Što su to sedamdesete, posebno „moje sedamdesete“, ako već govorimo o kakvom leksikonu nečega tako ličnog kao što su sjećanja? Sedamdesete su se u moj život smjestile između četvrte i četrnaeste godine. Nedvosmisleno, dijete sedamdesetih, reklo bi se. Teško se jedna decenija može u neki život smjestiti na presudnije mjesto.
I decenija, ne bilo kakva. Sedamdesete su vrhunac slobode, odnosno osvajanja slobode: mnogo toga što se moglo sedamdesetih, neće se moći nikada više... Svi su mislili i pričali o slobodi. Nikada nije bila vidljivija granica između novoga i staroga.
Probajte da zamisite da danas neko snimi film poput Menhetna Vudi Alena. Ljubavna priča čovjeka u četrdesetim i srednjoškolke od šesnaest ljeta, koja uključuje i razgovore u krevetu, nakon seksa... Danas ne postoji producent koji bi uložio pare u takav scenario, niti festival koji bi pozvao film sa takvom postavkom. Neke stvari su, definitivno, ostale u sedamdesetima, po svemu sudeći, za sva vremena. Diktat političke korektnosti ili dominacinja malograđanskog svjetonazora, zovite to kako hoćete, sviđalo vam se to ili ne, ali, sedamdesete nisu poznavale tu vrstu ograničenja...
Pa i u okviru sedamdesetih moguće je prepoznati dva značenja. Recimo – prva polovina – Otvaranje, a druga polovina sedamdesetih (kamo spada i pomenuti film Vudi Alena) – Zasićenje. To je unutrašnji konflikt te decenije, tu je i korijen propasti duha koji je obilježio ovu deceniju. Zasićenje/dekadencija bila je idealan uvod u konzervativne osamdesete. Tzv. „pročišćenje“. Zato se osamdesete nepovratno desno, a sedamdesete beskrajno lijevo.
Herbert Markuze, propovjednik “nove ljevice”
Takav pogled na sedamdesete možda je samo odbljesak mojih sjećanja i njihove evolucije kroz to desetljeće? Čini mi se da su sjećanja prve polovine sedamdesetih prozračnija, vedrija, koliko god da su ona poznija slojevitija i intrigantnija. Ipak, vjerovatno presudan udio kod takvog utiska ima činjenica da sjećanja iz prve polovine sedamdesetih pripadaju dječaku koji ima od 5. do 9. godina, i teško se mogu porediti sa sjećanjima nekog ko ima deset, dvanaest ili četrnaest godina. Oni otkrivaju različite svjetove, pa ih i zanimaju prilično različite stvari.
Devetstosedamdesete, sa četiri godine, gledam u svoju sjenku na zidu naše zgrade u Titogradu, preko Morače, kako se zove taj dio grada. Sunce je naleglo na sve surovo ubjedljivo. Mislim, zapravo formalnije – izgovaram u mislima – ja sam – izgovaram svoje ime i prezime, zvanično - i imam četiri godine... Kao da se predstavljam nekome. Gledam u tu sjenku, i kažem baš to. I sebe sam poprilično iznenadio, ali, sjećam se da sam se dobro osjetio toga trenutka. Da, to sam ja. Ja postojim. Evo, ona sjenka je dokaz. To je moje najvažnije sjećanje na 1970. godinu.
I zemljotres, dramatično buđenje, istrčavanje na balkon, strah... Ja sam to povezao sa ilustracijom iz nekog stripa, ogromna metalna zmija koja se probija kroz ruševine grada, tako nešto, te sam sa nekih desetak godina bio ubijeđen da je taj crtež moje sjećanje i da je moj grad svakako bio porušen u strašnom zemljotresu...
Ubrzo sam shvatio kakvu sam prevaru sa sjećanjem napravio. I tu sam, vrlo rano, postao svjestan nepouzdanosti sjećanja. Počeo sam da razmišljam o mentalnim mehanizmima koji dovode do nepreciznih ili netačnih sjećanja... Ponekad mislim da je problem u principima katalogizovanja. U našem umu sav taj materijal koji zovemo sjećanje, nekako mora biti pohranjen. Ko zna po kojim principima čuvanja i pakovanja. No, vremenom je moguće, desi se katkad, da dođe do prekomponovanja metrijala. Vjerujem da je razlog tome što naš mozak, na neki svoj način čuva odvojeno vizuelne i zvučne impulse, pa se ponekad desi da se jednom vizuelnom sjećanju prilijepi neodgovarajuće, ali, po nečemu srodno ili slično zvučno sjećanje. Vjerovatno se svakome desilo da neki razgovor drži u neodgovarajućem vizuelnom pakovanju. Odnosno, neki vas dokumenat uvjeri da to nije bila ta situacija koju ste vi „upamtili“. Detalja priče se dobro sjećate, ali, zbilja, nije moglo biti ljeti u bašti, to se dešavalo u zimu. Ili nekako slično. Kažem, to je gotovo svako iskustvovao.
Muza radikalne ljevice Inge Feltrineli sa Bukovskim
Prva sjećanja na okolinu. Majka i otac, stričevi, ujaci, tetke, tada postajem svjestan i brata koje je godinu i po mlađi od mene... I uskoro će mi postati najbolji drug, ali, tada upravo napušta auru bebice.
Ranih sedamdesetih počinjem da osjećam zbunjujuće i prekrasno blaženstvo u prisustvu lijepih žena. Odnosno, žena koje u meni izazivaju neku vrstu uznemirenosti. Još nisam siguran što je ljepota, ali dobro znam što je drhtavica. A oko majke i oca, tih godina, bilo je mnoštvo mladih i lijepih žana – prijateljica, novinarki, glumica, maturantkinja (koje su od majke tražile savjet za matursku haljinu), studentkinja...
Sjećanje na smrt tiče se tek sredine sedamdesetih. Porodična prijateljica, beskrajno draga i čestita osoba – ubila se. Skočila sa balkona. Brat i ja smo je voljeli. Njenu smrt pamtim kao jedan od najtamnijih događaja odrastanja. Ostale slične impulse uglavnom nemam u sjećanju. Ako ih je i bilo, vjerovatno sam ih odavno potisnuo. Ali, tada, mora da su i te potisnute stvari imale jezivo dejstvo. Majka mi je mnogo kasnije pričala da sam ja, kada je umro porodični prijatelj, kojeg se gotovo i ne sjećam, pitao – Što bude sa rođendanom čovjeka kad umre?
Sedamdesete su godine moga otkrivanja svijeta i sopstvene pozicije u cijelom tom spektaklu. Svi, za cio život, na neki način, na razne načine, jesmo obilježeni zeitgeistom iz doba našeg formiranja. Čak i u sitnicama, katalozima omiljenih tema ili trauma, na svima ostaje pečat epohe kada su se probudili i progledali. Iz današnje perspektive, sa distancom od koje ponestaje dah, moram reći da sam apsolutno zadovoljan onim što je mene, u igri vremena i slučaja, zapalo. Sedamdesete su savršeno srećan izbor. Čak i kada su – sudbina.
Krešimir Ćosić, prvi evropski centar koji je umio da vodi loptu
Uvijek kada neki pramen (ili plamen) sedamdesetih prepoznam u svojim riječima, postupcima, u mišljenju, javi se onaj dobar osjećaj. Kao da kažem sebi – ok, i dalje si na pravom putu...
Sedamdesete, mrak ekipa
Ko su likovi sedamdesetih? Mojih sedamdesetih?
Drug Tito. Muhamed Ali. Andreas Bader i Urlike Majnhof. Če Gevara. Sid Baret. Martin Hajdeger. Robert Fišer. Džon Lenon. Johan Krojf. Rodžer Mur. Tonko Miročević. Herbert Markuze. Krešimir Ćosić. Dragan Kićanović. Alen Delon. Andrej Tarkovski. Teofilo Stivenson. Vanesa Redgrejv. Žorž Simenon. Franjo “Suzuki”. Jan Palah. Žan-Pol Sartr. Karlos. Bernardo Bertoluči. Fransisko Marinjo Čagas. Živojin Kiro Radović (polumitska figura, izvor nevjerovatnog broja spektakularnih anegdota). General Đap. Džim Morison. Rivelinjo. Pjer Paolo Pazolini. La Pasionarija. Milovan Đilas. Orijana Falači. Mario Kempes. Vlado Revolucija. Valerij Borzov. Solženjicin. Inge Feltrineli, muza radikalne ljevice. Niki Lauda. Rudolf Nurejev. Bjern Borg. Marlon Brando... I još tuce ili dva njih... Kako se ova ekipa okupila u mom sjećanju? Dijelom iz tadašnjih medija – Start, naprimjer, dijelom iz mitologije jednog zeitgeista, dijelom iz priča koje su reciklirane u porodičnom okruženju. Sedamdesete, mrak ekipa.
Bonus video:
