lako pozivati, jer uglavnom već postoje neki prijevodi, i slično…
Tvoje knjige u Hrvatskoj do sad je objavljivala izdavačka kuća „Algoritam“. Spremaš li sljedeću knjigu i jesi li zadovoljan u „Algoritmu“, sa superstarom među urednicima Krunom Lokotarom?
- Kruno je moj prijatelj isto koliko i urednik, i tu sve štima, dapače, volim i raditi s njim. Sa samim izdavačem već nije toliko čisto… I do sada sam surađivao s različitim izdavačima, a sigurno ću i nadalje. Ali izvjesno je i da ću neke knjige raditi i s Krunom, bez obzira na izdavača.
Postoji li zapravo „uređivanje“ poezije? Što kaže urednik kad pročita tvoj rukopis i što ti kažeš na to što on kaže? Smiješ li nam to otkriti?
- Postoji, kao i bilo čega drugoga. Samo ja, kao i svaka budala, obično mislim da znam najbolje. Tako da na mojim pjesničkim rukopisima i nema previše uredničkog posla. Uvijek, doduše, postoje neke primjedbe koje uvažim, tu je jako bitno da imaš urednika do čijeg mišljenja držiš, i koji je prije svega dobar čitatelj. Mada, u poeziji najčešće idem glavom kroza zid. Ako mislim da nešto baš mora tako, tako i ostane. Budala, ovako ili onako.
Bonus video:
