Jedno od najluđih, ali i najzanimljivijih iskustava odrastanja u doba ocvalog socijalizma, bilo je iskustvovanje – prave istine.
Što je to „prava istina“? Ljudi moje generacije odmah će znati o čemu se radi, ali, za sve druge, nužna su neka pojašnjenja.
Naime, život u socijalizmu u Crnoj Gori, sedamdesetih, podrazumijevao je i manje više legitimno postojanje dvije vrste istine. Zvanična i prava. Nama koji smo tada imali sedam-osam godina, stvar se doimala krajnje jednostavnom i razumljivom. Ako je izvor istine medij (doba apsolutno kontrolisanih medija), knjiga crvenih korica ili drug iz komiteta, to se zvalo samo „istina“.
Podrazimijevala se – zvaničnost takvog stava, o čemu god se radilo. Sve drugo, izvor je uglavnom bila porodica – dovraga, svako je imao nekog strica, ili ujaka, bijelu vranu, neprilagođenog, kakvu jezikošu-babu, što se ne libi da ispriča da su svi ovi današnji bagra i lažovi, ona dobro zna gdje je ko bio tada i tada – sve drugo, a što se, to je važan momenat, nije smjelo uvijek i svuda reći, sve drugo, dakle, bila je – „prava istina“. Tako smo to zvali.
Zanimljivo bi bilo pronaći kakvu moguću vezu između ovog odrastanja u zoni dvije istine sa ponašanjem jedne generacije u paklenim devedesetim
Tu se crnogorski mentalitet objavljivao na zabavan način. Kako je izvor pravih istina obično bila porodica, ovdje se time, čitavom tom društvenom igrom, davalo na značaju sopstvenoj porodici. Sjećam se da sam mislio da je poznavanje prave istine neka vrsta plemstva, privilegije koju su zaradili brojni preci svojim junačkim pogibijama i slično...
Nekoliko primjera.
Najjednostavniji, a svakodnevni: Plate su dobre – plate su bijedne. Ekonomski se razvijamo – idemo u P.M., ovo je put u propast, i slično.
Ova vrsta šizofrenije koja se ukazuje u ovakvim primjerima bila je najšira moguća pojava. Nešto krajnje podrazumijevajuće.
Ili, godina je 1976, Olimpijske igre u Montrealu, Istočna Njemačka vodi po broju osvojenih medalja. Bila je to hit država tih dana u Titogradu. Plivačice, kao desetogodišnjak bio sam zaljubljen u Korneliju Ender, atletičari, čak mislim da su i fudbaleri DDR daleko dogurali. Poslije časova, u školskom dvorištu Damjan i ja čujemo druga koji objašnjava nastanak DDR, kao poslijeratni izbor samih Njemaca. Otprilike, dio Njemaca je htio da živi u socijalizmu, dio ne... I slično. Damjan mu kaže – To su gluposti. DDR su napravili Rusi, poslije rata...
Sjećam se da je ovaj dječak koji je vjerovao u demokratsko porijeklo Istočne Njemačke sjutra prišao mom bratu i rekao mu – Ti si u pravu. Rusi su je napravili... Vjerovatno se raspitao kući i dobio – „pravu istinu“. Uzgred, u mom djetinjstvu, mom crnogorskom djetinjstvu, malo je bilo onih koji su priznavali bilo kakvu grešku.
Ali, imamo i složenijih primjera.
„Drugovi, mi moramo proći“, bile su, po našim udžbenicima, posljednje riječi slavnog partizanskog komandanta Save Kovačevića kada je poginuo na Sutjesci 1943. godine. Tako se učilo u školi.
A onda porodični kontekst. Kakav nervozni djed, ili nadrkani otac sa ljubavlju prema istorijskim temama, čuju što učiš... Kako si rekao, što su bile posljednje Savine riječi? Ti uredno ponoviš: Drugovi, mi moramo proći. Jes, matrak. Pogledaj što ih uče. Zadnje Savine riječi bile su – V. Š, ako preživim, jebaću ti oca! To je reka Sava, on je bio zmaj, to je najveći crnogorski junak poslije Nikca od Rovina... Čuješ ti što njih uče, ovo ti je prava istina, sinko.
Ulogu vatrogasaca, čuvarki poretka, igrale su bake, mame, tetke... Odmah bi dobio informaciju, sasvim drugačije intoniranu – Pusti sine ti đeda (oca, strica, ko je već potegnuo priču) što priča, ti u školi odgovaraj kako piše u knjizi...
Moj brat i ja smo posebno uvažavali nekoliko dječaka iz komšiluka jer smo znali da i oni znaju „pravu istinu“. Posjedovanje „prave istine“ ubrzo je postao znak kvartovskog plemstva. Tako smo se dijelili i u igri, bilo da se igra fudbal, bilo „komita i žandara“.
Tu je već bilo jasno, mada, na žalost, tada o tome nismo razmišljali na taj način, da je koncept „posjedovanja istine“, čak i u dječijoj izvedbi u jedno relativno bezazleno doba, par exellance ideološki utemeljen. I kako se Znanje pretvara u Moć. Još nisam znao za Fukoa, za njega ću prvi put čuti upravo krajem sedamdesetih kada je beogradska Prosveta u novopokrenutoj ediciji Erotikon najavila skraćeno izdanje njegove Istorije seksualnosti.
Jedan od posjednika „prave istine“ bio je i komšija sa drugog sprata, Ivan V. Sin uglednog univerzitetskog profesora filozofije koji se družio sa našim ocem bio je čestit i raspričan, i znao je što je trebalo da zna...
