o počecima i životu

Boda Ninković: Prvi honorar sam potrošio u kafani

"Pozorište najveći izazov zato što je živa stvar i u prilici ste da odreagujete u trenutku..."
2 komentar(a)
Boda Ninković, Foto: Zoran Lončarević/Blic-plus
Boda Ninković, Foto: Zoran Lončarević/Blic-plus
Ažurirano: 28.03.2019. 07:36h

Poznati srpski glumac Slobodan Boda Ninković pojaviće se u četvrtoj epizodi emisije "Šou svih vremena" koja se emituje na televiziji "Vijesti" nedjeljom u 19 časova, a društvo će mu praviti koleginica Neda Arnerić, bivši fudbaler Ljubinko Drulović, te folk pjevači Dragana Mirković i Marinko Rokvić.

"Poslije dužeg vremena neko se sjetio da takva vrsta emisije treba da postoji. Dobra je ideja, to je pravi televizijski program i to me obradovalo", ispričao je glumac.

"Šou svih vremena" sentimentalno je putovanje u prošla vremena kada su narodi sa ovih prostora živjeli zajedno u jednoj državi, a Ninković kaže da nije veliki jugonostalgičar.

"Zato što smatram da svako ima pravo da živi kako hoće. Samo mi je žao što se to nije desilo drugačije. A inače shvatam da to ne treba da znači kraj saradnje između tih ljudi", smatra Ninković.

Koliko su se za jednog glumca stvari promijenile dok su se mijenjala imena država?

Sad je realno smanjeno tržište. Još dvije trećine te države govori jezik razumljiv svima, ali prosto se to toliko isparcelisalo da svako ima svoj program, svoju bašticu i tako se stvara malo nezgodna situacija. Ali za onoga ko hoće da radi, to nije problem. 

Svakom zadatku prilazim sa istom željom, sve može

Film, serija, pozorište - sve ste radili, što vam je najmilije?

Svakom zadatku prilazim sa istom željom, sve može. Ali je pozorište najveći izazov zato što je živa stvar i u prilici ste da odreagujete u trenutku. A kad se snimi možete samo da gledate. Lijepo je, ali nemate uticaja na krajnji rezultat.

Kakav je bio osjećaj kad ste prvi put kad sebe vidjeli na ekranu ili velikom platnu?

(smijeh) Mnogo je to davno bilo, ne mogu da se sjetim. Ne znam, lijepo, prijatno... Ne dajem preveliki značaj tome. Mislim da je to posao kao i svaki drugi. Težak, ali ako ga volite onda nema problema.

U kom trenutku ste prelomili i odlučili da za život zarađujete baveći se glumom?

Ja sam FDU upisao još 77, pa sam imao neki bend, radio svašta... I poslije vojske, 81. ili 82. se to desilo. Prosto sam shvatio da je to ono što bi ipak moglo da bude moj poziv.

Kako ste potrošili prvi honorar?

Baš sam sa suprugom pokušavao toga da se sjetim. Otišao sam u kafanu i popio ga, naravno, pošto nije bio nešto posebno velik. Ali prvi veći, ja i supruga smo šetali, svratili i kupili JVC-ov video rekorder.

Da li ste nekad zažalili što ste odbili neku ulogu?

Bilo je nekih, ali nikad nisam mnogo žalio. Kad već donesem odluku, onda je to to.

Bili ste ista generacija sa Mimom Karadžićem na FDU?

Ja sam upisao sa Mimom, sa Stevanom Ćetkovićem, Ljiljom Blagojević, ali sam napustio jer sam imao bend. Naravno sa Mimom sam igrao hiljadu puta kasnije u dosta pozorišnih komada i televizijskih serija.

Kako su izgledali ti dani?

Kao i svaki početnik, tražili smo svoje mjesto i pokušavali da shvatimo što to traže od nas. Bilo je lijepo, ja sam doduše bio kratko, mi smo se kasnije družili kad sam se vratio.

Uradili ste CD za djecu, igrali u mnogim dječijim predstavama, pokretali humanitarne akcije za mališane...

Igrom slučaja sam počeo glumačku karijeru u pozorištu za djecu "Boško Buha" i tamo sam spoznao dvije stvari. Prvo, da je djeci potrebno mnogo pažnje i da možemo mnogo da im učinimo tom pažnjom, jer što im više pružamo dobićemo bolji rezultat kasnije kad ona porastu. A drugo, shvatio sam da je to najbolja publika na svijetu, koja je iskrena, koja reaguje i ako ste iskreni prema njima, onda je to uživancija.

To ste primjenili i na svoju djecu?

Jesam. Poštovao sam njihovo odrastanje, neke odluke, naravno sve sam to držao pod nekom vrstom nadzora i hvala bogu sve je prošlo kako treba. Obje ćerke su odrasle u dobre ljude. Jedna se uspješno bavi sportom, igra odbojku, bila je prvak Evrope sa reprezentacijom. Druga je završila produkciju, radi malo u pozorištu, malo na televiziji.

Aktuelna je serija "Ravna gora" u kojoj igrate, kako ste zadovoljni tim projektom?

Svoju prvu sezonu sam snimio. Bio sam veoma zadovoljan kad sam dobio to da pročitam i odmah sam prihvatio, ali sam i rekao da bih volio da se realizuje sve što je napisano jer nisam siguran da će se to desiti, pošto je potrebno dosta novca. Upravo nedostatak novca i jačih reakcija doveo je do toga da nije moglo baš sve da se realizuje stoprocentno. Ali ne mislim da ta serija treba da izaziva tolike polemike. To je samo viđenje jednog čovjeka, bez želje da bilo koga uvrijedi, već samo da pokaže kako on vidi te, nažalost, nesretne po naš narod, događaje.

Na čemu radite trenutno?

Biće predstava "Anđeli čuvari", režira je Veljko Mićunović, Đagin sin. Mlad momak koji je stvarno talentovan i evo radimo na tome, izaći ćemo negdje pred kraj januara. Prilično se brzo i intenzivno radi. Ovih dana sam najviše u tome. Što se filmova tiče, džabe da vam pričam kad se ne zna dok se ne završi. Biće konačno i projekcija "Montevidea 2". Ima posla, radi se...

Pomenuli ste da ste imali rok bend?

Preko muzike sam i ušao u ovaj posao. I to radeći songove za amatersku predstavu u mom rodnom gradu Smederevu, pa mi se to mnogo dopalo. Bio je rok bend “Pseudo pank cirkus grupe OPS”. Mi smo bili mješavine pozorišta i rokenrola. Pobijedili smo na tada veoma prestižnoj gitarijadi u Zaječaru 1979, godinu poslije “Galije”. Dobili smo snimanje ploče, međutim vojska se ispriječila, nas petorica smo dobili pozive i poslije toga je stvar otišla što se muzike tiče u anale, a ja sam se vratio glumi. Mada, kod mene je muzika uvijek aktuelna. Radio sam muziku i za predstave, što sam, što sa bratom. Bilo je zanimljivo sa tim bendom. Na duhovit način smo oštrim tekstovima i žestokim zvukom komentarisali razne pojave u društvu. Pravili igrane djelove, na sceni bili u kostimima. Bili smo, koliko mogu da zaključim, interesantni publici.

Da se niste posvetili glumi, da li bi vaš izbor bila muzika?

Vjerovatno. Ali to je sad sve "što bi bilo kad bi bilo". To je sad 50-50. Ali u svoje vrijeme je bilo 70-30 u korist muzike.