Momir matović

Omaž Titograđanima s prebivalištem u Podgorici

Crnogorski reditelj o novim ostvarenjima: “To, ludo srce”, “Satkula” i “Jusovača”...
83 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 28.03.2019. 07:38h

“To, ludo srce” naziv je dugometražnog dokumentarnog ostvarenja crnogorskog reditelja Momira Matovića, koje je nedavnom premijerom u KIC-u “Budo Tomović”, podsjetilo staru i upoznalo mladu publiku sa Titogradom šezdesetih godina prošlog vijeka. Film je omaž titogradskoj rok sceni, o kojoj u Matovićevom ostavrenju pričaju nekadašnji članovi vokalno-instrumentalnih sastava: “Entuzijasti“, “Stele“, “The Blis“, “Lordovi“, “Yellow stones“, “Baroni“, “Uzurpatori“, “Džeferdari“, “Čudesne sjenke“, “Dječaci sa Morače“... “To je film o jednom skromnom ali lijepom životu, film pun muzike tih vremena, film o titogradskim gitarijadama, film prelijepih sjećanja sada vremešnih aktera, film za sve nas i danas”, riječi su kojima reditelj Matović opisuje “To, ludo srce”.

Nedavno je u KIC-u “Budo Tomović” premijerno prikazan Vaš film “To, ludo srce ”, svjedočanstvo jednog mnogima nepoznatog, a mnogima već zaboravljenog Titograda. Kako ste se upustili u avanturu oživljavanja jedne scene, jedne drugačije mladosti?

“Skoro pedeset godina, sadašnjim ulicama od kojih su mnoge zadržale stari naziv, odvijao se jedan smiren, uobičajeni gradski život. Grad se zvao Titograd. O njemu, danas nema, ozbiljnijeg, ni književnog, ni muzičkog, ni slikarskog, ni filmskog djela koje bi dočaralo to vrijeme uspona jednog grada koji je samoprijegorom i neviđenim entuzijazmom rastao i organizovao novi početak na razvalinama strahovitog bombardovanja stare Podgorice. Ishitrenom promjenom imena, on je skoro zaboravljen, iako u njemu žive generacije rođene u Titogradu, sa prebivalištem u Podgorici.

Ma koliko svježa, sjećanja blijede, nestaju polako sa tom generacijom tako da je ovo moja svojevrsna kulturološka misija i vizuelizacija tog vremena, kroz razne životne segmente ljudi, mladosti, fotografija i filmskih zapisa koji postoje. Samo ih je trebalo pokrenuti. I, pokrenuo sam ih.”

Kao svjedok života u ondašnjem Titogradu željeli ste prije svega da ukažete na koje promjene, u odnosu na današnji podgorički život?

“Svaki trenutak donosi promjene i to je neminovnost. To se ne može zaustaviti, samo što smo mi još živi svjedoci i učesnici, jednog urbanog mjesta sa jasno preciziranim planom i pravilima kako se prije svega ponašati, a time i naučiti živjeti u novim stambenim zgradama, šetati širokim ulicama, parkovima, kupati se u bistroj Ribnici i Morači, plesati u baštama ovdašnjeg hotela.

Prihvatili smo to, izgradili i opstali, a danas smo opet živi svjedoci vremena, učesnici, voljno ili nevoljno tih gradskih promjena i nije nam svejedno kada nam nestaju ili se mijenjaju neke 'životne svetinje', bahato, drsko. Upravo, ovaj moj dugometražni dokumentarni prvijenac 'To, ludo srce', počinje i nastaviće se, nadam se, kroz sličan serijal o Titogradu naših snova i sjećanja. I, vidjećemo koliko sam bio u pravu?”

Publiku ste “suočili” sa drugačijom atmosferom, bezbrižnijim životom, sa svjedočanstvima junaka koji se s vedrinom sjećaju minulih dana?

“Vedrina - koliko to znači za ove prostore. I ona je oduvijek bila sinonim i za onu predratnu Podgoricu i ondašnji Titograd, koji je bio svojevrsna akumulacija jedne mladosti, jednog suživota, jednog duha. Voljeli smo svoj grad. Zato i film, suptilno od početka izlazi iz duše mojih junaka, pa postepeno 'titogradskom' harizmom podsjeća, sa lakoćom osvaja, razgaljuje duše svih nas koji su te večeri prisustvovali projekciji. Jedna mlada djevojka je lucidno primijetila kako su svi poslije projekcije, živo kometarisali sa osmjehom na licu. Tih osmjeha, danas ćete rijetko gdje sresti, nema ih, isčeznuli su.”

Scena iz filma "Satkula"

Filmom pravite omaž titogradskoj rok sceni koja je bila dio “svakog ulaza”? Koliko je srce jednog Titograđanina bilo “ludo”?

“Ovaj projekat nije bio zamišljen kao faktografski omaž titogradskoj rok sceni šezdesetih godina. Ona je samo bila povod da pokrenemo titogradsku priču, pa naravno osim muzike, dosta je kazivanja koja se mogu posmatrati sa raznih aspekata, naglasio sam kulturoloških, zatim socioloških, vaspitnih. Ne zaboravimo, tada je tek bilo prošlo dvadeset godina od završetka Drugog svjetskog rata. Kino Kultura prikazuje filmove sa Klifom Ričardsom i 'Šedousima', 'Bitlsima', i dolazi do strahovitog preokreta, neke vrste 'meke' mladalačke revolucije, bunta u Titogradu.

Očaravajući zvuk, duge kose, traperice, košulje na cvjetiće, pacifizam, svakodnevne igranke, varničenje pri dodiru tijela dva pola, kažnjavanje i napuštanje škole zbog muzike, sve bez droge, alkohola, fizičkih obračuna a uz stalno geslo 'Titova misao i djelo, naše nepresušno vrelo'. E, pa trebalo je tada imati zaista ludo srce, i imali smo ga svi odreda.”

U KIC-u “Budo Tomović” su nedavno premijerno prikazani i Vaši filmovi “Satkula” i “Jusovača”. Čime vođeni ste osjetili ove dvije priče, posvećene najstarijem podgoričkom spomeniku i “svojevrsnom gradskom simbolu patnje”?

“Sa ovim filmovima oprostio sam se od stare Podgorice. Oni su dio serijala filmskih priča pod nazivom 'Podgorica… za nezaborav', koji je cjelina jedne impozantne filmske studije od dvadeset epizoda, o praiskonskoj Porodici koju znamo samo iz mnogih putopisa i fotografija, ali ona i dalje živi u sjećanju onih koji su je kao takvu doživjeli. Mnogi moji sagovornici su na nebesima, rijetki su ostali, a znamenja tih vremena sve je manje. Tokom višemjesečnog snimanja, a imao sam pristup u svako doba dana noći, osjećao sam i saživio se sa jednom vjekovnom atmosferom ovih gradskih spomenika.

Uz očaravajuće cukanje starog satnog mehanizma koje su predano održavali i održali generacije podgoričkih časovničara, a potom uz umilnu harmonija zvona, unutar zidina odvija se jedan život nastajanja, postojanja i odumiranja. Sa druge strane, debele gvozdene rešetke, teška zatvorska vrata, išarani zidovi raznim porukama, čudesno svijetlo koje sve to na momente oslika, zgrabi vas i povede kroz jedan vremeplov patnje, u kome govore preživjeli zatočenici ovog kazamata, potresno - gdje sudbina nije imala pravo na nadu.