Benjamin Kraef

Vinil nam se vraća polako, ali sigurno

Njemačko-crnogorski džez muzičar Benjamin Kraef afirmisan u Njujorku, priželjkuje nastup u Crnoj Gori
235 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 26.01.2014. 12:31h

Benjamin Ben Kraef nastupa u „grubom“ sastavu. Trio saksofon, kontrabas i bubnjevi nije uobičajen u džezu, a za takav zvuk Ben se odlučio zbog novog prostora u improvizaciji bez harmonske pratnje klavira ili gitare. Takav zvuk je ono što je želio na svojoj ploči.

Svoj posljednji album „Think Of One“ snimio je nedavno u Bruklinu sa džez legendama Albertom Tutijem Hitom na bubnjevima i Džonom Patitučijem na kontrabasu, a od januara ove godine „Think of One“ je dostupan u ograničenom vinil izdanju etikete „Shoebill“ iz Berlina, uz kod za „daunloud“ u visokom kvalitetu od 24 bita, po cijeni od 15 eura.

Ben Kraef je rođen u Berlinu, gdje je završio muzičku akademiju, prije odlaska u Njujork 2007. Njegovi nastupi i albumi dobro prolaze kod publike i kritike. U novinskim tekstovima o njemu i njegovoj muzici predstavljen je kao „mladi njemački džezer crnogorskih korjena“ ili „njemačko-crnogorski džez muzičar“. U Berlin se vratio nakon pet godina života i sviranja u Njujorku, a skoro svakog ljeta boravi u Petrovcu, u porodičnoj kući svoje majke. Njegova majka je Crnogorka, a Ben često govori o svom crnogorskom porijeklu. Ipak, još nije dobio poziv od crnogorskih organizatora džez manifestacija za nastup u Crnoj Gori.

O tretmanu ritma, tona, muzici, Crnoj Gori, Šuletu Jovoviću, za čitaoce „Vijesti nedjeljom“ Ben Kraef govori iz Berlina, dan nakon što je u džez klubu „Waldo“ sa Ben Kraef Triom održao uspješan koncert.

Oni koji su pisali o tebi posebno su isticali „topao“ ton, kao kod Bena Vebstera. Kako je nastao tvoj ton koji se kritici posebno dopada?

Pretpostavljam da to nikad ne prestaje. Uvijek istražuješ gdje želiš da stigneš. Na mene su veoma uticale stvari koje sam slušao ranije. Moje prve ploče su bile jedna Kolemana Hokinsa, i jedna sa Benom Vebsterom i Oskarom Pitersonom. I Hokins i Vebster imali su topao i „veliki“ ton koji je stvarno uticao na mene kad sam počeo da sviram. Kao i stvari Dekstera Gordona i Stenlija Turentina, i kasnije Soni Rolinsa, svi oni su imali topao i veliki ton. To je povezano i sa opsegom tenor sakosfona, takav ton čujem u njegovom opsegu.

Foto: Javier Ortega

Kad sviram alt drugačije je. Pretpostavljam da nikad nisam razmišljao baš o tome kako želim da zvučim, bilo je više ono kako čuješ sebe. Možeš probati različite usnike i trske za saksofon, ali nakon nekoliko dana uvijek zvučiš isto, osim ako ne učiniš poseban napor da zvučiš drugačije od onog što je tvoj ton. Ja sam uvijek u glavi imao topao, rezonantni, tenorski ton.

U istoriji džeza, u samo jednom vijeku, bilo je velikih promjena. Čarli Parker, Monk i ekipa napravili su bibop nakon Armstronga, Koltrejn i Erik Dolfi su otišli još dalje, Majls Dejvis je u jednom trenutku prestao da svira sving... Šta ti se čini kao novo danas? Postoje li novi muzičari koji najavljuju nove stvari?

U smislu muzičke širine, mislim da nema ničeg novog na način na koji se to događalo u 60-im. Ne znam da li je to više moguće, možda jeste, a ja nemam dovoljno širok horizont da vidim da to dolazi. Za mene, u ovom trenutku, to je više vezano za određene muzičare, oni zvuče veoma svježe, i za mene to je novije od neke potpuno nove muzičke forme. Pogotovo u džezu nema mnogo razvoja. Posebno u Berlinu, postoji ta slobodna stvar, berlinski „free sound“, muzičari pišu komplikovanu muziku i onda u tome slobodno improvizuju, ali to nije previše novo. To se radilo i 60-ih, a kad slušaš stvari 50 godina stare zvuče tako svježe.

Ako slušaš Dolfija, to su bile stvari koje su imale određenu energiju, i to kako su svirane čini ih još svježim, svježijim od mnogih „novih“ stvari danas. Zbog toga mislim da novo više dolazi iz toga kako određeni muzičari zvuče, iz autentičnog zvuka i načina na koji oni sviraju stvari onako kako ih niko drugi ne svira. Najzanimljivije i najsvježije stvari koje sam čuo došle su od ljudi koji su prilično dugo tu, kao što je Kit Džeret, ili Soni Rolins, Tuti takođe.

Čini li ti se da je savremeni džez ponekad zatvoren u svom krugu u kojem se drži svinga i sopstvene tradicije?

Veoma. Uvijek postoje ljudi koji su „čistunci“ i žele da očuvaju određene stvari koje neka muzika predstavlja. To su ljudi koji pokušavaju da očuvaju tradiciju i rituale i ne mogu da odstupe od toga.

Uvijek postoje ljudi koji su „čistunci“ i žele da očuvaju određene stvari koje neka muzika predstavlja. To su ljudi koji pokušavaju da očuvaju tradiciju i rituale i ne mogu da odstupe od toga

Postoje ljudi koji se time bave kreativnije, i koji stvari prilagođavaju svojim životima, ne na dogmatski način. Mislim da to postoji u svim umjetnostima, dogmatični ljudi i ljudi koji pokušavaju da rade druge stvari. Vjerujem da je dobro da obje vrste postoje. Bilo bi šteta da neko od njih ne postoji. To bi značilo manje raznovrsnosti, a zahvaljući tome možeš da vidiš razlike. Iz toga mogu da izađu nove stvari.

Gdje u tome vidiš svoju muziku? Ti si i kompozitor. Na koji način doprinosiš raznovrsnosti?

Pretpostavljam da padam u sredinu. Ne vidim sebe kao „čistunca“ iako volim njihovu muziku i ona je definitvno dio moje muzike. S druge strane, nisam neko ko očajnički pokušava da nađe i stvori potpuno nove stvari.

Sviram stvari koje čujem u glavi i pišem pjesme koje čujem u glavi. Ne mislim da sam neki revolucionar ili tako nešto na način da pokušavam da smislim nešto novo, mislim da je to više u vezi sa ličnošću, koliko mogu dodati muzici od moje ličnosti i kako prilazim stvarima. To je uvijek malo različito od načina na koji neko drugi svira saksofon. Ja samo doprinosim raznovrsnosti koja postoji. Dolazim do ljudi preko onog što radim. Pretpostavljam da uzimam djelove od oba svijeta, tradicionalnog i avangardnog, novog.

To znači da vjeruješ da je i dalje moguće svirati sving, svirati „strejt“ i biti svjež?

Apsolutno. S jedne strane, džez je postao institucionalizovan na način na koji je to klasična muzika. Postoji u svim školama, postoje knjige iz kojih možeš da učiš džez, i skoro svako ga može naučiti. Ali onda dolazi ono kako se ti nosiš sa stvarima koje si naučio. Da li sviraš kako je napisano ili kako se reflektuje u tebi. Da li sviraš Baha kako je napisano, notu po notu, ili sviraš kao Glen Guld. To možda nije potpuno autentično, ali se bavi materijalom drugačije. To je i dalje moguće u klasičnoj muzici, moguće je i u džezu.

Foto: Gilles Soubeyrand

Ali ipak mislim da se ljudi uglavnom posvete muzici na papiru, ne dozvoljavaju joj da se reflektuje, ne oblikuju je. To mi se čini kao najproblematičniji dio. Mislim da bi trebalo da bude malo više svijesti o tome.

Objavio si album za nezavisnu etiketu „Shoebill“ iz Berlina. Tvoj prvi album objavila je velika izdavačka kuća „ACT“. Zbog čega si se ovog puta odlučio za izdanje nezavisne kuće?

Velike izdavačke kuće imaju veliku platformu, i svoje ljude koji nakon objavljivanja ploče pišu o njoj, tako da je sve prilično razrađeno. Male, nezavisne izdavačke kuće to nemaju, ali želio sam to da uradim sa izdavačkom kućom kakva je „Shoebill“, jer vjerujem u njihovu ideju. Oni zaista vjeruju u ono što objave, to nije isto kao sa izdavačkom kućom koja objavi 20 ili više ploča godišnje.

Ideja “Shoebill”-a je jasna: nema besplatnog striminga, ni besplatnog dounlouda. Ko želi da čuje tvoj zvuk može naći jednu kompoziciju na sajtu „Shoebill“-a. Na internetu se ne može naći skoro nijedan kompletan snimak tvoje muzike. Ne plašiš se da ćeš tako možda odbiti dio publike naviknut na besplatno skidanje muzike ili slušanje na Jutjubu?

Ne, zapravo, jer sam veoma srećan zbog ovog albuma, od zvuka do toga kako izgleda i jednostavano se nadam da će se i ljudima svidjeti. Takođe, vjerujem u vinil i kvalitet koji dolazi s njim. Mp3 je drugačiji zvuk, kod kuće imam pun kompjuter muzike koju vjerovatno neću preslušati nikad u životu, i shvatio sam da zapravo želim da slušam vinil ponovo. Mp3 je veoma kompresovan i zvuči drugačije, posebno za akustičnu muziku, i to pravi veliku razliku.

Ljudi se ponekad uplaše kad im kažem da sam objavio vinil, kažu da nemaju gramofon, i onda im objašnjavam da mogu doći i do „dounlouda“ u kvalitetu koji je bolji od kvaliteta CD-a, jer 24 bita je najbolje što možeš dobiti. Ali danas, zapravo, proizvodnja vinila je nešto što raste, sporo, ali raste. Ljudi se vraćaju ovim vještinama stvaranja stvari, to se može primijetiti i u odijevanju, ljudi sve više vole ručno pravljene stvari. To je ljubav prema detaljima i posebnim proizvodima.

“Think of One” je snimljen u triju saksofon, kontrabas i bubnjevi. Zašto si se odlučio za trio bez harmonskog instrumenta?

U triju sa kontrabasom i bubnjevima imam mnogo više slobode. Mogu da idem gdje god hoću. To je kao fizička stvar, što si lakši brže možeš da reguješ, što si teži postaješ sporiji, isto je i sa grupom. Kad je manje ljudi, lakše je kretati se u različitim pravcima. Volim da se osjećam slobodno i da mogu da se krećem kroz prostor koji možda u tom trenutku ne odgovara harmoniji, koja je moja harmonija, ali tako je lakše pratiti ono što si zamislio u glavi.

Na tvom prvom albumu bile su samo tvoje kompozicije, osim jedne. Sada na albumu imaš samo jednu svoju kompoziciju, među stvarima Kola Portera, Džordža Geršvina… Jesi li ovog puta želio album džez standarda?

Jesam. Volim da sviram standarde. Za mene je to i dalje najizazovnija stvar. Zapravo je izazovnije svirati to nego nešto što je napisano u različitim vrstama metra i tehnički izazovno, zato što sve to možeš uvježbati sa papira, a u sviranju standarda moraš više da se pripremaš da bi bio slobodan najviše koliko je moguće u improvizaciji. Za mene je to mnogo veći izazov i volim to. Uvijek sam želio da snimim standarde, posebno u saksofon-triju.

Foto: Joachim Gern

I snimali ste „uživo“ i odabrali prve verzije. Zbog čega?

Jedina konceptualna stvar na albumu bila je to što sam želio da imam snimanje „uživo“ u studiju. U studiju su uglavnom muzičari odvojeni, imaš slušalice i ostale gledaš kroz prozor, a zvuk je odsječen, tako da sam želio da budemo zajedno u jednoj prostoriji, jer sam želio i da se zabavim dok sviram. Na džez pločama često možeš čuti zvuk koji je čist i koji se dobro „ponaša“, ali nedostaje interakcija i rizik. Ako snimaš odvojeno mnogo je jednostavnije uređivanje nakon snimanja i zbog toga mnogi ljudi tako rade, posebno sa izazovnijim stvarima. I što je više ljudi u bendu češće se tako radi. Ali sa triom sam želio da rizikujem u studiju, iako to znači da neke stvari ne možeš da iskoristiš, ali to definitivno pravi razliku jer čuješ različito.

Za neke stvari smo snimili samo po jednu verziju, kao „I loves you, Porgi“ i „Think Of One“. Za ostale smo napravili najviše dvije verzije, ali prve verzije su uvijek bile bolje muzički. Ima nešto u vezi prve verzije, posebno u ovoj vrsti muzike, i to se može osjetiti u interakciji i energiji svake pjesme.

Veliki džez muzičari imali su svoj način bavljenja tempom. Kod mnogih se može osjetiti neobično kretanje izvan tempa i istovremeno zadržavanje u njemu. To se može čuti i u tvojoj verziji Mankove „Think Of One“ na posljednjem albumu. Kako muzičar postiže tu vrstu kretanja?

To je estetika plus stvari koje slušaš i voliš. Pomoglo mi je i slušanje tipova kao što je Oskar Piterson, kod kojeg je sve vrlo artikulisano, i precizno, ali mi je u takvoj svirci uvijek nedostajala određena dimenzija.

Takođe, svi moji omiljeni muzičari imali su veoma dobar osjećaj za tempo, i kad su htjeli bili su u njemu, ali su uvijek radili i nešto nekonvencijalno. To je zvuk činilo prljavim i aljkavim, iako nije bio aljkav. To je bio dio izraza. Mislim da to nastaje razvlačenjem i kompresovanjem tempa. Kao da i dalje pratiš formu, i znaš koji je tempo, ali sviraš oko njega. To je kao razlika između crtača koji može da nacrta nešto što izgleda kao fotografija, i crtača koji crta „okolo“, slobodnijim pristupom tome što radi. Kad si u okviru to stvara uvijek isti zvuk, može biti veoma impresivno, kad čuješ nekog kako svira tačno i veoma artikulisano, pomisliš: „O, Bože“. Ali to je ipak samo jedan zvuk sve vrijeme.

Zbog različitog pristupa sviranju uvijek sam više volio saksofoniste kao što je Soni Rolins, Koltrejn ili čak stariji tipovi kao što je Koleman Hokins, Lester Jang, koji su više svirali „okolo“, kao i Čarli Parker. Imaš tipove kao recimo Soni Stit, koji je bio veoma precizan i artikulisan, Sten Gec je takođe bio takav, ali to me nikada nije privlačilo koliko ostali. Volim Oskara Pitersona, ali više volim Manka.

Foto: Lena Ganssmann

Šta danas, nakon mnogo vježbanja, sviranja i nastupa, misliš o „klasicima“ svog instrumenta, kao što je album Sonija Rolinsa „Saxophone Colossus“ ili Koltrejnov „My Favorite Things“?

Prvi put, „My Favorite Things“ sam čuo prije nego što sam čuo „Saxophone Colossus“, i oduvao me je zbog energije. Način na koji sopran zvuči... To je džez uz mnoge druge elemente, derviške elemente, repetitivne elemente, elemente iz ostalih muzika. Tada me je to oduvalo. Sa „Saxophone Colossusom“ je bilo drugačije. Kad ga prvi put čuješ, to je stvarno lijepa muzika, ali kad ga čuješ još pažljivije, kad čuješ kako je Soni svirao i kako su svirali zajedno, otvori se čitav novi svijet. Mislim da mi je bilo potrebno neko vrijeme da shvatim koliko je stvarno nevjerovatno bilo to što on svira.

Zato što on zvuk čini toliko lakim. Do toga sam došao kasnije, i značilo mi je više nego Koltrejnovo sviranje. Volim Koltrejna i njegovu muziku, i dotiče me na drugačijem emocionalnom nivou, ali u smislu sviranja i elemenata muzike, zvuka i dinamike, mislim da je Soni Rolins majstor toga. I danas kad čujem obje ploče osjećam isto.

