I hear stories from the chamber/ How Christ was born into a manger/ And like some ragged stranger/ Died upon the cross/ And might I say it seems so fitting in its way/ He was a carpenter by trade/ Or at least that's what I'm told
Nick Cave, "The Mercy Seat", Tender Pray (Mute, 1988.)
Pojavila se odnekud ta mlada vila, šali vrlo sklona, pa mi je šapnula u uvo — Dušo, pa ti si pravi arhitektonski kritičar – ti si prvi i jedini pravi arhitektonski kritičar u Crnoj Gori – ljudi od tebe očekuju lucidnu arhitektonsku kritiku, a ne kojekava prenemaganja i zapomaganja. Ako ti ne napišeš nešto suvislo o Salonu arhitekture – neće niko – tako stoje stvari, dušo. A sad, molim te, na posao, ljubi ga vila, u obraz.
Da — kažem ja — u pravu si vilo, posestrimo mila, ali...
Nemoj to 'ali', molim te — prekide me vila — nemoj, molim te, ne volim to 'ali'. Prvo ćeš da završiš priču o Salonu arhitekture, a onda ćemo, evo obećavam, da porazgovaramo malo i o tom 'ali' – polako i na miru – ti i ja – samo ti i ja dušo, obećavam.
I što mi drugo preostaje sad – osim da kritikujem, nema više prenemaganja i zapomaganja, prošli su ti dani.
Crna Gora me u posljednje vrijeme, unazad par godina, recimo – podsjeća na onu nesretnicu iz zadnje klupe, koja nije bila ni ružna ni glupa, naprotiv, ali je bila (i ostala) toliko nesigurna, jadnica, i toliko nije vjerovala u vlastite potencijale, da se na kraju morala udati za onu bitangu, za onog napirlitanog i slatkorječivog lažova i prevaranta – koji je uspio da joj isisa i otme i tu posljednju crkavicu – prije nego što je odjedrio u toplije krajeve – u društvu... znatno mlađe žene, svakako
Draže bi mi bilo da se umjesto riječi 'okruženje' pojavila riječ 'kontekst' – ta riječ je nekako arhitektoničnija, ako se razumijemo – "Bitan je kontekst", a? – ili "Kontekst je bitan", što mislite?
Kad čujem riječ 'okruženje' – odmah mi padne na pamet mudri protivargument koji visoki crnogorski državni zvaničnici rado potežu u posljednje vrijeme — Pa ni u okruženju ekonomska situacija nije mnogo bolja — to ćete vrlo često čuti, ili — U odnosu na okruženje, cijene naftinih derivata u Crnoj Gori su znatno niže – pa se poslije grdno iznenadite kad ustanovite da su cijene goriva u Hrvatskoj, na primjer, ipak niže nego u Crnoj Gori i da je njihovo gorivo osjetno kvalitetnije – cijene i kvalitet goriva u Albaniji ili BiH neću ni da pominjem.
Što se tiče kvaliteta arhitekture u okruženju – bojim se da nismo često u prilici da na kolektivnom planu ovjerimo što se dešava u okruženju, jer su izložbe tipa "Neodovršene modernizacije" ili "Kontinuitet modernosti, fragmenti hrvatske arhitekture od moderne do 2010." – relativno rijetke i dešavaju se isključivo zahvaljujući entuzijazmu i angažmanu jedne jedine osobe – u oba pomenuta slučaja je riječ o Dijani Vučinić, da ne bi bilo zabune.
Sa druge strane, još uvijek smo daleko od osmišljavanja i realizovanja izložbe koja bi u regionu, a i šire – na dostojan način reprezentovala crnogorsku savremenu arhitekturu – i koja bi, što je posebno važno, bila interesantna ljudima u regionu. Ta izložba, od koje smo još uvijek stotinama hiljada milja daleko i o kojoj niko ozbiljan čak ni ne razmišlja u ovom trenutku – bavila bi se arhitekturom iz perioda neposredno prije otpočinjanja Drugog svjetskog rata, preko arhitekture iz perioda socijalističke obnove i izgradnje, sve do tzv. perioda tranzicije, tj. do današnjih dana.
Crna Gora me u posljednje vrijeme, unazad par godina, recimo – podsjeća na onu nesretnicu iz zadnje klupe, koja nije bila ni ružna ni glupa, naprotiv, ali je bila (i ostala) toliko nesigurna, jadnica, i toliko nije vjerovala u vlastite potencijale, da se na kraju morala udati za onu bitangu
U suštini, okruženje jeste bitno, nema dvojbe, ali (ovdje mora jedno malo 'ali', bez obzira što posestrima vila ne voli te moje 'ali') – ubismo se na ovim našim prostorima, evo već 20-30 godina, da dokažemo upravo suprotno – da nas okruženje ne zanima, da nas baš ništa ne zanima osim brzog i pozamašnog profita. Bojim se da bi se na prste jedne ruke mogla prebrojiti arhitektonska ostvarenja recentnijeg datuma nastanka koja su, na ovaj ili onaj način, adekvatno povezana sa okruženjem - i koja slave ljepotu crnogorskih ambijenata, kako ruralnih – tako i urbanih.
Crna Gora me u posljednje vrijeme, unazad par godina, recimo – podsjeća na onu nesretnicu iz zadnje klupe, koja nije bila ni ružna ni glupa, naprotiv, ali je bila (i ostala) toliko nesigurna, jadnica, i toliko nije vjerovala u vlastite potencijale, da se na kraju morala udati za onu bitangu, za onog napirlitanog i slatkorječivog lažova i prevaranta – koji je uspio da joj isisa i otme i tu posljednju crkavicu – prije nego što je odjedrio u toplije krajeve – u društvu... znatno mlađe žene, svakako.
Crnogorska arhitektura, u pravilu, ne ide na ruku Crnoj Gori, nesrećnici iz zadnje klupe – a crnogorski arhitekti i ostali koji se bave arhitekturom na ovim prostorima, ubiše se da se jeftinim trikovima dodvore pomenutim bitangama, tj. lažovima i prevarantima – čast izuzecima svakako.
Što se tiče neposrednog okruženja, tj. Crnogorske galerije umjetnosti Miodrag - Dado Đurić, odnosno zgrade u kojoj je upriličen 1. crnogorski Salon arhitekture – osjećam da sam u obavezi da vas podsjetim, po ko zna koji put, da je ta zgrada, bivša zgrada Narodne banke na Cetinju, odnosno Trgoprometa, podignuta davne 1963. godine, po projektu arhitekte Petra Vulovića.
To mora da se zna – a nije zgorega znati i da je ta zgrada prvo prodata podgoričkoj firmi Industriaimport - industriaimpex za 1,59 miliona eura, da bi zatim, u martu 2008. godine, pomenuta firma najavila da namjerava da gradi moderan biznis-centar u samom centru Cetinja, na lokaciji dijelom okrenutoj Njegoševoj ulici, a dijelom Balšića pazaru – što je, najvjerovatnije, podrazumijevalo temeljnu rekonstrukciju Vulovićeve zgrade, a ne njeno rušenje. Međutim, u jesen iste godine, obale Crne Gore je zapljusnuo talas globalne finansijske krize, tako da od ideje o izgradnji biznis-centra nije bilo ništa.
Srećom, ubrzo smo saznali da Njegoševa ulica, kao i Balšića pazar, zapravo pripadaju zoni unutar tzv. užeg istorijskog jezgra Cetinja koju su Vlada Crne Gore i Ministarstvo kulture proglasili za vrlo pogodnu za kulturne i izložbene prostore – i sve to u okviru čuvenog programa "Cetinje - Grad kulture 2010 - 2013".
U to ime, Vlada je naložila Direkciji javnih radova, tj. gospodinu Žarku Živkoviću, direktoru DJR, da se angažuje oko akvizicije "neke" zgrade u užem istorijskom jegru Cetinja, kompletno opremljene zgrade, površine oko 2.000 m2, u koju bi se smjestila Galerija savremene umjetnosti. Direkcija je u septembru 2010. raspisala javno nadmetanje – na koje se, gle čuda, javila jedna jedina firma: Industriaimport - industriaimpex, koja je ponudila projekat kojim je bila predviđena temeljita rekonstrukcija Vulovićevog objekta na Balšića pazaru i njegova prenamjena u Galeriju savremene umjetnosti.
Kako je projektom intervencije na Vulovićevoj zgradi bila predviđena izgradnja još jednog sprata, odnosno uvećanje kvadrature zgrade sa originalnih 1.642 m2 na 2.289 m2, a bila je predviđena i ugradnja nekih specifičnih termotehničkih sistema i još koječega – došlo je i do prekoračenja procijenjene vrijednosti nabavke – sa 3,55 miliona na 3,98 miliona - što je nekih 11 posto.
Ako vas zanimaju detalji ove priče, preporučujem vam izvrstan tekst Milorada Miloševića, koji je naslovljen "Vlada za zdanje savremene galerije utrošila 3,98 miliona" i objavljen u Vijestima 13. februara 2011.
Dakle, Crnogorska galerija umjetnosti nas je koštala skoro četiri miliona eura – što je oko 1750 eura/ m2. Da li smo za te pare mogli dobiti namjenski građen galerijski objekat na nekom drugom mjestu – veće kvadrature i bolje opremljen – pitanje je na koje je u ovoj i ovakvoj Crnoj Gori vrlo teško odgovoriti. Kapu nam kroji vrlo uzak krug ljudi – a zvanične informacije koje dobijamo od tih ljudi u pravilu su nedovoljne za formiranje bilo kakve predstave o bilo čemu - osim o tome da se vrte neke masne pare i da dobar dio tih para, vrlo vjerovatno, oduva vjetar.
Ipak, stoji da su Vladina rješenja i te kako išla na ruku firmi Industriaimport - industriaimpex – i da su pomogla toj firmi da se na idealan način riješi svoje zgrade Narodne banke, tj. Trgoprometa – čak i uz određeni profit, vrlo vjerovatno.
Ako znamo da je ta firma poslovno povezana sa nekim slovenačkim firmama – onda je jasno i otkud mariborsko-ljubljanski Plan B u svojstvu projektanta intervencije na Vulovićevoj zgradi. Jasno je i otkud u toj priči beogradski ARCVS, tj. Branislav Redžić. Industriaimport - industriaimpex je investitor Redžićeve zgrade Europint u Podgorici.
Nije jasno, međutim, kako nikome nije palo na pamet – a moglo je da padne na pamet Redžiću, na primjer, on je beogradski đak – da pozove profesora Vulovića, koji je svojevremeno naslijedio katedru od profesora Milana Zlokovića i dugi niz godina predavao projektovanje na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu – pa da ga priupita što misli o ideji da se njegova Narodna banka na Cetinju pretvori u Galeriju savremene umjetnosti, da se poskidaju svi parapeti sa njegove zgrade i da se zgrada 'obuče' u staklo, da se digne krov sa njegove zgrade i da se dogradi sprat itd.
Dakle, da je Žarko Živković htio da se ta stvar obavi kako treba – pozvao bi Petra Vulovića, pa bi sa njim dogovorio sve suštinske arhitektonske poteze, kao i sve programske detalje budućeg galerijskog objekta – onda bi, svakako, raspisao međunarodni konkurs za idejno arhitektonsko rješenje rekonstrukcije Vulovićeve zgrade, pa bi pobjednicima... vidim da vam je već dosadilo, a?
U sljedećem broju druga tema, da malo odmorimo, i vi i ja – a onda još malo o 1. crnogorskom Salonu arhitekture.
Bonus video:
