He has to follow the woman's response to his lead to determine the next move (within a millisecond, after all, this is not chess), and take responsibility for whatever goes wrong.
Jay Rabe
Srbiju će na ovogodišnjem Arhitektonskom bijenalu u Veneciji - XIV Međunarodnoj izložbi arhitekture - predstavljati projekat/instalacija "14-14" (14-14.rs) autorskog tima: Zlatko Nikolić, Jelena Radonjić, Marko Salapura, Igor Sladoljev i Aleksandar Hrib - svi su MArch - Master of Architecture - i svi su diplomirali na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu - generacija 2005. - osim Igora Sladoljeva, valjda, zakleo bih se da je gospodin Sladoljev ista generacija i da je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Saradnici na projektu su: Andrea Palašti, vizuelna umjetnica, i Srđan Keča, reditelj.
Iz te 3 ilustracije koje su dostupne na Internetu i tekstića koji prati ilustracije, može se zaključiti da je "14-14" vizuelno vrlo opasna stvar - držite me za riječ - iza koje stoje mladi, vizuelno vrlo pismeni ljudi - i tu me držite za riječ. To je ta beogradska škola + drugar iz Zagreba, grada koji nije daleko od Beograda, što da vam kažem - ali za sada je nemoguće bilo što zaključiti o sadržaju instalacije - vijest je objavljena u prošli utorak, nema još detalja - dakle, o detaljima srpskog nastupa u Veneciji u nekom od narednih brojeva.
Što se tiče ovogodišnjeg crnogorskog nastupa u Veneciji - mi snom mrtvijem spavamo, kao i obično.
Na stranu Venecija, druge stvari su meni sad na pameti...
Imamo li pravo, u ovom trenutku, da govorimo o podgoričkoj arhitektonskoj školi - to je pitanje?
Arhitektonski fakultet postoji šest i kusur godina, ili deset i kusur godina, zavisi kako računate - osnovao ga je Aleksandar Keković, davne 2002. godine, kao Odsijek za arhitekturu pri Građevinskom fakultetu, da bi 2006. godine, opjevani junak Goran Radović nemilosrdno izgurao starog Kekovića iz priče i ustoličio sebe kao prvog dekana samostalnog fakulteta - Arhitektonskog fakulteta - međutim, veliko je pitanje da li možemo govoriti o školi - u smislu nekakve, bilo kakve, prepoznatljivosti AF PG poteza - barem u lokalnim okvirima.
Znam, znam, deset godina je ništa, ali ipak...
Hotel Gaudi, rekostrukcija i prenamjena zgrade "Prvoborca", rendering; Studio FAADU, 2013.
Da se ekipa sa PG AF osjetila institucionalno prozvanom da se od samog početka odlučno pozicionira između pomahnitalih investitora i graditeljske baštine iz perioda socijalističke obnove i izgradnje, onda bismo mogli govoriti o svijesti o izvjesnom kontinuitetu arhitektonskog stvaralaštva na ovim prostorima - ali kontinuiteta nema, to je očigledno, AF PG je pao s neba i još se nije osvijestio.
Ako je suditi na osnovu radova studenata AF PG koji su bili prezentovani na 1. crnogorskom Salonu arhitekture - Salon je u međuvremenu zaključen, ako se ne varam, čeka se još samo katalog sa obrazloženjem žirija o dodjeli nagrada i oficijelna dodjela plaketa dobitnicima nagrada Salona, ali imate izvrstan podsjetnik na salonarhitekture.me - podgorička arhitektonska škola bi se mogla svesti na dvije odrednice: apsolutnu nezainteresovanost za kontekst, to bi bila prva, i tu malo jaču formu, to bi bila druga odrednica. Kad osjetite da forma podvrisne i zaigra po stolovima ili pak izvadi pištolj i zapuca u žaru veselja - onda je to AF PG, bez greške.
Znam, znam, i ja sam nekada bio mlad, i mi smo nekada bili mladi - i naše forme su žešće šenlučile, čulo se do na vrh Sljemena, tj. Avale - međutim, uvijek bi se u blizini potrefio taj stari, čangrizavi profesor ili njegova krvoločna asistentica - pa zabava ne bi potrajala, nažalost - ili na sreću - kako se uzme. Na AF PG nema tog starog, čangrizavoga profesora - Keković već deceniju i kusur nije u formi - pa se lumpuje do zore (trećeg dana), ako se razumijemo.
