Novi roman Zejdi Smit: Remek-djelo ili nezgrapni hibrid?

Loša je vijest da se londonski multikulti šarm Smitove u međuvremenu olinjao
151 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 03.01.2014. 08:07h

‘London NW’ je čudna i usiljena knjiga, vibrantna i povremeno čitljiva, ali i zamorna i potpuno predvidljiva, piše književni kritičar zagrebačkog Jutarnjeg lista, Nenad Rizvanović.

- Književnu karijeru Zejdi Smit ne bi bilo pošteno svesti na razinu čuda jednog hita/romana, premda ni nakon njezinog četvrtog romana “London NW”, nedavno prevedenog i na hrvatski, stvari se bitno ne mijenjaju: prvijenac “Bijeli zubi” iz 2000. i dalje je njezin najbolji roman. Drugi i treći romani “Sakupljač autograma” (2002) i “O ljepoti” (2005) bili su ipak dovoljno zanimljivi i kvalitetni da se autorica ne izgubi iz književnog života, a negdje na toj razini očekivanja smjestio se i novi roman Zejdi Smit, poput Džonatana Frenzena ili Aleksandra Hemona, spada u krug povlaštenih imena svjetske književnosti od kojih se ne očekuje da svake godine napišu novi roman, ali se svakako očekuje da uvijek iznova napišu nešto novo i/ili drukčije, da otvore neku novu književno/sociološku/društvenu raspravu i unesu neku dinamiku na svjetsku književnu scenu. Zejdi Smit se odlično snalazi u toj ulozi i sudjeluje u svjetskom književnom životu čak i kad nema novi roman: njezini su eseji, poput nedavnog “Man vs. Corpse” iz The New York Review of Books, izvrsni, a ona sama ne bježi ni od književnog aktivizma i uređivanja antologija i sličnih književnih poslova. I, očito, uopšte nije opterećena kompleksom prvog romana, koji je napisala sa samo 24 godine, jer za tako nešto, uostalom, i nema razloga: ljubimica je književne kritike i publike, a karijera joj je nekako u stalnom usponu.

Pa ipak, “London NW” je predvidljiva priča o životnim pričama četiri lika (Lea, Natali, Feliks i Natan) koji su se nakon nekog uspjeha u životu sapleli u trice i kučine svojih egzistencija i sad bauljaju li bauljaju. Nema tu neke naročite drame, nema čak ni posebnog zapleta, donekle je zanimljivo što su međusobno toliko različiti i što ih veže sjeverozapadni London kao neka specifičnost samoplovećeg urbanog planeta koja udara svjetski kulturni ritam i nudi romaneskni kontekst. Vjerojatno svjesna da njezini likovi nisu baš neki prvorazredni literarni materijal, Zejdi Smit se upustila u spektar eksperimenata. “London NW” je nafilan nekonvencionalnim književnim rješenjima, uglavnom već isprobanima. Podijeljen u pet nejednakih dijelova - treći je primjerice sastavljen od 185 kratkih paragrafa, dok su posljednja dva vrlo kratka - “London NW” već na formalnoj razini pokazuje otpor prema konvencijama, što je samo početak: sve vrvi od pastiša, aluzija, citata, duhovi Džejmsa Džojsa, Virdžinije Vulf i E. M. Forstera ovdje vrludaju, no istovremeno je uronjen duboko u meandre modernog života i popularne kulture, što bi po nekoj računici moralo završiti novim originalnim spojevima.

Je li, dakle, “London NW” veličanstvena književna tvorevina ili ipak nezgrapni postmodernistički hibrid?

Zejdi Smit je nesumnjivo talentovana i lucidna spisateljica, pa ni odgovori ne mogu biti baš jednostavni, crno-bijeli. “London NW” sigurno je pobjeda strukture nad sadržajem, no Zejdi Smit barem pokušava opisati haos današnjice: njezini likovi završavaju fakultete i vode različite živote i karijere, suočavaju se s kojekakvim konkretnim problemima, jedna od junakinja želi djecu, ali njezin muž, frizer i ljepotan ne želi, premda bi zanimljivija bila situacija da djecu ne želi suprug ljepotan koji je, recimo, mesar. Zejdi Smit voli Džojsa, ali je vakcinisana protiv džojsovskog smisla za humor. Nije loše što se Smitova ne gubi u apstrakcijama i što piše o vibratorima i walkmenima, krađama, uličnom nasilju, narkomanima pa čak i ubistvima, jer to tekst čini živim i dinamičnim. Loša je vijest da se londonski multikulti šarm u međuvremenu olinjao. Tamo i dalje preispituju svoje identitete, žale za Kurtom Kobejnom, ulični i mondeni svjetovi se ukrštaju, sve je umotano u prepoznatljivu ambalažu citata i poznatih iskustava, od osamdesetih, Culture Cluba i noisea, Ibize devedesetih, partijanja po klubovima, stimulansa i naravno seksa i opet seksa. Eventualno uspavanog čitatelja Zejdi Smit rado će razbuditi esejčić o vaginalnom i klitoralnom orgazmu, pa se usudite optužiti Zejdi Smit da se pretvara u sivog intelektualca koji žonglira skupocjenim književnim igračkama.

Zejdi Smit je možda tijesno i dosadno u njenoj literarnoj koži pa je ovaj roman dokaz da je sposobna pisati i drukčije. No “London NW” je čudna i usiljena knjiga, vibrantna i povremeno čitljiva, ali i zamorna i napunjena kojekakvim proizvoljnostima i samozasitnosti. Lako joj je zapljeskati na književnoj ambiciji, ali teško da ćemo je ponovno čitati, zaključuje svoj prikaz novog romana planetarne književne zvijezde Rizvanović.

Neželjena parodija

Mičiko Kakutani je vjerojatno u pravu kad u New York Timesu tvrdi da je roman “London NW” mnogo vike ni za što. Ne samo da čitava stvar nije baš najbolje sašivena, već su likovi ispali iznenađujuće papirnati i stereotipni. I što je još gore, čitava priča neželjeno klizi u parodiju: nikakav književni tretman neće frizera i “najzgodnijeg muškarca” pretvoriti u džojsovsku figuru, jednako kao ni kvartovskog gubitnika, dilera i narkomana.

Koliko god eksperimentirala, mijenjala rakurse i postupke, “London NW” se zalaufa tek kad se autorica vrati konvencionalnim pripovijedanju, što je najmanje čudno u ovom čudnom romanu.

Galerija

Bonus video: