"Zaleđeno kraljevstvo": Bajka koja se ne stidi to da bude

Rezultati su očekivano izuzetni, što čini “Zaleđeno kraljevstvo” najboljim animiranim filmom u 2013. godini
238 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 18.01.2014. 19:45h

Zaleđeno kraljevstvo (Frozen, Chris Buck - Jennifer Lee, 2013)

Davno prije nego što su bajke postale nepoučne, napadno zabavne i politički korektne, postojali su pisci kao Hans Kristijan Andersen. Iako je najviše pisao za djecu, malo koji pisac je dostigao dirljivost (“Djevojčica sa šibicama”), ironiju (“Carevo novo ruho”) i maštovitost (“Divlji labudovi”) njegovih priča. Kada je imao četrdeset godina, Andersen je 1845. objavio bajku “Snježna kraljica”. Ona se danas smatra krunom njegovog stvaralaštva, a njena kompleksna struktura od sedam cjelina je imitirana bezbroj puta. Pored pozorišne i operske, “Snježna kraljica” je imala i desetak filmskih adaptacija. Najuspješnija je bila prva, animirana adaptacija legendarnog ruskog studija Sojuzmultfilm u režiji Leva Atamanova. Ovo djelo, koje se do prije desetak godina često puštalo na televiziji, je po mišljenju režisera Hajao Mijazakija (“Princeza Mononoke”, “Začarani grad”) jedan od najboljih animiranih filmova svih vremena. Ove godine, gledamo verziju studija Dizni pod nazivom “Zaleđeno kraljevstvo”.

Ana i Elsa su princeze kraljevstva Arendel. Elsa ima sposobnost da stvori snijeg i led, ali nije u stanju da u potpunosti kontroliše svoju moć. Kada u igri slučajno povrijedi Anu, kralj i kraljica je ohrabruju da sakriva svoje moći kako ne bi druge dovela u opasnost. Međutim, što ih Elsa više krije, to moći postaju jače.

Već iz sinopsisa je jasno da su autori napravili značajan otklon od Andersonove bajke, što postaje pravilo u američkoj filmskoj industriji. Kod većine dijela otklon se svodi na pojednostavljenje priče kako bi tako osakaćeno djelo bilo prijemčivije publici. U ovom slučaju, promjena je prisutna kako bi autorka Dženifer Li (“Razbijač Ralf”, 2012) naglasak stavila na motiv sestrinske ljubavi koja nije naglašena u originalnoj verziji. Pokazuje se da je ova odluka opravdana, te da iako publika nije dobila ekranizaciju Andersenove priče, to ne znači da nije dobila kvalitetno djelo.

“Zaleđeno kraljevstvo” je bajka koja se ne stidi da to bude. Daleko od raspojasane ironije “Ledenog doba” ili “Šreka”, ovo djelo gledaocima nudi klasičnu priču, ali je modernizuje dovoljno kako bi ona bila prijemčiva savremenoj publici. Najbolje od svega je što film time zadržava ton Diznijevih klasika, ali ujedno i odražava doba u kome je nastao. Autori nisu posezali za jednostavnim rješenjima, već su gledali da spoje staro i novo na najbolji mogući način. U domenu starog, film je zadržao formu mjuzikla nalik “Maloj sireni” (Ron Klemenc, 1989) i “Ljepotici i zvjeri” (Geri Truzdejl, 1991). Za razliku od većine animiranih filmova u kojima pjesama ili nema, ili služe kako bi se pojačao komičan utisak, “Zaleđeno kraljevstvo” nudi kvalitetne numere koje često produbljuju dramski odnos među junacima. Pored duhovitih pjesama nalik “Hakuni Matati” iz “Kralja lavova” (Rodžer Alers, 1994), većina govori o čežnji, tugovanju i nerazumijevanju. Kako se u toku numera često dešavaju najvažnije stvari, nemamo utisak da je song ubačen kako bi publika imala predah od osnovne radnje. Treba istaći da je studio Dizni vjerovatno jedini koji je ikada uspio da uspješno primjeni ovu formulu, pri čemu se “Zaleđeno kraljevstvo” nameće kao školski primjer.