Šalu na stranu, autentični talenat će uvijek naći načina da se potvrdi - čak i u vrlo nepovoljnim uslovima. Živimo u eri Interneta, tj. globalne umreženosti, tako da se opravdanja više ne uvažavaju.
O projektima - realizovanim i nerealizovanim - Ivana Miloševića i Marka Stjepčevića, podgoričkih đaka, već je bilo riječi na ovom mjestu - i to iz razloga što su, u najkraćem, njihovi projekti od samog početka bili kultivisani, tj. uljuđeni - od početka je bilo jasno da je riječ o projektima arhitekata koji su lijepo vaspitani, koji posjeduju urođeni dar za lijepo ponašanje u prostoru - a to je nešto što se ne uči u školi - s tim se ili rodiš - ili se, češće, nikad ne rodiš.
Autentični talenat će uvijek naći načina da se potvrdi - čak i u vrlo nepovoljnim uslovima
Ovom prilikom bih se osvrnuo na projekat Filipa Aleksića (na projektu su sarađivali Branko Lutovac i Bojana Joksović, ne bi bilo u redu da ne pomenem tandem saradnika) - još jednog podgoričkog đaka - koji je prezentovan na 1. crnogorskom Salonu arhitekture i koji predstavlja, po mom nadasve skromnom mišljenju, vrlo interesantan i iznimno znakovit primjer arhitektonskog "tanga na oštrici žileta" - što bi rekao Masimo Savić.
Riječ je o (budućem) Hotelu Gaudi u Herceg Novom, tj. u Meljinama - odnosno o djelimičnoj rekonstrukciji i prenamjeni bivše upravne zgrade nekada moćnog građevinskog preduzeća "Prvoborac", arhitekte Bogdana Cvjetkovića - iz 1986. godine.
Ako prilazimo Meljinama magistralom, iz pravca Zelenike, ka zapadu, primjetićemo impozantni, kubični volumen Prvoborčeve zgrade - koja nedvosmisleno dominira kružnim tokom - i koja svojom beskompromisnom geometrijom na vrlo prirodan način obogaćuje smislom razloge postojanja kružnog toka, u prvom redu kao sjecišta puteva - ali i kao jednog od ključnih generatora eventualnih budućih zbivanja na tom mjestu - urbanih zbivanja, naravno. Ako postoji mjesto koje posjeduje potencijal da se razvije u drugi, tj. alternativni centar Herceg Novog, onda je to bez sumnje zona koja gravitira kružnom toku u Meljinama - uz nužan uslov otklona od prigradsko-tercijarnog karaktera, koji tu zonu unazad nekoliko decenija suštinski određuje.
Upravo u tom kontekstu treba tumačiti Aleksićevu intervenciju na Cvjetkovićevoj zgradi. Aleksić predlaže, u skladu sa novim okolnostima, radikalan otklon od ozbiljnog, poslovnog karaktera Cvjetokovićeve zgrade - ali ne želi da na bilo koji način naruši dostojanstvo njenog volumena - zapravo ga čini urbanijim, lakšim, ali istovremeno i upečatljivijim.
To dijagonalno, oštro i vrlo lascivno isijecanje južne i istočne fasade - na dijelu okrenutom kružnom toku - i uvođenje te vrlo smjele arabeske čija razmjera na renderinzima djeluje vrlo ubjedljivo - i vrlo smisleno - asocira na tango - već čujem zvuke bandoneona i violine.
Taj rez - to vam je podgorička škola, bez sumnje - ali Aleksićev potez u Meljinama nije sam sebi svrha, nikako - riječ je o vrlo promišljenoj i uspjeloj interpolaciji.
Dakle, što još da vam kažem - podgorička škola u svom vrlo intrigantnom izdanju - a čini mi se i da bi čitava stvar neuporedivo bolje funkcionisala kao hostel, nego kao hotel.
Zašto?
Pa zbog konteksta... ako ni zbog čega drugog...
Galerija
Bonus video:
