(Tišina životinja: o napretku i ostalim modernim mitovima - The Silence of Animals: On Progress and Other Modern Myths; John Gray; Allan Lane, Penguin Books, London, 2013)
Nova knjiga engleskog pesimističkog filozofa Džona Greja primjetno je umjerenija od prethodne, Psi od slame: misli o ljudima i ostalim životinjama (2003), kojoj ovaj naslov predstavlja svojevrsnu kontinuaciju. Grej nije dvosmislen autor, stoga su njegove knjige, kratke i prijemčive, u načelu vrlo oštre. No, za razliku od Žižeka, kog je u obimnoj kritici u njujorškom Tajmsu u načelu otpisao kao odveć kompulsivnog i besciljnog teoretičara koji, poslije svega, suštinski nema ništa da kaže, Grejeva dostupnost nekako ga u startu stavlja na spisak za odstrijel, zbog isuviše konciznih misli zbog kojih su Šopenhauer i Frojd danas ostali samo u dragom sjećanju kao nekada uzorni mislioci.
Psi od slame se trudi da skrene pažnju na činjenicu da je, van nauke, pojam o napretku mitska konstrukcija, odnosno više neka vrsta sujevjerja. U isto vrijeme, to je traktat o novoj, opasnoj religiji koju počinju da šire današnji liberalni humanisti.
Grej tvrdi da je današnji opšteprihvaćeni sekularni svjetonazor samo pastiš sastavljen od trenutne naučne ortodoksije i pobožnih nadanja. Darvin je pokazao da smo svi životinje; i - kao što neumorni humanisti ne prestaju da propovijedaju - način na koji živimo "zavisi samo od nas". Skrenuta nam je pažnja da smo mi, za razliku od ostalih životinja, slobodni da živimo onako kako sami odaberemo. Međutim, ideja o slobodnoj volji nije proistekla iz nauke. Njeni korijeni su u religiji - i ne u svakoj religiji, koliko u hrišćanskoj vjeri protiv koje humanisti opsesivno vode polemike.
Darvin je pokazao da smo svi životinje; i - kao što neumorni humanisti ne prestaju da propovijedaju - način na koji živimo "zavisi samo od nas".
Kao u mračnom dobu vjere gdje nije bilo nikakve nade u fundamentalnu promjenu ljudskog života, mogućnost za to se otvorila sa dolaskom nauke. Tako je uvećavanje znanja ljudima dozvolilo da preuzmu kontrolu nad svojom sudbinom. Bolje reći, ideja o napretku uopšte nije u konfliktu sa religijom ni na jedan način na koji to sugeriše ova moderna bajka. Vjera u napredak je u stvari preživjeli pipak ranog hrišćanstva.
Tišina životinja je nadasve umjernija verzija ovog turobnog šopenhauerovskog ateističkog i anti-humanističkog svjetonazora, gdje ćete, nedvosmisleno, naći brojne dodirne tačke sa BBC dokumentarcima Adama Kertisa o ništa manjem beznađu koje izazivaju ljudski svjetonazori kroz filozofiju, despotizam, kapitalizam i ekonomiju.
Kao i Kertis u neku ruku, i Grej - ali u mnogome otvorenije - odbija da povjeruje da čovječanstvo hrli prema napretku, gdje utopijski ideali o civilizaciji i prosvijetljenju predstavljaju krajnje ciljeve. U stvari, Grej sagledava ljudska bića kao da su u nemogućnosti da se otrgnu od svojih primordijalnih, životinjskih, sebičnih instinkata, a naročito kad ih faktori nad kojima nemaju kontrolu satjeraju u još manji ugao. Kroz primjere iz knjiga pojedinih pisaca i filozofa, Grej nam predstavlja sliku svijeta koji svi imamo na umu, ali nikada i na jeziku.
Kad se Konrad - kog Grej ovdje koristi u primjeru odlične pripovijetke, "Predstraža napretka" - služio svojim iskustvima u Kongu da bi napisao Srce tame, on nije pripovijedao priču o divljaštvu u zabačenim dijelovima planete. Narator je pričao svoju priču na jedrilici usidrenoj u Temzinom ušću: divljaštvo nije primitivni oblik života - povjerava nam Konrad - koliko patološki razvitak civilizacije.
Ista misao se ponavlja u Konradovom romanu o terorizmu i zavjeri, Tajni agent, smještenim u Londonu. Profesor-anarhista, koji svuda putuje sa bombom u kaputu koju će detonirati ako bude uhapšen, želi da vjeruje da je čovječanstvo korumpirano od strane vlade, u suštini zločinačke institucije. Ali, kao što je Konrad uvidio, nije samo vlada ogubana kriminalom. Sve ljudske institucije - porodice i crkve, policijske snage i anarhisti - posjeduju identičnu iskvarenost. Predstavljajući ljudsku odurnost tako što ukazuje na korumpirane institucije on postavlja pitanje: zbog čega su ljudi toliko vezani za korupciju? Odgovor očito leži u samoj ljudskoj životinji.
