IZ LONDONA

Neljubazna jutra

"Dani su kratki, da; i poput lošeg su sna: nekoliko ružnih kadrova zbijenih unutar zagrada od mraka..."
3 komentar(a)
Ažurirano: 14.12.2013. 17:11h

Ponekad je teško biti ljubazna. Neljubaznost nasrne iznenada, bilo kad i bilo gdje. Ali najteže je kad te dohvati ujutru u velikom gradu u kojem nisi odrasla, daleko od osoba koje su tokom svih ovih godina, decenija, pa čak i stoljeća, postale tvoj hipotalamus, tvoja druga štitna, ili treće oko. Mislim na stare dobre mađioničarke što te, uvježbanim trikom, iz bulterijera pretvaraju u macu (?) nakon što im se već uz prvu jutarnju požališ, možda i suzu pustiš - nebitno koju vrstu suze: tuge, bijesa ili nemoći – pa skupa ščepate probleme za grkljan, dobro ih protresete, izgazite, i dan nastavite poletno, lakšega koraka i opuštenije vilice.

Prijatelji se stiču i u zreloj dobi, znam. Lako ćemo se, i pred svima, zakleti da baš to su pravi prijatelji jer smo se međusobno izabrali kad spoznali smo sebe, a kod prethodnih biranja već napravili par gadnih grešaka. Ali zar to ne znači da ćemo pred ovim novima biti oprezniji, skrivati svoj ‘ružniji profil’? I to ima svoju cijenu. Možda je i bolje tako, preintezivan smo mi narod. Al’, eto, ponekad mi fali intenzitet domaćih druženja.

U svojim londonskim neljubaznim jutrima nosim naočari za sunce; bolje rečeno, za oblak. I nekakav mekano-rozo-oranž-pastel karmin stavim na usne, da bih nepokrivenom dijelu lica dala privid radosti; ili barem života. Onda me ove londonske majke pozdravljaju uz komentar: ‘O, jutros smo odlučili biti glamurozni, zar ne?’

Odlučili smo biti glamurozni. ‘Zašto množina?’ poželim pitati. ‘Očigledno je da vi niste odlučile biti glamurozne.’

Ali ne izgovaram to.

Samo se kisjelo nasmiješim. Zbog mog karmina, one ne kuže kisjelost, pa se i one nasmiješe, blijedim usnama. Volim ih, ali tu je granica, kada imam ta neljubazna jutra.

Ja im, naime, dopuštam da me peckaju, grickaju gdjegod sam tanka. Nisam alergična na ujede osa. Ne ujedam zauzvrat. Bojim se da ih ne povrijedi moj balkanski ugriz. Moguće je da ga ne bi ni osjetile. A, opet, možda bi ih usmrtio. Ja ne znam koliko su jake, zaista jake, iznutra; ne znam od čega su stvarno napravljene - kao što to znam za one stare prijateljice, iz prethodnog stoljeća.

Smješkam se i idem dalje. Nisam načisto funkcioniše li ovaj londonski multikulturalizam. Isto je najljepše kad i tu sretneš ‘svoje ljude’ – istovremeno oplemenjene i poskromnjene životom u velegradu.

Dani su kratki, da; i poput lošeg su sna: nekoliko ružnih kadrova zbijenih unutar zagrada od mraka. Usamljenost vreba. Usamljenost se liječi samovanjem, kaže Marianne Moore. Samovanje u gomili. U predbožićnoj gomili. Gledaj to: glupe su majke izvele nejaku, neispavanu djecu u shopping, i sada svojim predimenzioniranim kolicima zauzimaju tvoj prostor, tvoj životni prostor, ne daju ti da se razmahneš po jutarnjoj gužvi, niti da slobodno udišeš smrdljivi vazduh grada koji nije tvoj, a opet od tebe zahtijeva da mu se povinuješ, da držiš sebe pod kontrolom.

Eto. Nijemo bjesnim, gutajući riječi, jer znam da se ovdje neljubaznost najteže oprašta. Mnogo su prihvatljiviji oni drugačiji načini pucanja, poput pijanog plaženja po pločnicima Mayfaira, već u vrijeme ručka; biblijskog monologa u gradskom prevozu; ili striptiza na semaforima u Regent Streetu. Sve je to okej. Sve je okej dok te ne pitaju: ‘Zašto si tako puna srdžbe?’ Tada si jednom nogom u nekom kavezu; omeđena.

Muškarci mogu pobijesniti i izvaditi se na stres zbog sve teže potrage za svetom šalicom zarade. Žene treba svijetu da povrate harmoniju. Većina žena, barem. Ne, naravno, one žene-muškarci-u-suknjama; one mogu vikati i mlatarati rukama, bacati papire po sobi ili gađati asistente tvrdim predmetima. (Blago njima.) Ali prave žene, prave majke, ta nježna, trpeljiva bića... Zašto bi se ljutile, dok, srca punih ljubavi, žive u gradu gdje se može istinski trošiti, kupiti sve zamislivo i nezamislivo za razgaliti partnera i sebe? Ili samo sebe, jer, ako su to finansijski nezavisne žene, onda će, naravno, kupiti nešto što same odavno priželjkuju. Valjda ste i vi finansijski nezavisna žena. Mislim, zar nije napokon borba završena, uspio projekat jednakosti? Jeste na papiru. Naročito na novinskom papiru. Evo, baš u ženskim novinama čitam vijest koja me osnažuje: ne moramo se više podvrgavati brazilskoj depilaciji, trenutno je out; čak je i Gwyneth Paltrow to odobrila! Stavila na to svoj rasčupani pečat. Yeeeeaaah!

Opet sam u ‘Peter Jonesu’. Od svih robnih kuća u Londonu, PJ je najsličniji našoj ‘Nami’. Harvey Nic je pre-šik; Harrods poput lavirinta iz kojega se džigericom plaća izlaz; Selfidges daleko od mog kraja; Liberty još dalje. Ostaje mi ‘Peter Jones’, koji je uostalom i najviše socijalistički, tj. ne preziru te ako samo gledaš a ne kupuješ.

Hvala ti, Marianne Moore, na lijepo sročenom receptu za liječenje usamljenosti, no ja ću ipak, i ovog jutra, ušmrkati svoju hemiju za brzi oporavak.

Na odjelu za parfem koji mene zanima trenutno nema nikoga. Žurnim se korakom približavam odabranoj žrtvi – tek otvorenoj bočici skupog parfema zarazne note, koji je još uvijek ‘dobro čuvana tajna među londonskim Parižankama’. Ispustim lagan uzdah i raširim oči, praveći se iznenađenom što sam bočicu uočila. Ili radoznalom da odgonetnem kakav je to miris. A sve već znam, sve već znam.

Taj me parfem, čije ime ovdje neću otkriti (jer sam, u međuvremenu, postala pomalo Engleskinja, a pomalo čak i gorka londonska Parižanka), podsjeća na rane eksperimente s ljepotama mirisa, kada smo Mira i ja AnaisAnaisom, Ivoireom, Shalimarom, Castelbajacom, itditd, natapale sve čega se dohvatimo, od naših mladih vratova, preko garderobe do školskih kecelja, knjiga i svesaka. Nisu svi ti parfemi pripadali samo našim majkama. Uzimali smo od svih majki podjednako, u čije bi se god kupatilo ušunjale. Parfemi su stizali iz zemalja trulog zapada, ali su, zahvaljujući nama, sasvim komunistički dijeljeni.

Dakle, taj francuski parfem čije ime krijem, ja prskam na sebe svakog ‘neljubaznog’ jutra – kakvih je, usljed godišnjeg doba, sve više - i on mi svojom misterioznom notom vraća dobro raspoloženje. Ponekad kod odjela s parfemima skinem s glave rozu kapu; ponekad ne; ponekad zadržim naočari za sunce; ponekad ne. ‘Peter Jones’ ima mnogo zaposlenih, i još više posjetilaca – niko neće ni primijetiti, a kamoli zapamtiti osobu koja na sebe, tobož iznenađeno ili radoznalo, prska isti parfem, uvijek između 9:30 i 10 ujutru.

Ovoga jutra, kao kamuflažu, u ušima sam zadržala slušalice, na očima sunčane naočari. Obrva izvijenih iznad rubova naočari, prilazim bočici otvorenoj za potencijalne kupce. ‘Oh, my god,’ prošapućem, za svaki slučaj, mada ne vidim nikoga; ‘Peter Jones’ tek se otvorio. I počinjem prskati svuda po sebi, čak i po naočarima, i po rozoj kapi i ljubičastom šalu, po kosi izvan kape i kosi ispod kape, po prstima, ušima, nozdrvama, i da ne nabrajam dalje. Čaroban je to miris; odmah me ‘diže’.

Ali onda, kroz izmaglicu probuđene radosti, načujem ženski glas cockney akcenta: ‘Ova svaki put po sebi isprska barem 20 funti ovog parfema.’

To kaže jedna prodavačica drugoj, vidim ih u ogledalu.

‘Mhm, nije jedina,’ odgovara druga. ‘Ja u smjeni načnem po dvije-tri boce istog.’

Okrećem se i vadim slušalice iz ušiju. Skidam naočari s očiju.

‘Imate nešto protiv mene?’ pitam akcentom za koji je cockney malo dijete. ‘Pozovite mi odmah menadžera. Žaliću se na vas.’

Obje žene počnu drhtati i izvinjavati se. Klanjaju se, krše ruke, zamuckuju. A ja – ja se počinjem prvo smijati zbog onih ’20 funti prskanja’, pa se, uočivši njihove zbunjene i preplašene izraze lica, počnem opširno i ja izvinjavati.

Izvinjavam se, zapravo, što sam od početka svog neljubaznog dana, nezadovoljstvo prosipala, manje ili više javno, po – drugim ženama. Kulminirala sam tu gdje sam mogla, gdje sam, kao kupac, bila barem nečim zaštićena. I tako se uglavnom okreće ovaj naš svijet: krug nadmoći, krug agresije, krug straha.

A nad sve se nadvilo nezadovoljstvo. Teret akumuliranog nezadovoljstva u svakoj zajednici ugnječi onu najslabije zaštićenu, davno razoružanu osobu.

Zato ne volim slušati lijene zaključke poput: ‘Takva osoba uživa da bude žrtva.’

Volim podsjetiti na izreku: ‘Budi ljubazna prema naizgled nevažnim ljudima koje srijećeš na svom putu ka vrhu – trebaće ti kada budeš padala.’

Preporučujemo za Vas