Međutim, iako je u domenu bajkovitog veza sa Diznijevim klasicima očigledna, film im ne robuje u potpunosti. Lik sneška Olafa je po vrsti humora blizak savremenoj produkciji, ali ključan napredak je ostvaren u tretmanu protagonista. Princ iz bajke je tako manje idealan nego što se očekivalo, dok se skromni gorštak Kristof pokaže časnijim. Finale u kome zle mađije treba da se raščine “činom istinske ljubavi” je inteligentno i logično, a opet revolucionarno u kontekstu Diznijevih kanona. Analiza sestrinske ljubavi u bajci u kojoj se obično sve vrti oko princa i princeze je sama po sebi dovoljan korak naprijed, ali pravo umijeće autora se očitava u činjenici da gledalac nijednog trenutka nema osjećaj da prisustvuje revolucionarnoj dekonstrukciji, iako je baš to slučaj.

Uostalom, da je Ana u finalnoj sceni napravila drugačiji izbor, to bi bio čin istinske ljubavi iz Kristofovog ugla, ali ne i njenog, zato što se prava ljubav najbolje pokazuje ličnom žrtvom. Tako njen izbor, kome se opravdano može dati feministička konotacija koja je svakako osvježavajuća za Diznijeva djela, djeluje savršeno logično. Zanimljivo je da u sceni nakon skidanja čini, Ana ne dozvoljava Kristofu da se obračuna sa princom sa Južnih ostrva, već to uradi sama. Opet, njen lik je od samog početka pozicioniran kao svojeglav i hrabar, tako da je takva reakcija očekivana.

U tehničkom smislu, animatori su kombinovali kompjuterski generisanu i ručno crtanu grafiku, slično kao u filmu “Zlatokosa i razbojnik” (Nejtan Greno, 2010). Rezultati su očekivano izuzetni, što čini “Zaleđeno kraljevstvo” najboljim animiranim filmom u 2013. godini. Ako tome dodamo izuzetnu scenu u kojoj Elsa postaje svjesna moći ljubavi i koja je esencija svake bajke, možda se tu i ne radi o jednoj godini, već o čitavoj deceniji.

Konačna ocjena: 9/10

Tajni život Voltera Mitija (The Secret Life of Walter Mitty, Ben Stiller, 2013)

Svaka umjetnost se u osnovi može svesti na dijalog između stvaraoca i publike. Da li je medijum tog dijaloga muzika, slika ili riječ, manje je važno. Suština je svakako u prenošenju odgovarajućeg iskustva, a medijum se bira u zavisnosti od sklonosti i talenta umjetnika. Opasnost nastaje kada umjetnost postane potpuni supstitut za stvarno iskustvo. Onaj ko sebi život svede na pasivno načitavanje, nagledavanje i naslušavanje, čini istu grešku kao i onaj ko bira da nikada ništa ne pročita, vidi ili čuje. “Tajni život Voltera Mitija” je film o pokušaju da se ove dvije krajnosti usklade.

Volter Miti (Ben Stiler) razvija negative fotografija u časopisu “Lajf”. On često mašta o životu punom avantura, ali sa druge strane nema dovoljno hrabrosti da priđe koleginici Šeril (Kristen Vig) u koju je zaljubljen. Nakon što kompanija promijeni vlasničku strukturu, novi menadžer Ted Hendriks (Adam Skot) traži odgovarajuću fotografiju za naslovnu stranu posljednjeg broja magazina. Poznati fotograf Šon O’Konel (Šon Pen) je tu fotografiju poslao Volteru, ali ovaj ne uspjeva da je nađe. Zbog toga Volter počinje putovanje koje će ga odvesti bliže Šonu i ujedno mu otvoriti nove vidike.

“Tajni život Voltera Mitija” je druga ekranizacija priče Džejmsa Turbera koja pred gledaoce dolazi nakon pune dvije decenije priprema. Za to vrijeme, na projektu je radilo desetak scenarista, za glavnog glumca je svojevremeno bio viđen Džim Keri, dok su se kao režiseri spominjali Stiven Spilberg, Gor Verbinski i Ron Hauard. Kada je izgledalo da film nikada neće biti snimljen, pojavio se Ben Stiler koji je odlučio da ga režira, producira i odglumi glavnu ulogu. Kako se ne bi borio sa desetinama različitih verzijama scenarija, Stiler je unajmio Stivena Konrada (“Unaprijeđenje”, 2008), koji je labavo adaptirao Turberovu priču.

