UMJETNOST PITANJA

U današnjoj Crnoj Gori poltronska kultura "smrdi do neba"

Angažovana art-akcija pisca Ljubomira Đurkovića razobličava stanje u crnogorskoj kulturi
84 pregleda 8 komentar(a)
Ažurirano: 15.02.2014. 16:07h

Već nekoliko dana u sajber prostoru crnogorske kulture aktuelna su pitanja jednog dramskog pisca.

S obzirom da se radi o pitanjima najznačajnijeg crnogorskog dramskog pisca, upućenim umjetničkom direktoru nacionalnog teatra, za dobro crnogorske kulture važno je čitavu stvar izvući iz „fejsbuk“ prostora i prenijeti na stranice kulturnih rubrika, ne bi li se uvijek uspavljujuća crnogorska kultura makar na kratko uzdrmala.

Dakle, jedno je sigurno: konačno se neko od crnogorskih umjetnika sjetio nešto da pita, prilično glasno.

Pitanja za direktora

Situacija izgleda ovako: Ljubomir Đurković je najznačajniji crnogorski dramski pisac, i to je sigurno, i uz to je pisac koji je pokrenuo akciju „Starving Playwright“. Đurković planira da između 7. februara i 7. marta održi performanse, izložbe, javna čitanja, hepeninge u Podgorici i na Cetinju, „fejsbuku“, „jutjubu“, a prva u nizu akcija dogodila se prije nekoliko dana u obliku 27 pitanja objavljenih u „Monitoru“ i na Đurkovićevoj „fejsbuk“ stranici, upućenih direktoru Crnogorskog narodnog pozorišta, Janku Ljumoviću.

Svidjelo se to nekome ili ne, to je jedinstvena takva akcija u istoriji crnogorske književnosti, dramaturgije, pozorišta, kulture, iako nije baš teško napraviti nešto jedinstveno u kulturi Crne Gore. Crnogorski umjetnici rijetko pitaju, čak i kad ih nešto boli. Baš rijetko. Zbog toga je posebno važno obratiti pažnju na akciju „Starving Playwright“.

Na početku, trebalo bi naglasiti da je Ljubomir Đurković umjetnik, i da je „Starving Playwright“ njegov umjetnički rad, koji se javnosti može svidjeti, a i ne mora, a da su 27 pitanja za direktora nacionalnog pozorišta dio tog rada. Dakle, Đurković je zapravo iskoristio svoju umjetničku slobodu, a konceptualnost akcije autoru daje za pravo da bira svoj ton, da bude ironičan, provokativan, ciničan, da pita baš sve, pa čak i to koliki neko ima IQ, ili koja mu je omiljena boja...

Veče posvećeno Đurkoviću na FIAT-u 2013.

Podaci o zaradi

Ljubomir Đurković je - trebalo bi biti na sreću crnogorske kulture - započeo svoj angažovani konceptualni rad, u kojem je izložio sebe nasuprot institucije koja proizvodi dio crnogorske kulture, nasuprot direktora jedne institucije kulture, a umjetnik iz svoje pozicije ima puno pravo da svima pokaže srednji prst, to bi trebalo zapamtiti prije nego što mu se zamjeri „ton“, jer umjetnost ima pravo da koristi sve moguće tonove i nijanse, i tu valjda ne bi smjelo biti zabranjenih opcija, nikako. O akciji „Starving playwright“ može suditi kritičar kao o dobrom ili lošem umjetničkom djelu, ali ne može govoriti da li je dio tog djela pristojan ili nepristojan, kao što književni kritičar koji drži do svog rada ne može izvući jednu rečenicu iz književnog djela, i reći da je ta rečenica „nekulturna“. Ili može, ako je spreman da bude ismijan od svojih kolega.

Toliko o konceptu Đurkovićevog rada „Starving playwright“. Sad, nekoliko podataka o autoru... Ljubomir Đurković je u Crnogorskom narodnom pozorištu u posljednjih šest godina zaradio tačno 23.184 eura, i to ovim redom, 2008. - 5.100 eura, 2009. - 6.704 eura, 2010. - 4.450 eura, 2011. - 4.750 eura, 2012. - 2.180 eura, 2013. - 0 eura, ako je vjerovati podacima iz „finansijskih kartica“ koje je direktor CNP Janko Ljumović potpisivao, a prije nekoliko dana i podijelio na svom „fejsbuk profilu“ sa svojim „fejsbuk“ prijateljima. (Uzgred, pitanje za gospodina Ljumovića: Ako sjutra novinar pošalje zvaničan dopis Crnogorskom narodnom pozorištu i zatraži uvid u honorare, recimo, gospođe Radmile Vojvodić, gospodina Paola Mađelija, ili gospodina Žarka Mirkovića, da li će ih dobiti?

