Testamentarna knjiga posljednjeg velikog jugoslavenskog pisca, veliko finale jednog poetičkog eksperimenta, knjiga u čijem ritmu pripovijedanja čujemo ritam srca Mirka Kovača - prve su ocjene kojima je popraćen izlazak “Vremena koji se udaljava”, upravo objavljenog posljednjeg djela pisca koji je preminuo krajem avgusta, prenosi hrvatski Jutarnji list.
Formalno nedovršeno djelo
Za Seida Serdarevića, urednika knjige i dugogodišnjeg prijatelja, sumnje nema. Ne samo da je riječ o knjizi do koje je Kovaču bilo najviše stalo i na kojoj je intenzivno radio praktično do samog kraja, boreći se s bolešću, već i o tekstu u kojem se vidi pisac u njegovoj punoj snazi.
“Vrijeme koje se udaljava” naslov je o kojem je možda i najteže govoriti jer je neraskidivo vezan sa spoznajom da ga je Kovač pisao paralelno se boreći s teškom bolešću. U uvodu Kovač objašnjava kako je bilješke za roman počeo da piše još početkom 90-ih, dodajući kako je podosta toga brisao i mijenjao
Povjerenje koje je Kovač time iskazao uredniku nipošto ne iznenađuje. Za glavnog urednika Frakture u tom trenutku nije ga vezivalo samo deset godina saradnje na relaciji pisac-urednik nego i 18 godina prijateljstva, započetog 1995. kada je Mirko Kovač dobio Herderovu nagradu i pravo da jednog završenog studenta diplomskog studija pošalje na slobodnu studijsku godinu u Beč. Kovač je, kako je kasnije pričao, zapravo želio da to bude neko iz Sarajeva, ali mu nikako nije polazilo za rukom da nađe pravu osobu. Na preporuku Slobodana Prosperova Novaka, na kraju se odlučio za Serdarevića koji je dobro upamtio i prvi susret.
“Prije svečane dodjele otišao sam u Rovinj kako bih se upoznao s Mirkom koji je tad sa suprugom živio u Carerinoj ulici, glavnoj ulici u Rovinju. Problem je bio što ja nikako nisam uspio da pronađem njihov stan pa sam išao gore-dolje po pustoj ulici, u rano proljeće, a moje prešetavanje privuklo je pažnju dvojice policajca koji su u meni vidjeli sumnjivo lice. Kao takvoga su me legitimisali i tražili da im odgovorim što tu radim i koga tražim. Nakon što sam im objasnio zašto sam tu, njih dvojica su me bukvalno otpratili do vrata Kovačevog stana”, priča Serdarević.
Elementi biografije
Saradnju na na relaciji pisac-urednik počeli su 2002. godine, kad Fraktura pokreće Djela Mirka Kovača. “Isus na koži” postala je tako šesta knjiga te izdavačke kuće. Autor “Vrata od utrobe”, “Malvine”, “Kristalnih rešetki”, scenarista filmova “Lisice”, “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, u to vrijeme nije bio prihvaćen i kao hrvatski pisac, iako je pisao u Feralu, objavio dva naslova kod hrvatskih izdavača i uživao poštovanje književnih znalaca. Ali, u Leksikonu hrvatskih književnika iz 2000. godine njegovo ime se ne spominje.
“Njegova odluka da se upusti u objavu djela i započne saradnju s izdavačkom kućom koja je na samom početku, nama je u tom trenutku nevjervatno puno značila. Od svih knjiga koje sam uredio, meni je projekt njegovih djela intimno najvažniji. Nisam ja njemu bio urednik u klasičnom smislu riječi. Filip David voli da ponavlja priču kako je profesor s beogradske dramaturgije Kovaču, kad je upisao studije, rekao: 'Kolega, ali ja vas nemam šta naučiti', dodajući kako je upravo Mirko u toj grupi - koju su uz njih dvojicu činili Pekić i Kiš - bio najveći talent. Kovaču, još od njegovog prvog romana “Gubilište”, urednik nije trebao jer je vrlo dobro poznavao sebe, svoju građu i to što želi od književnog teksta. Urednik u smislu rada na tekstu njemu nije bio potreban ni kad je bio početnik. Doduše, ne mogu zamisliti ikoga tko bi bio kritičniji od njega samog. Ipak, znam da mu je značila urednička podrška u smislu da neko stane iza njegovog djela i brine se za njega.
U izdanju Frakture 2007. objavio je “Grad u zrcalu”, roman kojem je prethodila 12-godišnja pauza.
“Vrijeme koje se udaljava” naslov je o kojem je možda i najteže govoriti jer je neraskidivo vezan sa spoznajom da ga je Kovač pisao paralelno se boreći s teškom bolešću. U uvodu Kovač objašnjava kako je bilješke za roman počeo da piše još početkom 90-ih, dodajući kako je podosta toga brisao i mijenjao.
“Među tim dokumentima su i djelovi koje je izbacivao kako je tekst napredovao. Ali, i detalji koji ukazuju na proces njegovog stvaranja. U njegovom računaru sačuvane su skenirane stranice obimnih rječnika koji su izlazili ko zna gdje. A on je sve to iščitavao kako bi pronašao savršenu riječ koja bi precizno opisala, recimo, neku alatku. Iako je roman priča o epohi, u njemu je razmjerno malo detalja o Kovačevim najintimnijim prijateljima: Glavurtiću, Kišu, Pekiću, Davidu. Jedan od razloga je taj što je što je o njima pisao u nekim drugim djelima. Oni se, naravno, spominju, ali nije namjera 'Vremena koje se udaljava' bila pisanje o pojedinim ličnostima. Nisu ušle ni anegdote koje je znao pričati jer ih je smatrao preintimnim ili preanegdotalnim, neprimjerenim za književnost”, dodaje Serdarević.
Iluzije raspršene, nostalgija izumrla
Kovač, u svom uvodu, “Vrijeme koje se udaljava” - pisano u trenutku kad su se “iluzije odavno raspršile, a nostalgija izumrla” - definiše kao roman intime. “Uprkos tome što u njoj ima memoaristike, bavi se vremenom i sudbinom, znanim i neznanim osobama, javnim i istorijskim ličnostima, ali to je na koncu samo jedna intimna pripovijest”. Pisac je dodao i kako je u knjigu namjeravao umetnuti kazalo osoba, ali i 40-ak biranih fotografija, ali je odustao jer je smatrao da bi taj postupak odredio žanr.
“I svesti ga samo na autobiografiju koja je ovdje prisutna tek djelomice jednim svojim krakom, a sve je ostalo pisanje, užitak pisanja koje mijenja svaku stvarnost i prevodi je u nešto posve novo. Svatko tko piše dobro zna da se nijedan život ne može u cijelosti opisati, jer književnost usvaja samo ono što joj odgovara, a ostalo vraća životu iz koga uzima... Sada je knjiga gotova, izmoren sam lovom na vlastite sjene; dosta je bilo, pronašao sam u svom vremenu i u sebi samom više nego što sam se nadao”, piše Kovač.
Je li, onda, poglavlje “Inferno” bilo u planu?
“Mislim da jeste, bez obzira na to što ne postoje skice koje bi na to ukazale jer Kovač nije bio pisac koji osmisli ukrštenicu koju potom popunjava. Na žalost, nije imao kad to napisati. 'Vrijeme koji se udaljava' je bitno opsežnije od svih njegovih ranijih knjiga. Mirko je godinama bio duboko u njemu, znao je što želi s tim tekstom i htio je priču o epohi završiti poglavljem o njenom krajnom raspadu, ne samo kroz vlastitu sudbinu, nego i kroz sudbine svih izbjeglica koji su prošli kroz njihovu kuću u Rovinju devedesetih. To je trebao biti to taj grand finale, poglavlje pisano drukčijim, pomalo fantazmogiričnim stilom koje bi taj užas u kojem smo se svi našli devedesetih dočarao na još plastičniji način. Nije on to želio izbjeći, u završnici on se na ta događanja referira kroz cijelu knjigu, ali bilo mu je preteško, uz bolest, iznova se suočiti sa svim što se dogodilo i iznova to proživljavati kroz pisanje - dodaje Serdarević i zaključio da bez obzitra na to “Vrijeme koje se udaljava” savršeno je dovršeno.
“Baš kao što 'Grad u zrcalu' nije morao završiti tamo gdje je završio, isto vrijedi i za ovaj tekst jer 'Vrijeme koje se udaljava' uspijeva biti završeno nedovršena ili nedovršeno završena knjiga. To je taj divan paradoks kovačevskog načina pisanja, njegova odnosa prema tekstu u kojem je svako poglavlje dovršeno u sebi samome, sva poglavlja su onda opet savršeno povezana, ali bi tekst isto tako mogao biti ispisivan do u beskraj, kao neki poetski perpetum mobile”, zaključuje Serdarević.
Knjiga o duhu epohe
“Ne znam točno kad se iskristalizirala ideja za knjigu. Kao i svaki ozbiljan pisac, Kovač je neprestano radio bilješke. Te su bilješke bile važne jer je on uvijek koristio elemente svoje autobiografije, elemente biografija ljudi oko sebe i potom intervenirao u njih, nadograđivao ih, stvarajući tako romanesknu strukturu. Znam da je na samom tekstu intenzivno radio zadnjih šest-sedam godina svog života, a počeo je odmah nakon završetka 'Grada u zrcalu', što nije bio njegov običaj.
Od početka je znao što želi - želio je napisati tekst o duhu epohe u kojoj se on formirao i postao jedan od najvažnijih pisaca bivše Jugoslavije, o epohi u kojoj smo doživjeli sjaj i tamu te države, detektirati mjesta u osamdesetima u kojima je provirivao užas koji je kulminirato devedesetih”, ističe Serdarević koji je osim uvida u završni rukopis, onakav kako ga je pisac precizno i nedvosmisleno posložio, imao i uvid u sve fajlove iz kojih je jasno koliki je Kovač perfekcionista bio.
Naime, svako je poglavlje iščitavao više puta, označavajući kvačicom koliko je puta iznova na njima radio. Broj tih kvačica po poglavlju kreće se od dvije do 12.
Bonus video:
