Krugovi vremena: Zapis o slikaru Božu Jovićeviću

Čovjeku je samo u umjetnosti dozvoljeno da bude bog. Da stvara i vaskrsava. U arhaičnom slovenskom izgovoru svijet se naziva i mir, a Božove slike zrače upravo mirom
0 komentar(a)
Ažurirano: 02.02.2014. 10:54h

Kakav je izraz umjetnika koji dok precizno nanosi boju, sluša akorde klasične muzike, koja vine duh u neke zaboravljene visine? Koju formu očekivati od slikara koji uvažava Borhesa, Seneku, Siorana…

Gledajući slike Boža Jovićevića postavljalo bi mi se grubo pitanje, ima li duhovnosti bez boga, ili da budem precizniji, može li likovno djelo dosegnuti metafizičku atmosferu bez eksplicitnih religioznih simbola? U krajnjem mora li slikar obitavati u kulama od slonovače da bi stvarao uzvišenu umjetnost, ili vas u suterenu titogradskog realsocijalizma mogu dočekati izgubljeni svjetovi?

Čovjeku je samo u umjetnosti dozvoljeno da bude bog. Da stvara i vaskrsava. U arhaičnom slovenskom izgovoru svijet se naziva i mir, a Božove slike zrače upravo mirom. Uzvišenim spokojem.

U perspektivi Božovih slika nazirem sjenku. Poput obrisa megalitskog valjka. Taj valjak koga valjda gura paganski Kronos, melje ostatke vremena, piramide, zidove, zamkove, pretvarajući uspomene u prasinu. U Borhesovoj prici “Teolozi” govori se o jeresi monotona, poznatih i kao anulari, koja je tvrdila da se vrijeme ciklično obnavlja. Hoće li se izgubljeni svjetovi vratiti, ponovo ozivjeti?

Slici kako Božo kaže ne treba previše priče. Djelo je tu da “otpuči”, pokrene mikrokozmički big beng u posmatraču. Nešto je i na Vama, da svojom Animom slijedite atmosferu izraza.

U nekim Božovim slikama vidio bih prolaz, pukotinu, kapiju vremena ili drugih dimenzija. Pored tih kapija obitavali bi golubovi ili noćni leptiri, čekajuci prelazak, ili noseći poruku. Ponekad se na platnu pojave obrisi gotičkih kipova, kamene plastike, antičkih skulptura, nijemo i dostojanstveno Vas stavljajuću u dilemu, da li u umjetnosti možemo govoriti o progresu, kao u nauci i tehnologiji? Da li je sve linearno, ima li kreacija limite?

Atelje Boža Jovićevića i Rajka Grujića dijele vrata. Nije u duhu uzviseni Radovan rad da se ta vrata otvaraju, već iz jednog u drugi atelje ide se sa vanjske strane. Plašeći se valjda da nešto apolonsko ne pređe iz Božove simetrije u njegov dionizijski vrtlog i obratno.

Karl Gustav Jung kaže da kada gledamo u sebe otvaramo oči, a kada gledamo oko sebe sanjamo. Radovan Grujić pak tvrdi da je život šetnja među sljepočnicama. Pitam se postoji li sihronicitet među svim mjestima na kojima se stvara? Kada sjedim u ateljeu mojih prijatelja, istinski osjećam da sam kao Podgoričanin dio svijeta. Svijeta duha.

Atelje Boža Jovićevića i Rajka Grujića dijele vrata. Nije u duhu uzviseni Radovan rad da se ta vrata otvaraju, već iz jednog u drugi atelje ide se sa vanjske strane. Plašeći se valjda da nešto apolonsko ne predje iz Bozove simetrije u njegov dionizijski vrtlog i obratno