U Njujorku si ostao pet godina. Je li Njujork i dalje grad u kojem džez muzičari žele da budu?

Za mnoge ljude jeste. Zato što je i dalje živa ta romantična slika, Njujork, džez, odlazak tamo da bi se uspjelo, sviranje sa ljudima, kliše i dalje postoji. Ipak, postalo je prilično drugačije. To je veliki grad sa mnogo različitih klubova i mnogo različitih scena, mnogo stvari je pomiješano. U gradu postoji pet džez koledža, pa ima i mnogo džez studenata. Za džez muzičare je to i dalje neka vrsta Meke. Njujork je na mene uticao na muzičkom i ličnom nivou.

Ako živiš u takvom okruženju naučiš mnogo i nosiš se sa ljudima i situacijama. Sviraš sa različitim muzičarima. Saznaš šta stvarno voliš i šta želiš da nastaviš, a šta ne. Ipak, osjećam kao da je ono što radim manje konvencijalno ovdje u Berlinu nego što je bilo u Njujorku. Mnogo interesantnih stvari dešava se ovdje, mnogo muzičara se doseljava sa svih strana, čak mnogo muzičara iz Njujorka. Moja muzika dolazi iz američke tradicije i u Americi mnogo ljudi svira tako, u Berlinu ne toliko. Ljudi su ovdje dosta u tom „berlinskom zvuku“ ili njemačkom džezu, evropskom džezu, što je veoma drugačiji zvuk i pristup.

Njujork je za džez muzičare i dalje neka vrsta Meke. Na mene je uticao na muzičkom i ličnom nivou

Ovdje zapravo nema mnogo muzičara koji rade ono što ja želim, na visokom nivou. Ne želim da zvučim arogantno, ali to nije toliko dio kulture ovdje. Ljudi ovdje uglavnom pokušavaju da izgrade svoj identitet u evropskom, ili njemačkom džezu. Čini mi se da u Berlinu imam više mogućnosti da radim određene stvari. U tom smislu mnogo je lakše u ovdje. Oba grada su veliki gradovi, ali su u nekim stvarima veoma različiti. Dobro je da su različiti. Za mene je bilo dobro osjetiti energiju Njujorka, ali biti joj izložen predugo je kao biti predugo izložen suncu. Uživaš i čini da se osjećaš dobro, ali nakon nekog vremena dobiješ opekotine i ne uživaš u tome. Lijepo je biti ponovo u Berlinu.

Za kraj, imaš li u planu boravak i sviranje u Crnoj Gori?

Volio bih. Želim da budem tamo češče. To je nešto što mi je posebno nedostajalo tokom vremena u Njujorku. To je sredina u kojoj više razmišljam o tome šta je važno za mene, dio toga je naravno i porodica, odakle ja dolazim i odakle moja porodica dolazi. Veoma sam povezan sa Crnom Gorom. Čak iako ne govorim jezik, samo razumijem, ali to je definitvno nešto što mi je važno i želim da naučim jezik zato što je to dio onoga što ja jesam.

Većina mojih sjećanja iz djetinjstva je iz vremena koje sam proveo tamo. Porodica, đed, ujaci, zapravo porodica koju imam tamo veća je od porodice koju imam ovdje u Njemačkoj. Mnogo mojih sjećanja je odatle, ljetnji odmori, igranje sa kornjačama, hrana... Kad sam u Crnoj Gori uglavnom sam na moru, i u Podgorici sam jer je moja porodica i tamo, volim određena mjesta u Podgorici. Volim i to što su stvari tamo prilično spore, i to je dobro osjetiti za promjenu. Volio bih da budem tamo češće i da naučim jezik, volio bih i da sviram tamo.

Mislim da u Crnoj Gori ima sve više odličnih muzičara. Svirao sam sa Šuletom koji je nevjerovatan muzičar. Od njega sam čuo neke nevjerovatne stvari, muzički i tehnički. Imati tipove kao što je Šule koji su stvarno dobri u tome što rade, i koji čine da ljudi slušaju prave stvari, mislim da je to veoma važna stvar.

Galerija

Preporučujemo za Vas