Postojanje „prave istine“ bilo je zanimljivo i sa druge strane. Naime, to je značilo da je gotovo sve oko nas bilo – neistinito. A to je već bio malo teži zalogaj. U tim godinama kad se tek boriš da dokučiš stvarnost, pretpostavka o njenoj neistinitosti nije laka, ni jednostavna. I vjerovatno je iz te pukotine ponekad provijavao zanimljiv poriv da, recimo to tako, problematizujem samu „pravu istinu“. Da nije to kakvo porodično ludilo? Uostalom, ko određuje što je prava istina?
Kompromis je bio ovaj: stvarnost nije neistinita, ali sigurno postoji „prava istina“. Jer, to zna i još poneko. Znači, nije porodično ludilo...
Zanimljive su dileme to bile, tada, ipak, samo naporne. Nije bilo jednostavno misliti o „pravoj istini“. Niti o bilo kakvoj, zapravo.
Još jedno sjećanje na temu „prave istine“.
Negdje u četvrtom razredu osnovne škole, predmet Poznavanje društva, učili smo lekciju o Narodnooslobodilačkoj borbi 1941. – 1945. Nastavnik pred penzijom, B.V. priča, sa nesumnjivim pijetetom o ustancima naših naroda protiv okupatora.
Kada je rekao kako je prvi ustanak izbio u Srbiji, 7. jula, ja sam i sebe zapanjio kada sam vrlo glasno rekao: „To nije tačno!“
Svi su zaćutali. Nastavnik me je pogledao ultrazapanjeno. I ultraupitno. „Što si rekao, Brkoviću?“
Ustao sam.
„Nastavniče, moj otac kući ima originalni primjerak Borbe iz novembra 1941. Štampan u Užicu. Tamo piše...“
Već mjesecima sam to gledao svojim očima. Otac je odnekud donio u jednoj narandžastoj fascikli, primjerak Borbe, ratne Borbe, presavijen načetvoro. To je bio samo jedan list. Na njemu Proglas Komunističke partije Jugoslavije svim našim narodima... Velika slova, sve crveno na bijelo.
U Proglasu, partija se obraća svim „našim narodima“ poimenice. I, nešto što ne možete previdjeti. Tada, u novembru 1941. Partija sve narode tek poziva da se dignu na ustanak, a u obraćanju crnogorskom narodu jasno se kaže „Ti si se prvi digao na ustanak kada te je partija pozvala...“ I tako dalje. Naravno da sam znao da je taj list svjedočanstvo još jedne „prave istine“, ali, na času, nisam odolio da je ne obznanim. I desila se krajnje zanimljiva stvar. Zapravo, ne jedna, već nekoliko njih.
Kada sam ja nastavniku uredno naređao što piše u jednom takvom istorijskom dokumentu, on me je još gledao bijelo, kada se začuše ostali đaci, sa svih krajeva učionice. „I meni je to đed rekao“, „To svako zna“, „Meni je to otac rekao“... Već tu sam bio zapanjen. Ispostavilo se da gotovo svi znaju – „pravu istinu“. Tu sam shvatio da „prava istina“ i nije tako ekskluzivna stvar.
A onda, sljedeće čudo.
Nastavnik počinje da se smiješi. Lagano, smirujući rukom sve glasniji val objava „prave istine“. I kaže:
„Tačno, djeco. Potpuno tačno...“
Svi smo opet zaćutali. On nastavlja:
„Ali, pošto je Srbija najveća, mi smo njoj dali tu počast...“ Izgovorio je ovo kao najnormalniju stvar na svijetu. Izgleda da nam je svima takvo objašnjenje bilo - sasvim dovoljno.
Zanimljivo bi bilo pronaći kakvu moguću vezu između ovog odrastanja u zoni dvije istine sa ponašanjem jedne generacije u paklenim devedesetim.
Ipak, nije nemoguće da je „posjedovanje prave istine“ zaista bilo znak generacijske aristokratije: mnoge od onih dječaka i djevojčica s kojima sam sedamdesetih razmjenjivao poglede razumijevanja povodom „prave istine“, sreo sam mnogo kasnije, kada „prava istina“ više nije bila tako ekskluzivna stvar. Ubjedljiva većina njih nije bila aktivni dio ludila koje će se ukazati devedesetih.
Fusnota o Bartonu
Gledali smo organizovanao sa školom (OŠ Radojica Perović) film, socijalističku megaprodukciju (režija Stipe Delić), „Sutjeska“, sa Ričardom Bartonom u ulozi maršala Tita. Jedna suluda, spontana, postmodermna reverzija.
Projekciji prisustvuje nekoliko stotina đaka nižih razreda. Ali, drama sa platna sve ih je usisala. A onda detalj koji razbija (ideološki) mramor... Počeli smo, na nekom od značajnih mjesta da skandiramo: „Ričard Barton, Ričard Barton!“ To je potrajalo. Jedan učitelj je pognut trčao između redova i grozničavo šaptao – Ajmo spontano, Ti-To, Ti-To, a mi, kao kreteni, sve glasnije, izmozga – Ri-čard Bar-ton, Ri-čard Bar-ton...
Sjećam se da je to bila kolektivna ekstaza, na kraju su prosvjetni radnici odustali, sjeli na svoja mjesta, smijuljili se, a mi smo tek onda prestali... Bilo je to prvi put u mom iskustvu da popkulturni znak nadjača ideološki, shvatio sam kasnije. Postmoderni simptom, Podgorica, sedamdesetih. Zapravo, Titograd.
Bonus video:
