Suditi po sadržaju je kretenizam, sadržaj je za velike umjetnike uvijek
minoran. Bakić je naprosto veliki vizualac. To u kojem je režimu radio, to je za povijest, ali nema veze s njim.
Antonio Gotovac Lauer
Preko Karlovca, pa na Vojnić – 17 km – pa još 13 km uzbrdo do Petrovca, najvišeg vrha Petrove Gore – a zašto? – pa zato što se na Petrovcu nalazi (devastirani) Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna koji se pripisuje Vojinu Bakiću – a to se mora vidjeti, možda ne sjutra ili prekosjutra, ali jednog sunčanog dana svakako. Bakić je na spomeniku radio 11 godina, oficijelno od 1970. do 1981. godine – ali na kraju nije bio sasvim zadovoljan – izgleda da su ljudi što su izvodili taj objekat, arhitekti i ostali, u jednom trenutku bukvalno preuzeli stvar i izgurali Bakića u stranu – ali stoji da je forma Bakićeva – to su te njegove "razrezane površine", u to nema sumnje.
Mama, tata i dijete (žensko dijete, tri godine) kreću jednog ljeta iz Podgorice, automobilom (Volkswagen Caddy), u obilazak arhitektonske i spomeničko-arhitektonske baštine (tatina briljantna ideja), razbacane diljem mamine i tatine bivše domovine, Titove Jugoslavije – eto ti ideje za dokumentarac, ideja nije baš originalna, a nije ni friška, drugi momci su to odavno odradili, vrlo uspješno, tako da je neophodno uvesti neku vrstu twista u čitavu priču – a twist bi se sastojao u iznenadnoj promjeni plana – pa mama, tata i dijete završavaju u nekoj prekrasnoj uvali na otoku Visu, sa istočne strane otoka, a tata kaže — Odoh ja sad malo do Komiže, da ovjerim Vitićev (Ivan Vitić) Dom Kulture, a čuo sam i za te neke Vitićeve kuće negdje na obodu grada Visa, moram da vidim te kuće — a mama i dijete se valjaju od smijeha — Idi, idi, čekamo te ovdje, samo ti to ovjeri, nemoj da žuriš (sve ti je oprošteno, sve je bolje od Korduna i Petrove Gore).
Spomenik na Petrovoj Gori je zapravo kolosalna, 37 metara visoka (ekvivalent je desetospratnica sa visokim prizemljem), armirano-betonska konstrukcija, obložena pločama od nerđajućeg čelika – dužine od šest do osam metara i širine metar – koje polako nestaju, jedna po jedna, odnose ih dobri ljudi u nuždi. Unutra, u spomeniku, nekada je funkcionisala sala/dvorana u koju je moglo da se smjesti 250 ljudi – toliko je bilo sjedišta – a tu je bila i biblioteka sa čitaonicom i muzej (zbirka iz NOB-a, arheološka zbirka, etnografska zbirka). Sve prostore su povezivali liftovi – jedan veći i jedan manji, pomoćni – uz alternativu u vidu spiralnog stepeništa. Sve ove informacije i nisu toliko bitne – vjerovatno će da ispare do sjutra ujutru – ali to čudovište jeste bitno, to skladno i, najvjerovatnije, vrlo umiljato čudovište.
Skulptura bika, prvi put izložena 1956. na 28. Bijenalu vizuelne umjetnosti u Veneciji; Vojin Bakić
U međuvremenu sam iskopao Bakićevu monografiju, prvu i jedinu. Monografiju potpisuje Tonko Maroević (Nakladni zavod Globus/ SDK Prosvjeta, Zagreb, 1998.) – i evo već tri dana čitam taj Maroevićev tekst, naslovljen "Djelo Vojina Bakića – Moderni umjetnik, iskonski kipar" – a toliko je neodložnih stvari koje čekaju – i čekaju.
Monografiju sam kupio prije nekih dvije-tri godine u Beogradu, na Sajmu knjiga, za neku smiješnu lovu – ne zbog Maroevićevog teksta, na koji tada nisam ni obratio pažnju, da budem iskren, nego isključivo zbog činjenice da većinu fotografija – izvrsnih crno-bijelih fotografija – objavljenih u toj monografiji potpisuje Tošo Dabac. Kako god, znao sam da će mi ta monografija odvaliti nekih 30 sati života, kad tad.
Tonko Maroević, do čijeg suda i te kako držim, uzdrmao me po pitanju vjere u umjetničke domete i značaj Bakićevog Spomenika na Petrovoj Gori – međutim, tu građevinu želim da vidim, bez obzira na sve.
Na 11. obljetnicu Bakićeve smrti, 18. decembra prošle godine, ovjerio sam Bakićevu retrospektivnu izložbu u Muzeju suvremne umjetnosti u Zagrebu (MSU).
Prvo sam posmatrao momka, opremljenog nekakvom pumpom, koji je uredno opjeskario dva plava "U" sa istočne fasade MSU. Bilo je očigledno da taj momak pripada osoblju muzeja i da je zadužen da skida ustaške simbole sa fasada – jer su se mogli vidjeti blijedi tragovi jednog ranije izbrisanog "U". Ustaški simbol je nedopustiv, naravno – za razliku od parole: Suvremena umjetnost je gora od komunizma – koja stoji ispisana crvenim sprejem na toj istoj, istočnoj fasadi – ali momku nije bilo ni na kraj pameti da se i njome pozabavi.
Napravio sam nekoliko fotografija muzeja iz pravca jugoistoka, kako bih uhvatio moćnu kolonadu na južnoj fasadi – 10 armirano-betonskih stubova kružnog presjeka – u kombinaciji sa istočnom fasadom u jakom skraćenju. Ne pitajte me što sam htio da postignem tom fotografijom – jer se ne sjećam – ali se sjećam da mi je palo na pamet da ta kolonada zapravo priziva Šinkelovu (Karl Friedrich Schinkel) kolonadu na Altes muzeju u Berlinu – međutim, kod Šinkelovog muzeja iza kolonade koju čini 18 jonskih stubova imamo taj više nego jasno naglašen centralni prostor – centralnu galeriju – a kod MSU imamo nešto što priziva Bakeminu (Jacob Berend - Jaap - Bakema) priču o Dioklecijanovoj palači u Splitu: palača je zamišljena i izvedena monumentalno, kao dom rimskog cara – pa su ta vremena prošla – i unutar zidina je polako počeo da se naseljava narod, vjerovatno potkraj VII vijeka, zahvaljujući važnoj činjenici da su zidine palače ostale gotovo netaknute – dakle, pokazalo se da je Dioklecianova palača potentna forma, tj. potentan formalni obrazac koji je vremenom transformisan gotovo do neprepoznatljivosti, u skladu sa novim okolnostima – ali je ipak ostalo dovoljno elemenata koji svjedoče o prvobitnoj organizaciji prostora.
Kad se jednom nađete unutar prostora muzeja, ne osjećate više taj meandar koji je ključna odrednica koncepta, posmatrano spolja – nema više ni pomena o pseudo-klasicističkoj jasnoći koju sugeriše koncept – kao ni o centralnom prostoru – ali vam je data jedinstvena šansa da se izgubite u nekom od muzejskih prostora i da se barem na trenutak isključite iz pomahnitale trke koju smo skloni da nazivamo životom – što je OK, svakako
Bekema je zapravo fasciniran eksplicitnošću "razvoda" forme i funkcije unutar zidina Dioklecijanove palače u Splitu – tj. metamorfozom jedne snažne cjeline u nešto apsolutno nepredvidljivo, ali ipak na tragu originalnog rješenja – blijedom tragu, ali ipak tragu. Nešto se slično desilo i unutar MSU. Kad se jednom nađete unutar prostora muzeja, ne osjećate više taj meandar koji je ključna odrednica koncepta, posmatrano spolja – nema više ni pomena o pseudo-klasicističkoj jasnoći koju sugeriše koncept – kao ni o centralnom prostoru – ali vam je data jedinstvena šansa da se izgubite u nekom od muzejskih prostora i da se barem na trenutak isključite iz pomahnitale trke koju smo skloni da nazivamo životom – što je OK, svakako.
A onda sam ispalio nekih 100 fotografija pokušavajući da uhvatim Bakićevog bika kako treba – sve do trenutka kad sam shvatio da preda mnom nije ništa drugo do gomila mesa, nezdravo blijede boje, ispresijecana šavovima – što je prizivalo one šematske prikaze kategorija mesa – goveđeg, svinjskog, ovčijeg – u koloru, naravno, koji su se prije 30 godina mogli vidjeti u svakoj mesari.
Zatim sam ustanovio da je Vojin Bakić imao četvoro braće i da su sva četvorica stradali u Jadovnom – ustaškom logoru – u junu 1941. godine. Bakić je takođe bio zatvoren jedno kraće vrijeme – ali je pušten na insistiranje profesora Frana Kršinića, koji se kod ustaša, odnosno tadašnje vlasti, zauzeo za svog darovitog studenta, kojega je zatim upisao na specijalističke studije i kojemu je našao posao na Poljoprivrednom fakultetu – Bakić je tamo radio na figurama životinja i do pred sam kraj rata nije znao što se dogodilo sa njegovom braćom.
Ustanovio sam, takođe, da je jednog od tri bika koji su završili u evropskim zbirkama – trećeg i najvećeg bika, dugačkog tri metra – Bakić izveo 1968. u plemenitom, nerđajućem čeliku, po narudžbi gospodina Švajsfurta (Karl Ludwig Schweisfurt) – kralja njemačke mesne industrije – koji je Bakićevog bika izložio u centralnoj hali pogona za preradu mesa u Dahauu. Kada se početkom osamdesetih čitav dotadašnji lanac proizvednje mesa u Njemačkoj našao pod žestokim udarom javnosti – zbog uslova u kojima je stoka živjela, zbog načina ishrane, zbog načina na koji je stoka klana – Švajsfurt se okrenuo ekološkim principima i bio je jedan od pionira proizvodnje zdravog mesa. Danas je vlasnik lanca prodavnica u kojima se prodaje ekološki ispravno meso – a u gradu Glon vodi i restoran – isped kojega je postavio Bakićevog bika.
Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu; Igor Franić, 2010.
Motiv bika je jedna od ključnih odrednica Bakićevog stvaralaštva – i toga je bika Bakić provukao kroz sve moguće materijale: sadru – tj. gips, kamen – pročitao sam negdje da postoji bik u granitu kojega bih baš volio da vidim, beton, čelik, olovo, bronzu, mesing, bakarnu žicu – čak i karton – vjerovali ili ne.
Dakle, ako se ovih dana, kojim slučajem, zadesite u Zagrebu – belom gradu – a naklonjeni ste umjetnosti (i drugim formama ljepote) – i imate barem dva sata slobodnog vremena – onda morate ovjeriti Vojina Bakića (Bjelovar, 1915. - Zagreb, 1992.) u MSU. Ako li pak promašite Bakića – velika retrospektivna izložba je naslovljena "Svjetlonosne forme" i otvorena je do 2. februara, imajte to na umu – pitanje je kada ćete ponovo biti u prilici da vidite Bakićeva djela uživo, na jednom mjestu.
Bonus video:
