MIRNI DANI...

Još jedan uspjeh Borisa Liješevića: Sjajno pročitan roman

Po riječima pozorišne kritičarke Bojane Radović (Večernji list), Liješević je uradio veliku ansambl predstavu i pružio priliku za glumačko dokazivanje svima
1 komentar(a)
Ažurirano: 24.12.2013. 20:29h

Predstava “Mirni dani u Miksing partu”, koju je po romanu norveškog pisca Erlenda Lua režirao Boris Liješević u Zagrebačkom kazalištu mladih, izavala je oduševljenje zagrebake pozorišne publike na premijeri koja je održana 21. decembra.

Glavne uloge u ovoj komediji igraju Zoran Ćubrilo i Katarina Bistrović Darvaš, a ansambl predstave još čine Milivoj Beader, Marica Vidušić, Hrvojka Begović, Vedran Živolić, Urša Raukar, Damir Šaban, Suzana Nikolić, Nađa Perišić Radović, Danijel Ljuboja, Dora Polić Vitez, Petar Leventić, Lucija Šerbedžija i Edvin Liverić. Dramaturšku obradu uradila je Jelena Kovačić, scenografiju potpisuje Branko Hojnik, kostimografkinja je Doris Kristić, kompozitor Aleksandar Kostić.

Po riječima pozorišne kritičarke Bojane Radović (Večernji list), Liješević je uradio veliku ansambl predstavu i pružio priliku za glumačko dokazivanje svima koji su poželjeli da rade na ovom tekstu.

“Priču gradi maksimalno ističući izgubljenost čovjeka u današnjem svijetu, insistirajući na emotivnim stanjima svih aktera, pa makar oni bili polni organ glavnog junaka ili četkica za zube njegove žene. Konačna slika je krug, tačno i precizno oslikan, razočaravajući, ali i istinski razoran krug: na početku i na kraju priče sve je isto – porodica, njeni članovi, njihove paranoje i umišljanja. Utisak je da je reditelj tragajući za novom tetarskom formom, ali i drugačijim načinom rada, ne samo sjajno pročitao roman, na čijoj je adaptaciji i dramaturškoj obradi radila i Jelena Kovačić, već je psihološki nepogrešivo ušao i u reakcije svojih glumaca”, zapisala je Radović.

Miksing part je mjesto u Bavarskoj gdje porodica iz priče odlazi na praznike, a ime je dobilo po pevodu njemačkog originala kroz Google translator.

“U životu tih junaka Miksing part postaje metafora otuđenosti, udaljenosti, prostor podsvjesnog, potisnutog” kazao je o predstavi reditelj Liješević. Upravo to potiskivanje, to kako nas svakodnevica i život uče da neke sadržaje potiskujemo, tema je koju u nizu dominantih tema predstave lično smatra najbitnijom, dodao je.

“Potiskivanje je jedan možda nepoželjan odbrambeni mehanizam koji se, ako nema nekog ventila, pretvara u agresiju i nasilje, pa i u fašizam, o čemu predstava takođe na neki način govori”, kazao je Liješević.

Preporučujemo za Vas