Ili je potrebno sačekati da njihove „finansijske kartice“ drugom prilikom postavite na Vaš „fejsbuk“ profil?) U svom „fejsbuk statusu“ direktor pozorišta je napisao da je Ljubomir Đurković svojih 23.184 eura dobio kao autorske honorare. Dakle, pozorište nije Đurkovića „častilo“ taj novac, već ga je on zaradio svojom bibliografijom i dramaturškim radom. Ostaje nejasno da li bi onda objavljivanje Đurkovićeve zarade na „fejsbuku“ trebalo da zatvori usta umjetniku ili onima koji ga podržavaju? Ili je ta cifra možda poslužila za sablažnjavanje drugih umjetnika. Crnogorska kultura svoje umjetnike vaspitava tako da „zlatni honorar“ od 500 eura učini da umjetniku klecnu koljena, a srce preskoči od zahvalnosti.

Koliko je plaćen “Đilas”

Uostalom, kad se već stiglo do brojki, bilo bi zanimljivo vidjeti brojke i honorare sa finansijskih kartica autorskog tima, recimo, predstave „Everyman Đilas“, da bi se upoređivanjem došlo do toga da li je 7.000 eura (isplaćeno 3.500 eura) ponuđenih najznačajnijem crnogorskom dramskom piscu zapravo „dobra“ ponuda za jedan dramski tekst, ili možda čak i za lošije pozorišne usluge CNP plaća mnogo više.

Nacionalno pozorište koje svog najboljeg pisca, koji je crnogorskoj književnosti dao dramske tekstove kao što su „Otpad“, „Tiresijina laž“ ili tek napisana „Medeja“, kažnjava neisplaćivanjem drugog dijela honorara zato što je „zakasnio“ da preda tekst i zato što je predao „drugi tekst druge tematike“ od onog koji je dogovoren, zaslužuje da bude jedno od najdosadnijih pozorišta u regionu. A umjetnički direktor koji u svom odgovoru piscu pominje korišćenje marihuane, i time valjda pokušava da diskredituje umjetnika, savršeno se preporučuje za poziciju koju obavlja, ali u Pjongjangu.

Direktor koji u odgovoru piscu pominje korišćenje marihuane, i time valjda pokušava da diskredituje umjetnika, savršeno se preporučuje za poziciju koju obavlja, ali u Pjongjangu

Činjenica je da je Ljubomir Đurković pisac bez čijih bi tekstova savremena crnogorska dramska književnost postojala samo u glavama pisaca koji je pišu. Ali, na sreću, Ljubomir Đurković je napisao tekstove koji su prevedeni na engleski, francuski, italijanski i druge jezike, pa negdje u nekom programu u inostranstvu ponekad piše ime Crne Gore uz ime Ljubomira Đurkovića, čiji se komad „Kasandra, klišeji“ izvodi 22. februara u Italiji, dok se tek napisana „Medeja“ prevodi na engleski jezik u radionici prevoditeljice Paule Gordon. I srećom za crnogorsku književnost, Ljubomir Đurković je osim roka za predaju teksta Crnogorskom narodnom pozorištu, probio i granice evropske književnosti, što se crnogorskim autorima ne događa baš često.

Intelektualna tišina

Do sad Đurkovićevu akciju javno nije tumačio baš niko u dosadnoj crnogorskoj kulturi, iako je ta akcija veoma važna zato što je donijela prva glasna pitanja upućena onima koji svoj posao očigledno ne rade dobro. Takva intelektualna tišina je razumljiva, jer je Crna Gora zemlja ignoranata, u kojoj umjetnici lako vole Tomasa Bernharda, ali su tihi kad bi trebalo reći da u Crnoj Gori poltronska kultura “smrdi do neba”.

Usud direktora umjetničkih institucija je da često zaboravljaju kako će istorija umjetnosti, u ovom slučaju književnosti i teatra, pamtiti dramske tekstove pisaca kakav je Ljubomir Đurković, i vjerovatno se niko neće pitati da li je autor pušio marihuanu dok je pisao svoja najbolja djela, a istorija direktora pozorišta završiće kao i istorije svih direktora, na zidu institucije koju su vodili, sa ili bez marihuane, ukoliko institucija ima zid za svoje direktore.

Ljubomir Đurković je umjetnik, u svijetu dramske književnosti jedan od crnogorskih najznačajnijih u posljednjih nekoliko decenija, i na njegova javno postavljena pitanja ne bi trebalo da odgovore samo oni kojima su upućena, već čitava crnogorska umjetnička scena i publika, posljednjim trzajima, prije nego što umre od dosade.

Preporučujemo za Vas