STVARALAŠTVO CRNOGORSKIH DIPLOMATA I VLADARA (5)

Tajna diplomacija i ženska borba

Vojvoda Stanko potpisao je jedan akt od najvišeg državnog značaja - tajno. Akt je bio konspirativan, mjesto, potpisnici, okolnosti, sadržaj, predmet, sve do kraja...
253 pregleda 0 komentar(a)
Kralj Nikola, Foto: Wikimedia Commons
Kralj Nikola, Foto: Wikimedia Commons
Ažurirano: 17.05.2019. 14:11h

[TAJNA: RADONJIĆ (Stanko)]

Tajni ugovori, klauzule, šifre, tajna usmenost u opštenju, depeše, sve što se diplomatske radnje tiče, a u njenoj formi i za interes, ostvaruje se, tajno, predstavlja polje isto tako široko kao tzv. javna diplomacija. Javna diplomacija, ako to ne zvuči staromodno, više uzima snage i prostora, više značaja, ali ne i više vizije od one tajne.

Tajna diplomacija, zapravo, sastoji se od neobjavljenih negocijacija, kaže američki diplomata Hugh Gibson, protivnik nacionalnog diplomatskog sastava od zaslužnih političara, i zagovornik, karijerne, službe (Secret diplomacy, if we use the words in their real meaning, is nothing more than the established method of unpublicized negotiation).

Vojvoda Stanko Radonjić (1842-1889), prvi ministar inostranih djela CG (1879-1889), nije ostavio, mnogo, teksta, za sobom. Možda zbog svoje prerane smrti, ili iz nekog razloga u koji se ne može, lako, proniknuti. Završio je, sa svojim rođakom, Nikolom, budućim knjazom, licej Luj Veliki u Parizu, čiji pitomci nekoć bijahu Voltaire, Marquise de Sade, i Puškinov ubica, George d’Anthèse, a kasnije državnici Charles de Gaulle i George Pompidou.

Na Carigradskoj konferenciji, u proljeće 1877, negocirao je uslove Crne Gore za pristanak na zaključenje mira. Prisustvovao je negocijacijama na Berlinskom kongresu 1878. u dopuštenom formatu.

Godinu kasnije predao je akreditive sultanu Abdul Hamidu, u prisustvu šefa turske diplomacije, Safet-paše, u zategnutoj atmosferi nepovjerenja, jetkosti, zbog odbijanja domaćina da preda Plav i Gusinje, sa svojom, ishitrenom, reakcijom, prijetnjom da će sporne varošice uzeti oružjem, koju će kasnije ublažiti.

Bio je, međutim, aktivan i u tajnoj diplomatskoj radnji. Potpisao je jedan akt od najvišeg državnog značaja - tajno. Akt je bio konspirativan, mjesto, potpisnici, okolnosti, sadržaj, predmet, sve do kraja. U pitanju je crnogorsko-srpski Tajni ugovor o savezu i objavi rata Turskoj. Potpisan je u predvečerje rata, 3/15. juna 1876. godine, na konspirativnoj lokaciji, u Mlecima. Evo sadržaja ugovora potpisanog rukom mladog vojvode:

“U ime svete i nerazdjelne Trojice, Njegova Svjetlost Knjaz srpski Milan M. Obrenović IV i Njegova Svjetlost Knjaz Crne Gore i Brda Nikola I, pozvani, po prirodi položaja, da vode brigu o boljoj budućnosti ne samo Srbije i Crne Gore, nego i cjelokupnog naroda u evropskoj Turskoj, naročito u današnjim prilikama, u kojima je stanje hrišćanskih naroda u evropskoj Turskoj postalo odsudno nesnošljivo, a uskolebano političko stanje Turske opasno i za sami opstanak Srbije i Crne Gore, smatrajući, dalje, da imaju ne samo svetu dužnost, nego i neosporo pravo, da rade na tome, da se hrišćani u evropskoj Turskoj uopšte, a naročito srpski narod napose, oslobode od turskog jarma; i uviđajući neizbježnu potrebu da se u tome velikom narodnom preduzeću može doći do željene celji jedino bratskim dogovorom i zajedničkim radom, saglasili su se na ugovor u sledećim člancima:

Čl. 1. Obije visoke ugovarajuće strane zaključuju savez, kome je opšta celj oslobođenje Hrišćana, a bliža i neposredna celj oslobođenje srpskog naroda u evropskoj Turskoj.

Čl. 2. Toga radi obije ugovarajuće strane obavezuju se na zajednički i suglasan rad kako na diplomatskom polju, tako i u vojenom pogledu, i usled toga neće nijedna od njih bez pristanka druge preduzimati kakve korake bilo za vezivanje ugovora sa stranim državama, bilo za ma kakvu političku radnju, koja bi se odnosila ma u koliko na celj i predmet ovoga ugovora.

Čl. 3. Obije ugovarajuće strane radiće zajedničkim sredstvima koja im stoje na raspoloženju, da se od sila pripozna načelo, da evropska Turska pripada narodima koji u njoj žive. Po tome one se obvezuju, da se odupru svom snagom i svima sredstvima svakom podjeljenju evropske Turske, po kome bi jedan ma koji dio srpski njene teritorije potpadao pod vlast kakvog stranog suverena.

Čl. 4. Srbija uzima na sebe, da radi na tome, da se dođe do sporazumljenja i zajedničkog rada s Grčkom i Rumunijom za postiženje celji ovim ugovorom označene. A obije ugovarajuće države, izlazeći na susret pravednim težnjama za oslobođenje hrišćanskih naroda u evropskoj Turskoj, obvezuju se da svaka u svom domašaju dejstvuju shodnim načinom na bratski nam narod u Bosni i Hercegovini i Staroj Srbiji, i na srodne nam narode u Bugarskoj i Albaniji, i da ih za opšti ustanak u Turskoj spremaju i potrebnim sredstvima podpomažu.

Čl. 5. Rat otpočinje 10 dana posle ratifikacije ugovora. Ako Turska i prije toga roka zarati na jedno knjaževstvo, i drugo mora odmah zaratiti.

Čl. 6. Pošto se neprijateljstva otpočnu sa Turskom, obije ugovarajuće strane obvezuju se, da će se boriti svom snagom za postiženje celji koja je ovim ugovorom postavljena. Neprijateljstva će prestati samo po zajedničkom suglasiju.

Čl. 7. Mir i primirje mogu zaključivati ugovarajuće strane samo po zajedničkom dogovoru, osim kratke obustave borbe, koje mogu zaključivati na to ovlašćeni zapovijednici.

Čl. 8. Srbija se obavezuje staviti na raspoloženje Crnoj Gori na ime podpomaganja naše stradajuće braće u Turskoj četrdeset hiljada dukata, i to deset hiljada dukata odmah posle ratifikacije ugovora, a zatim svakoga mjeseca po deset hiljada dukata do potpune isplate.

Čl. 9. Bliža opredjeljenja o uzajamnim zajedničkim obavezama za rat izložiće se u naročitoj vojnoj konvenciji, koja se ima u isto vrijeme zaključiti, i koja će se smatrati kao sastavni dio ovoga ugovora.

Čl. 10. Ovaj ugovor ostaje tajan.

Čl.11. Ovaj ugovor važi od dana kad duplikate, jedan od srpskoga, drugi od crnogorskoga vladaoca, potpisane, oba izaslanika u Mljetcima potpišu i izmijene. Na tu celj naimenovali su Njegova Svjetlost Knjaz srpski g. Dimitrija Matića, člana državnog savieta, i Njegova Svjetlost Knjaz crnogorski g. Stanka Radonjića, senatora.”

Produženom diplomacijom, tj. ratom, Radonjić je rukovodio dvije sedmice kasnije. Pošto je tajni ugovor o ratu, potpisao, u fraku, u Mlecima, on je ostvarenje ugovora započeo, kao kakav Shakespeareov lik, nestrpljiv da slavu svoga pera zakiti slavom mača, sa sabljom u ruci, dejstvima u podnožju brda Deleuša, na Bišini, blizu Vučjeg Dola, u noći 3. jula 1876. g. I to, na nesreću, prvog dana, bez uspjeha. Udario je Turcima snažno, ali ga je, sa još trista njegovih ljudi, svjedoči Spiridon Gopčević, ljuto obavila olujna noć, i ratna sreća mu, izgleda, nije bila, od ruke.

Pisao sam o tome, u ranoj prozi Viteški roman o ženskim suzama, prema istorijskim izvorima, koji mi, 1984. godine, u Parizu, u Nacionalnoj biblioteci, čija jedna trećina kapaše, oguljena, pod skelama, bijahu dostupni. U naletima neuroze, svojstvenim mladom romansijeru, vjerovao sam Gopčeviću više nego što je realno. Kasnije ću shvatiti, da, pisac, istoriju, koja krivi vojskovođu za poraz (pa sve da ga veliča do neba!) treba da sluša samo na jedno uho.

Romansijer, zamišlja, viteza, nekad snažno, nekad mlako, ali za viteza iz mog starog kraja, Stanka Ivova, po majci od loze Vukotićasa Čeva, kao za engleskog kralja Arthura, ja sam uvijek imao simpatiju, čak i kada on, pritjeran uza zid, gubi i povlači se. Čak i na rđavim fotografijama onoga doba, lice, Radonjićevo, afektovano kao da izranja iz šekspirovskog glumišta, spada u najmuževnije portrete iz naše istorije.

Redovi mog ranog romana, protkanog nekritičkim naletima neuroze da lik umre što prije, a misterija traje što duže, svjedok su mi. Danas, kad ih pretrčim, kajem se malo, jer umjetnost romana, druže i gospodine moj, ima više ušiju!

[ŽENA: BALŠIĆ (Jelena)]

Žena na tronu, ili, blaže rečeno, žena u međunarodnim odnosima, istoriji našoj nije strana, ni novoj, ni staroj - naprotiv, neka od ženskih imena, u ovom svjetlu, jače zvuče u dubini vremena, a prvo među njima, jeste, Jelena Balšić (oko 1366-1443), žena Đurđa II Stratimirovića Balšića. Muž joj je povjeravao diplomatske poslove, a i sestra joj je bila diplomata, žena sultana Bajazita, princeza Olivera, barem kasnije, udovicom, i obavljala diplomatske poslove, u Zeti i Dubrovniku, za čestih obilazaka u goste, Jeleni, po drugom, mužu, kasnije, prezvanoj Hranić.

Gospođa Lena, kako su je zvali u Zeti, ili Učena, kako je istorija pamti, po talentu i sklonosti književnoj, svakako i po odgoju, darovanom od Jefimije, “kćerke gospodara Drame, i žene despota Uglješe”, bila je rijetka slika žene u moći - vladarke i spisateljice.

“Godine 1403. umire njen muž, kažu pozni bizantski izvori, a njoj oko trideset pet godina bješe, sva u sjaju i zlatu, lijepa i mudra, zrela i odlučna, da povrati, svom sinu, ono što Mlečići opljačkali bijahu mužu Đurđu.”

Žena koja se bori, to je kraljica, Jela, na svom Dioklitskom jezeru, koje njen ispovjednik, takođe pisac, zove Rozafatsko, a mi, danas, naknadnim imenom, Skadarsko. U Dubrovniku, u svom Ulcinju, ona je diplomata s mačem u jednoj i perom u drugoj ruci. Vodila je rat s Mlečićima g. 1405, za interes sina Balše, dok su obojema glave bile, ucijenjene, prvo na tisuću dukata godišnje, a onda, pošto je Balša stupio u punoljetstvo, duplo, onome ko ih preda mletačkoj vlasti. Majka je svog sina proglasila vladarem, no državnim, i dvorskim poslovima, upravljala je sama. U tom svjetlu vidimo je kao odlučnu ženu svoga doba - ženu koja se bori. Istorija je nalazi na mirovnim saborima, za zelenim stolom, s vladarima i velikašima, u Mlecima, i Budimu.

Slika žene koja se bori, u vrtlozima vlasti i moći, dominira, u evropskom svijetu, više nego drugdje - više upravo u onoj mjeri u kojoj je ta žena slovu i pismu, knjizi i politici, vičnija, sklonija, od žena u drugim istorijama. Borba u tajnosti, borba u javnosti - žena se bori srazmjerno stupnju svog kulturnog odgoja, po mjeri svog duha a ne tijela, kao i gospođa Lena, a fama, odjek, ženske borbe, ogroman je, kao što je i gospođe Lene bio, da je i do nas, kadar, stići.

Ne možemo je vidjeti u svjetlu stvaralaštva, direktno, koliko posredstvom duhovnika njenog, Nikona Jerusalimca (1380-1468), isihaste, velikog epistolografa i putopisca, liričara sa ličnim tonom u filozofiji. Oboje su u magli, kroz koju propada sve, čovjek, orao, pismo, ali kad ih vidimo zajedno, u bogoslovskom i epistolarnom kontekstu, onda su njih dvoje bljesak u mraku.

Ton o ženi, poput Jele, stiže nam od antičkog dramatičara Euripida, autora, u starom svijetu, najviše naklonjenog ženi, sa simpatijom za nešto što je i balšićku kraljicu krasilo - za prkos žene na tronu. Žena odbija lažnu sliku o nadnaravnoj muškosti, u Medeji, drami napisanoj gotovo tisuću i po godina ranije:

Prebacuju nam da život živimo u kući, od rizika daleko dok oni u ratove svoje idu: besmislica! Radije bih ja triput na bojnu polju bila no na porodiljskoj postelji jedan jedini put!

Za Euripida, kažu, da je započeo revoluciju u mišljenju i pjevanju starog svijeta, upravo, time, što je prekoračio granicu određenu od bogova. Izveo je ženu, borca, na istorijsku pozornicu, prvi od svih pjesnika, i prikazao je u svjetlu moći, snage, najzad volje o zločinu i pomilovanju, što politika, u krajnjem, gospodine druže moj, i jest.

I minorna dilomatska književnost je takva: moć, snaga, zločin; te nježnost, i lirski memoar, još.

[MECENAT: NIKOLA (I)]

Gaj, Kilnije, Mecena, zvao se čestiti rimski plemić i bogataš, u I-om v. st. ere, koji je, oko sebe, okupio i pomagao kružok književnika, patronat - način da se umjetničko i naučno, stvaralaštvo, pomogne na intimnoj i privatnoj relaciji između zaštitnika i stvaraoca.

Prvo ime, da iz tradicije, kod nas, izbija s tim oreolom jeste: Đurađ Crnojević, patron štampe i knige, ali se svaka dalja pomisao u tom pravcu, na žalost, gasi, zadugo, pošto je svoju kulturnu odiseju ovaj viteški nesrećnik započeo u najtežem času, kad Turci lupaju na vrata, i završio, ubrzo, dok janičari s mačevima i zubljama još nisu čestito ni dojahali na Cetinje da mu zažde crkve i knjige.

Na sljedeće, cetinjsko ime za mecenat, u sirotinjskom kršu, bez vode, a kamo li novca, čekaće se dugo. Na izlazu iz tunela to ime je: Nikola, rođeni mecena, koji je okupio na svom književnom dvoru stvaraoce vanredne umjetničke, ponekad i diplomatske, snage. Pjesnik Laza Kostić, istoričar Jozef Holeček, arhitekta Josip Slade, slikar Jaroslav Čermak, književnik Jovan Pavlović, grof Lujo Vojnović, diplomata, Pero Poček, slikar, i toliki drugi, izmislili su čitavo pola stoljeća za ukus svog mecene.

Istorija potcjenjuje, njegov, mecenatski, rad. Možda ne sasvim opravdano, jer tu je, kao i u nekim drugim, naoko skrivenim, idejama i stvarima, on, odista, bio, kralj.