Osnovna potka radnje je da Volter bježi u svijet mašte kako bi izbjegao suočavanje sa sumornom stvarnošću. Ben Stiler, kao vješt režiser, pokušava da napravi egzistencijalnu dramu koja će funkcionisati kao komedija. Problem je što je prelaz između polusna i jave mogao da bude pažljivije izveden, naročito ako se uzme u obzir zanimljivost postavke. Mitijeve maštarije se svode na akcione sekvence koje su gotovo nevezane za ostatak filma i, što je značajnije, sa Mitijevim unutrašnjim razvojem. Stiler, odnosno scenarista Konrad, propušta šansu da nizom asocijacija u stvarnosti postavi kulise za ono što će Miti izmaštati.

Ovako dodirne veze gotovo da i nema, osim što se u maštarijama pojavljuju oni koji su u Volterovoj blizini. Takođe, Stiler se očekivano bolje snalazi kao komičar nego kao akcioni junak, tako da je šteta što film nema više scena nalik onoj u kojoj se parodira “Neobičan slučaj Bendžamina Batona” (Dejvid Finčer, 2008). Zbog toga djeluje kao da je Stiler namjerno zauzdao komediju kako ne bi otupio dramsku oštricu, što je djelo učinilo ozbiljnijim, ali ne i boljim.

Drugi problem je što Volterova maštanja imaju kvalitet punokrvnog psihičkog poremećaja, a ne simpatične mane. Na početku je jasno da Volter, kada sanjari, želi da bude ono što nije. Kako se vremenom njegova ličnost mijenja, sanjarenja potpuno nestaju, iako bi iz dramskog ugla bilo zanimljivije da vidimo u šta se tada transformišu. Takođe, film se povremeno previše upinje da ostavlja utisak inteligentne, nezavisno producirane komedije, što najviše važi za napadan i agresivan izbor muzike. Dolazak na Island prati pjesma islandskog benda “Of Monsters and Men”, u Americi slušamo kanadski “Arcade Fire”, i iako je riječ o kvalitetnim bendovima, djeluje da je pažljiv izbor muzike tu kako bi se naglasile scene koje bi drugačije prošle nezapaženo. Ne pomaže ni to što djelo povremeno liči na reklamu za “Lajf”, što je, uzgred, odlično parodirano u ovomjesečnoj epizodi Simpsonovih “Ukradi ovu epizodu” (dvadeset peta sezona, deveta epizoda). Opet, ako se uzme u obzir partnerstvo kompanije „Lajf“ sa Guglom, kao i uznemirujući marketing-film “Mlađi referenti” (Šon Levi, 2013), ovakav razvoj događaja nije neočekivan.

Iako su mane “Voltera Mitija” brojne i vidljive, isto se može reći i za vrline. U moru predvidljivih komedija, ovo djelo je vidno drugačije, što je za svaku pohvalu. Odnos između Voltera i njegovog posla, kao i fotografa Šona i Voltera, je dramsko težište koje nosi mnogo više simbolike od ljubavne priče. Recimo, već prva scena pokazuje problem prilikom osvježavanja Internet profila, što daje naznaku Volterovog kasnijeg razvoja u kome će se virtuelno iskustvo, čiji kvalitet zavisi od kvara na serveru, zamijeniti stvarnim koje će zavisi od njega samog.

Takođe, Volter čitavog života razvija negative profesionalnih fotografa, pri čemu poseban odnos ima sa Šonom. Tu se otkriva da kao što Volter ima poseban talenat da na negativu procijeni kvalitet fotografije koju treba izraditi, Šon ima sličan talenat sa ljudima. U početku je Šonova naklonost prema Volteru nejasna, zato što je u tom trenutku Volter naizgled dosadni kancelarijski činovnik koji se povremeno isključuje iz stvarnosti.

Na kraju se otkrije da je ono što je naizgled negativ, a to bi bio predan i jednoličan rad, upravo ono što je impresioniralo Šona. Zbog toga se čitavo djelo može posmatrati kao zaokruženo razvijanje Volterovog životnog filma, sa ljubavlju i avanturom kao poentom.

“Tajni život Voltera Mitija” je više zanimljiv, nego kvalitetan film. Njegove mane se kriju u loše izbalansiranom odnosu drame, komedije i akcije, dok su mu vrline zaokružena priča, jasna poruka, kao i slojevitost koja omogućava više različitih čitanja. Čak i ako je povremeno nedorečen, riječ je o djelu koji se ne zaboravi čim se izađe iz bioskopa, što je kompliment o kome većina komedija može samo da sanja ili mašta u Mitijevom stilu.

Konačna ocjena: 6/10

Galerija