ARHITEKTURA

Venecija, Japanci i Gus van Sant

Jedan asocijativni niz povodom starog dobrog Korbija...
1 komentar(a)
Ažurirano: 21.12.2013. 11:08h

For that which befalleth the sons of men befalleth beasts; even one thing befalleth them: as the one dieth, so dieth the other; yea, they have all one breath; so that a man hath no preeminence above a beast: for all is vanity.

Ecclesiastes 3:19

Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu ljudi, tako ginu i zvjeri; i dišu jednakim dahom, i čovjek nije ništa bolji od zvijeri, jer sve je taština.

Knjiga propovjednikova 3:19 (ili Propovjednik 3:19)

Danas mi je leglo na CKB račun, ne znam zašto i kako — 14 i po eura — od, pazite sad: SPC Centra — ne šalim se, duše mi očeve — pa rekoh nije zgorega da se javno zahvalim Svevišnjem i da opet malo virnem u (Internet) Bibliju, tj. u (Internet) Biblije razne — ipak sam ja hrišćanin, nekršteni doduše — a što se tiče prevoda — miksao sam prevode, malo sam i intervenisao preko oficijelnih prevoda, jer istina je, kladio bih se, uvijek negdje između — i otvorena je uvijek za saradnju.

Inače, te pare ću da stavim, prvom prilikom, na neki English Premier League derbi, pa ću lijepo da se zavalim, u fotelju, skuvaću si čajčić od mentice (batalio sam alkohol i duvan) — i ovjeriću tekmu — pa ako se desi da me Svevišnji opet pogleda milostivim pogledom i obaspe darovima, opet ću da mu zahvalim progodnim citatom iz (Internet) Biblija — a ako promašim — ništa, kako došlo tako i pošlo, tako ja to vidim.

Moram samo da dodam da se riječ — vanity — negdje prevodi i kao ispraznost. OK, taština, tj. ponos, tj. sujeta, tj. oholost, tj. uobraženost — sve je to ta ispraznost — i to vam je, sve zajedno, ako niste znali, prvi grijeh na listi Sedam smrtnih grijeha.

A kako ne bi valjalo, nikako, kada bi se ovo pretvorilo u čas vjeronauke, najbolje je da ja odmah otvorim novu temu.

Dakle, sinoć je bila dobra priča o Korbijevom — Charles-Édouard Jeanneret - Gris, poznatiji kao Le Corbusier (1887. - 1965.) — projektu bolnice (1200 kreveta) u Kanaređu — Cannaregio — u Veneciji, iz 1965. godine, bio je to, dakle, labudov pjev staroga Korbija — a priča je išla, poglavito, o načinu na koji je Korbi koncipirao tu, nažalost, nerealizovanu građevinu, i kako su se svi drugi veliki momci poslije nakačili na taj Korbijev projekat, po mnogo čemu jedinstven projekat, po mnogo čemu futuristički projekat, u to vrijeme, a ako ćemo pravo i u svako drugo vrijeme, pa i u ovo naše današnje vrijeme, ludo vrijeme, najluđe vrijeme itd.

Bolnica u distriktu Cannariegio, Venecija, neizvedeni projekat, 1965.

I kažem ja njima da ne znam, ali da mi se čini, da taj Kanaređo-Korbijev-koncept vuče na neke Japance, trebalo je da me čujete i vidite kad sam izgovorio to — Japance — a oni me pitaju — Na koje Japance? — a ja kažem — Eto ti sad pitanja, kažem vam da ne znam, vuče mi to na neke Japance, ne znam sad tačno na koje Japance, ali znam, znam, vidio sam negdje, nekad, da su te stvari, ta nevjerovatna polja, ta nevjerovatna sjecišta što su uvezana linijskim komunikacijama, vidio sam negdje, nekad davno, da su nešto na istu tu foru radili neki stari Japanci — i dodajem — Prije Korbija! — Kladio bih se! — Neki Japanci su isto to radili, radili su ta ista ortogonalna polja, puna i prazna, i te iste obodne komunikacije, te nevjerovatno elegantne kombinacije, gas-van-sentovski-elefantski elegantne kombinacije, i sve to redom — i podigoh (čak) kažiprst lijeve ruke — Prije Korbija! — pa sačekah malo, da moje učene riječi dobiju na težini, i upitah — Ko će u 100 kuna? (to vam dođe oko 14.50 eura) — a oni me samo gledaju, i — vjerovatno — ne mogu da vjeruju.

Ne mogu ni ja da vjerujem. Prebacio sam, prebacio sam žešće — kad me ponese, onda vrlo često, najčešće, zaboravljam da je skoro kompletna ekipa oko mene duplo mlađa od mene, ja sam duplo stariji od skoro svih njih — kad sam položio prijemni na ZG Arhitektonskom fakultetu pola te ekipe nije bilo ni rođeno. Takva je to ekipa.

Kako sam samo bio pametan sinoć, kako sam samo radio to što nikad ne bi trebalo da radim — i kad se sve to završilo, poslije, kad sam popio standardni čajčić od mentice i oprao zube — došlo mi je bilo da sam sebi odgrizem glavu, ili barem desnu šaku — toliko sam bio pametan sinoć.

Zapravo, bio sam ohol i nadmen, pod krinkom kvazi-informiranosti.

Na stranu to što sam bio ohol i nadmen, na stranu i Korbi, sinoć sam naučio, između svega ostaloga, da postoje tri različite horizontalne crte — mislim na crtu kao interpunkcijski (i.n.t.e.r.p.u.n.k.c.i.j.s.k.i. — dobro je) znak — i da se svaka od te tri crte (- kratka crta, hyphen; – srednja crta, en dash; — duuugačka crta, moja omiljena crta, em dash) koristi u vrlo precizno definisanim situacijama — i da te stvari moraju da se znaju, da ne bilo lupetanja, da ne bi bilo pisanja napamet, kako kome padne na pamet itd.

A kako ne bi valjalo kada bi se ovo pretvorilo u čas pravopisa, moramo ipak dalje.

Opet, ne izlazi mi iz glave Korbi... i ti Japanci...

Moraću da potražim te Japance, ali odakle da krenem: le corbusier venice hospital mat-building japan architect — ili samo: mat-building concept japan architect — ili, ili, ili...

Bilo je još te priče, niste valjda pomislili da je ta priča stala na Japancima.

— I koje sad ima veze Gus van Sant sa cijelom tom Korbijevom pričom? — pita kolega.

— U filmu Elephant imaš to konstantno hodanje kroz školu, uglavnom, neki lijepi klinci, strašno lijepi klinci, Gus van Sant je od početka, od Mala Noche, imao oko za te nježne, lijepe klince, lijepi klinci hodaju i hodaju i hodaju, kamera ih prati, uglavnom s leđa, onda imaš još mnogo hodanja, i na kraju ta dva stvarno luda klinca, i ludi klinci su kod Gus van Santa mnogo nježni i mnogo lijepi, samo što su ludi pa ih drugi klinci konstantno šikaniraju, pa onda ta dva ludaka pobiju neke od tih klinaca koji hodaju kroz školu, i to je to, veza je u hodanju... možda ima nečega i u smrti, kod van Santa imamo ubijanje, u bolnici se takođe umire, mada ne nasilno, u bolnicama, u načelu, nema nasilja...

— Sjećam se, čini mi se, da u Elephantu svi hodaju, to je, inače, jedan od najbesmislenijih filmova koje sam ikada gledao, ali na stranu Elephant, molim te, ponavljam – (srednja crta) koja je tu veza sa Korbijem, to me zanima?

— Evo ti veza: da je Korbi napravio bolnicu u Kanaređu, da mu se posrećilo i da se nama posrećilo, neko bi, nekad, možda, napravio gas-van-sentovsko-elefantski film o nečemu, o bilo čemu, i opet bismo mogli da imamo to hodanje, zamisli to hodanje niz te lude Korbijeve hodnike, zamisli, na primjer, možeš li da zamisliš Marcella Mastroiannija, u izdanju iz 1965. godine, kako hoda tim Korbijevim hodnicima, a kamera ga prati s leđa, riba je Claudia Cardinale, Marcello je dottore, a Claudija je infermiera – i eto ti film, dok trepneš.

— I kakav je to naslov filma – Elephant! - i koje veze ima svo to hodanje po školi i svo to ubijanje u školi sa slonovima?

— Alan Clarke je veza.

— Ko je Alan Clarke?

— Kratki igrani film Alana Clarkea iz 1989. godine nosi naslov Elephant – 39 minuta hodanja i ubijanja, bez narativa i skoro bez dijaloga, imaš tipa koji uđe u zgradu i hoda hodnicima, kamera ga prati s leđa, onda taj tip napravi krug oko bazena, kužimo, dakle, da je riječ o zatvorenom bazenu, onda otvara redom sve te kabine za presvlačenje, onda ide u one prostorije gdje su tuševi i na kraju nađe čistačicu koja čisti pod u nekoj prljavoj kupaoni – i rokne je, iz mjesta, sačmarom, u grudi – onda imamo ta 3 minuta da dobro osmotrimo scenu: čistačica leži krvava, nepomična, mrtva, na podu – imamo tri minuta krvavog leša čistačice – a imamo i taj strašan rad kamerom, strašno kadriranje – imaš kompletnog Elephanta na YouTube – rokanje u Sjevernoj Irskoj je tema, u suštini – poanta je da je sve to besmisleno, ta ubistva, a film se zove Elephant zato što je taj neki britanski dužnosnik opisao britansko ponašanje u Sjevernoj Irskoj, tada, u osamdesetima, kao ponašanje slona u dnevnoj sobi, oni kažu 'slon u dnevnoj sobi' a mi kažemo 'slon u porculanskoj radnji', pa je Gus van Sant pokupio to hadanje po hodnicima i besmisleno ubijanje od Clarka - i dao je svom filmu isti naslov - i opet imao to hodanje i ta besmislena ubistva - a inače, na Clarka su se palili svi redom: Gary Oldman, Tim Roth, Harmony Korine, Gus van Sant...

— OK, dosta, sve je jasno.

Pada mi na pamet da ovjerim veliku retrospektivnu izložbu kipara, tj. vajara, moderniste — Vojina Bakića — u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) — zanima me, ponajviše, da li su okačili te, navodno Bakićeve, erotske (pornografske) reljefe

Dakle, evo me opet u Zagrebu, belom gradu — doslovno belom gradu, ovoga puta. Nema snijega, doduše, ali je predbožićnom raspoloženju, koje se ovih dana osjeća svuda i na sve strane — jutros doprinio i mraz — tako što je redom okitio svako drvo bijelim kristalima. Kad bi granulo sunce — što se sigurno neće desiti, danas ipak ne, današnji dan će biti još jedan u seriji sivih decembarskih, tj. prosinačkih dana — pomislio bi čovjek u trenutku da je opet proljeće i da su opet procvjetale trešnje itd.

Što da se radi u Zagrebu — dapače, u Novom Zagrebu — danas, 18. prosinca, tačno, tj. točno u 9 sati i 3 minuta?

Pada mi na pamet da ovjerim veliku retrospektivnu izložbu kipara, tj. vajara, moderniste — Vojina Bakića — u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) — zanima me, ponajviše, da li su okačili te, navodno Bakićeve, erotske (pornografske) reljefe.

Dakle, Bakić je jedna opcija...

OK, toliko za danas — nastavak slijedi — biće još priče o Korbiju i o tzv. Japanskoj enigmi (koja je u međuvremenu riješena, bez brige), te o Bakiću, o zgradi MSU itd.

Sretan svima Božić!

Preporučujemo za Vas