Drevni pagani nisu ni mogli zamisliti da je čovječanstvo korumpirano civilizacijom. Znali su da je ono što isplivava nakon što se razvrgne civilizacija jeste puko divljaštvo, bolest civilizacije. U suštini, ne postoje dvije vrste ljudskog bića, divlje i civilizovano. Postoji samo ljudska životinja u vječitom ratu sa samim sobom.
Drevni pagani nisu ni mogli zamisliti da je čovječanstvo korumpirano civilizacijom. Znali su da je ono što isplivava nakon što se razvrgne civilizacija jeste puko divljaštvo, bolest civilizacije. U suštini, ne postoje dvije vrste ljudskog bića, divlje i civilizovano. Postoji samo ljudska životinja u vječitom ratu sa samim sobom.
U primjeru Artura Kestlera koji je tragao za totalnim rješenjima, naposljetku nije mogao da se suoči sa faktom da haos može stajati iza svega. Svijet je kako-tako morao funkcionisati na racionalan način, čak iako tu logiku nije mogao spoznati ljudski razum. Ova optužba koju su uputile generacije ležernih liberala, pokazuje nemogućnost da se shvati situacija s kojom se Kestler tješio. Liberalni humanisti vjeruju da čovječanstvo gradualno napreduje ka boljitku, korak-po-korak; dok je zemaljski raj ka kojem hitamo možda nedostižan, postepeni napredak je uvijek vrlo moguć. Ova filozofija - katkada nazvana meliorizam - predstavljena je kao da se nalazi u konfliktu sa bilo kakvom vrstom utopijanizma. Zapravo, u Evropi između ratova upravo je ideja o postepenom napretku bila utopijska.
Izbliza posmatrajući pad Francuske, Kestler je napustio svoje svjetonazore kojima se do tada u potpunosti rukovodio. Smatrao je da čovječanstvo žudi za slobodom. A sad je počeo da misli da su ljudi bespovratno nerazumni: "Možda Hitlerova genijalnost u stvari nije bila u sveopštoj demagogiji", napisao je, "u laganju, koliko krajnje nerazuman pristup masama, pozivajući se na njihov pre-logički, totemistički mentalitet."
Kestler je, pokazuje Grej, prihvatio nešto sa čime liberalni melioristi odbijaju da se suoče: gradualni napretak je u najvećoj mjeri nemoguć. Čim je iluzija o postepenom napretku satrvena okolnostima, on je, zajedno s brojnim ljudima iz njegove generacije, počeo da uviđa da su katastrofe neophodni dijelovi ljudskog uspjeha. Glad i građanski rat, masovna ubistva i brutalna diktatura su samo faze na putu ka svijetu nadasve boljem od onog u kom smo prethodno živjeli. Dobar primjer za to je i Drugi svjetski rat, poslije čije sveopšte mobilizacije je svijet napokon izišao iz globalne ekonomske depresije.
Grej tvrdi da tiranija pruža odmor od tegobe zdravog razuma i daje dozvolu da se ispolje zabranjeni impulsi mržnje i nasilja. Tako što pružaju zadovoljenje tih impulsa, diktatori u stvari dozvoljavaju žiteljima neku vrstu sreće, koju oni, kao individualci, nisu u stanju da dosegnu.
Svrgavanje starog režima u Francuskoj, careva u Rusiji, šaha u Iranu, Sadama u Iraku i Mubaraka u Egiptu možda su izdejstvovali olakšice za većinu ljudi, ali sa tim sigurno nisu uvećali njihovu slobodu. Ubistva, napadi na manjine, masovna tortura, nova vrsta tiranije, najčešće gora od one što joj je prethodila - obično su krajnji rezultati. "Ako želite da zamislite ljude kao slobodoljupce", piše Grej, "onda morate biti spremni da gledate na bezmalo cjelokupnu istoriju kao na puku grešku."
Kad humanisti prizivaju ideju o napretku, oni zajedno miješaju dva različita mita: sokratski mit o razumu i hrišćanski mit o spasenju
Sve se svodi na to da entuzijasti koji favorizuju ljudski razum iznad svega ostalog ne primjećuju da je ideja da će ljudi jednog dana postati racionalniji zahtijeva veću vjeru nego u bilo šta u religiji. Obzirom da iziskuje čudo u prirodnom stanju stvari, pomisao da se Isus vratio iz mrtvih nipošto ne stoji u suprotnosti sa razumijevanjem da će ljudska bića u budućnosti biti drugačija od onoga kakva su odvajkada bila.
Uopšteno rečeno, humanizam je ideja da je ljudska životinja lokalitet neke vrste unikatne vrijednosti na svijetu. Ljudska unikatnost je u stvari mit naslijeđen od religije, gdje se, kao što znamo, barem oslanja na neplauzibilnu teoriju o transcedenciji, kao i na uzvišeno biće. Isti mit su današnji sekularni humanisti, koji navodno prezaju od misticizma i religije, samo reciklirali i umetnuli u nauku.
Kad humanisti prizivaju ideju o napretku, oni zajedno miješaju dva različita mita: sokratski mit o razumu i hrišćanski mit o spasenju. Ako je rezultirajuća misao nekoherentna, u tome i leži izvor njene privlačnosti. Prema Greju, humanisti vjeruju da se čovječanstvo poboljšava sa rastom znanja, međutim vjera da povećavanje znanja ide uporedo sa napretkom civilizacije jeste čisto sujevjerje. Isto kao i oni koji vjeruju u leteće tanjire, nešto što se uopšte nije dogodilo oni tumače kao potvrdu njihove vjere. "Naučno istraživanje može biti otjelotvorenje razuma, ali ono što to istraživanje demonstrira jeste da ljudi nisu racionalne životinje. Činjenica da humanisti odbijaju da prihvate taj rezultat samo potvrđuje tu istinu."
Kad je riječ o ateizmu i humanizmu, naizgled srodnim gledištima, oni su u stvari u konfliktu. Među modernim ateistima, nevjerica u napredak je neka vrsta blasfemije. Ukazivanje na propuste u ljudskoj životinji danas je postalo svetogrđe. Propast i razvrgnuće religije u umu samo učvršćuje moć vjere. Tako da današnja nevjerica ne bi trebala da počinje sumnjanjem u religiju, koliko sumnjom u sekularnu vjeru. Stoga Grej zaključuje da bi "tip ateizma koji odbija da veliča čovječanstvo bio istinski napredak." Frojdova misao je savršen primjer ateizma ove vrste; osim što je Frojd odbačen upravo zbog toga što je odbio da laska ljudskoj životinji. Tako da ne bi trebalo da čudi što ateizam ostaje humanistički kult.
Frojd - paradoksalno, krajnje moderni mislilac - postavio je znak pitanja iznad svih modernih ideala. Pritom ne napuštajući svoj tvrdokorni ateizam, ponovo je formulisao jednu od centralnih uvida religije: ljudi su naprsla plovila. Prepreke do ljudskog zadovoljenja se ne nalaze samo u svijetu oko nas. Ljudi sami po sebi posjeduju impulse koji sabotiraju to zadovoljenje. Eros - ljubav, ili kreativnost - integralni je dio ljudskog bića; isto tako je i tanatos, instinkt smrti koji svoj izraz pronalazi u mržnji i destrukciji. Cilj terapije nije bio da donese mir ovim konfliktnim impulsima, kao ni da osigura pobjedu jednog nad drugim, nego, naprotiv, da izazove promjenu u umu kroz koju bi obje stvari mogle biti prihvaćene zdravo za gotovo.
Još jedno obilježje Frojdove ikonoklastije koju ističe Grej jeste da je rezignaciju ubrajao u vrline. Namjerivši da čovjeka naoruža da se valjano pripremi za obračun sa svijetom, bio je svjestan da će naposljetku svijet uvijek odnijeti pobjedu. Prihvatio je haos kao svojevrsni terminus i u tom pogledu Frojd je bio moderan. U isto vrijeme, njegova distanca od modernih ideala je i više nego jasna. Na psihoanalizu se vremenom počelo gledati kao da promoviše personalnu autonomiju, kad je u stvari suprotno bilo bliže istini. Svršetak psihoanalize - beskonačan proces, upozorio je Frojd - u stvari treba da bude prihvatanje sopstvene sudbe, ništa više.
Kao što su to na neki način uradili Psi od slame prije deset godina, i Tišina životinja je trebala da obilježi 2013. I pored sveopšteg pesimizma, Grejeva misao nikada ne prerasta u jeremijadu, pošto u velikoj mjeri sadrži psihoanalitički pristup središnjem problemu. Poruka je i više nego jasna: što se prije suočimo sa sopstvenim manjkavostima, mitski napredak možda ipak dobije svoju šansu.
Boljka se krije u porivu za životom bez konflikata
Frojd se katkada optužuje da je stvorio kulturu gdje se svakoj ljudskoj poteškoći prilazi kao problemu u psihološkom prilagođavanju. Iz ove optužbe se može štošta zaključiti, obzirom da pokazuje kako se modernizam opire centralnoj suštini Frojdove misli.
Ono što odvaja Frojdovu misao iz ranijih i terapija koja su uslijedile nakon njega, jeste da on nikada ne nudi izliječenje duše. Tokom prošlog vijeka, djelimično kao nus-produkt Frojdovog učenja, na normalne konflikte u umu počelo se gledati kao da ih je moguće izliječiti.
Frojd je, zapravo, mislio da se najveća boljka krije u porivu ljudi za životom bez ikakvih konflikata. Zajedno sa svakom ozbiljnijom filozofijom i religijom, Frojd je prihvatio da su ljudi bolesne životinje. Još gdje je bio originalan jeste u prihvatanju uvida da ljudskoj bolesti prosto nije bilo lijeka.
Bonus video:
