(Neprijatelji obećanja - Enemies of Promise; Cyril Connolly, 1938)
"Obećanje" u naslovu Konolijeve knjige je u stvari pisanje dobre fikcije. Drugim riječima, možete proći kroz najbolje kurseve kreativnog pisanja (kao što je onaj famozni u američkoj državi Ajova za koji se plaća desetine hiljada dolara za jedno ljeto), ali ako u vama ne postoji nešto ukorijenjeno što inherentno ne naginje bezmalo perverznoj ljubavi prema lijepo satkanoj rečenici, sumnjam da ćete dospjeti u priliku da ovu vrstu uživanja ikada ozbiljno shvatite. To je jedini posao za koji ne postoji škola, jer, osim onih najrudimentarnijih, ne odlikuje se fanatičnim slijeđenjem definicija i pravila.
Uostalom, na časovima kreativnog pisanja profesori su naizgled profesionalni pisci i oni su ti koji učenicima određuju pravila - ali zato jer jedino znaju za njih. Pošto drugi pisci znaju neka sasvim druga pravila. U pitanju je, dakle, tipično prenošenje sopstvenog iskustva, tako da nikada nije sigurno da li ćete se navući na odgovarajući niz pravila, s obzirom da ono što nekome odgovara ne mora da znači da će odgovarati sljedećem potencijalnom autoru. Hemingvejevo iskustvo je, reklo bi se, izuzetno prijemčivo: "krvarite po pisaćoj mašini"; u najboljem slučaju, cjelokupno autorovo znanje o tome najčešće podsjeća na fiziološku naviku odlaska u toalet.
Stoga jedno od najiskrenijih definicija jeste pravilo Stivena Kinga iz njegove korisne knjige o upotrebi jezika, O pisanju: memoar o zanatu (2000), nedvosmiseno oblikovane po uzoru na Konolijeve Neprijatelje obećanja: "Ako nemate vremena za čitanje, onda nemate ni alata za pisanje." King u svojoj knjizi daje odlične savjete o tome kako pisati fikciju i kako naći ritam u jeziku, a potom sve to sam prvi krši u sopstvenim romanima.
Kad smo već kod toga, knjige o pisanju fikcije, kao i filmskog scenarija, ne prestaju da se štampaju, ali one zaista korisne i koje mogu da posluže kao istinski uvid u nečije iskustvo su zaista malobrojne (još par vrijednih knjiga o pisanju iskazane kroz primjere fikcije velikih pisaca su The Art of Fiction i The Practice of Writing Dejvida Lodža, i How Fiction Works Džejmsa Vuda). Osim pomenutih, u pitanju su ljudi koji nisu napisali bezmalo ništa kvalitetno, ali zato smatraju da su i te kako kompetentni da nam kažu šta je potrebno da bi se stvorio valjan roman ili vraški dobar film.
Bilo kako bilo, potpisnik ovih redova i dalje vjeruje da je najbolji savjet za pisanje dao Henri Džejms: "Postoji samo jedan recept - voditi veliku brigu o kulinarstvu."
Uzmimo za primjer Roberta MekKija čije će "studije" o strukturi filmskog scenarija (u filmu Adaptacija ga odlično glumi Brajan Koks) kupiti svaki potencijalni scenarista samo zato jer su mu sva univerzitetska predavanja unaprijed rasprodata, no ono čega isti ljudi nisu svjesni jeste da MekKi u stvari nije napisao nijedan scenario. Tako da i dalje mislim da ćete više o tome saznati ako nekoliko puta pročitate onih par naslova Vilijema Goldmana počev sa Pustolovinama u filmskom biznisu (1983); isto znanje ćete pogotovo upotpuniti iščitavajući Đavolov vodič kroz Holivud: scenarista kao Bog! (2006) Džoa Esterhaza, koji iza sebe možda nema dva Oskara poput Goldmana, ali zato ima ništa manje impresivnu dramaturšku karijeru.
Štaviše, Esterhazov "vodič" ne stremi da vas nauči kako da pišete scenario (možda da prethodno ipak pogledate film, Napuštajući Las Vegas?), jer je to bezmalo nemoguće - koliko samo da vas ohrabri da počnete. A katkada je to sasvim dovoljno, obzirom da su ovakve knjige o iskustvima poznatih scenarista doslovno nepostojeće čak i na prenatrpanom američkom tržištu.
Knjiga Sirila Konolija, Neprijatelji obećanja, jedan je od rijetkih validnih naslova o zanatu pisanja koji sažima sve ono što bi većina potencijalnih pisaca trebali da znaju o ovoj vrsti posla - sigurno njegova najpoznatija knjiga. No, kao što se to i događa, prokreirao ju je čovjek koji naposljetku nije napisao nijedan roman (odnosno, jeste jedan, ali nebitan).
Konoli (1903-74) je bio engleski Edmund Vilson, najznamenitiji kritičar onog doba i pretjerano temperamentna i diskurzivna individua u onih ko -zna-koliko miliona riječi koje je napisao tokom karijere; lijeni, debeli i razočarani bonvivan u vječitim dugovima koji je karijeru sagradio na opanjkavanju samog sebe iz razloga što ga je - ako mu je vjerovati - upravo mukotrpna karijera nedjeljnog kritičara spriječila da napiše remek-djelo.
Međutim, ono što Konoli nije mogao da pokaže u fikciji, očito je nadoknadio u parodiji, kritici, memoaru, recenziji i aforizmu ("Onog kog bogovi žele da unište, prvo nazovu perspektivnim"). Čitao je na španskom i francuskom, i drugim jezicima. Bio bi zločin, mislio je, za života ne postati jedan Bodler, Flober, Poup, Kongriv ili Drajden, čak i Stern, gdje su inače ležali njegovi engleski ukusi, ili ne postati starorimski elegičar. Kao što ćete primijetiti, u Neprijateljima koje je objavio u 35 godini, u startu je sebe osudio na neuspjeh kao da je kanio da umre već sljedećeg mladog mjeseca. I pored svih njemu svojstvenih idiosinkrazija, Konolijev kulturni časopis Horizon (1940-47) jedini je držao puls na engleskoj kulturi tokom Drugog rata.
A kad je napokon sastavljen best of kompendijum čovjekovog opusa u vidu Odabranih eseja Sirila Konolija (1984), dobili smo knjigu manjeg formata od jedva nekih 300 stranica, koje su vjerovatno više naškodile Konoliju nego što su mu učinile uslugu. Iste sentimente imao je i Apdajk u kritici ove knjige, jer ta zbrda-zdola zbirka bez datuma i indeksa neofitu ne bi usadila nikakvo strahopoštovanje prema Konoliju - i to je u tolikoj mjeri bilo očigledno da onda ne bi trebalo da čudi što se Konolijeve sveske sa esejima sada više i ne mogu naći u slobodnoj prodaji, kao recimo Vilsonove koji je, fakat je, sebe shvatao umnogome ozbiljnije.
Kritiku Konolijevog romana iz 1936, The Rock Pool, Džordž Orvel počinje rečenicom da je "Konoli jedini recenzent u Engleskoj od kog me ne spopada muka". Posljednji, treći, dio Neprijatelja obećanja sastoji se od memoarskog dijela odrastanja na koledžu Iton zajedno sa dječacima među kojima se isticao Erik Bler, kako inače glasi pravo Orvelovo ime. Iako je na tom mjestu Konoli napisao da je Bler bio prirodni intelektualac, na drugom je o dragom prijatelju napisao da, "Orvel ne može da isekne nos, a da pritom ne krene da morališe o industriji pamučnih maramica."
I pored toga što treći dio Neprijatelja naizgled nema veze sa prva dva gdje se govori o tome kako napisati djelo koje će trajati najmanje deset pa i više godina, odnosno kako su određeni pojedinci spriječeni da iskoriste svoj puni potencijal na čelu sa samim autorom tog teksta, u ovoj knjizi leži zakopana još jedna tema, a to je gubitak samokontrole i svojevrsno zakazivanje hrabrosti u aristokratskim slojevima Engleza iz Konolijeve generacije, a koji su iscrpili to htjenje poslije enormnog (kulturnog, naravno) uspjeha viktorijske ere i tragedije Velikog rata. Ali već do početka 1930-ih, visoko-buržoaska kultura navodno je izgubila svoje nekadašnje mjesto i utonula u puku komercijalu.
Dabome, Konoli za sopstveni neuspjeh i mrcinu u koju se preobrazio krivi nikog drugog do sebe. Stoga ne bi trebalo da brine što je Konoli ovaj tom nazvao i "ideološkom autobiografijom" u kojoj se ipak nazire njegova simpatija prema socijalizmu kog se docnije odrekao kao i većina Britanaca, iako se u načelu radi o veoma realnoj knjizi savjeta za pisanje koji se mogu uzeti zdravo za gotovo na skoro svakom meridijanu naše planete, makar kad je proza u pitanju.
Najefektnija poglavlja u Neprijateljima su ona u kojima analizira stanje u engleskoj prozi i njene prošle periode, a što se lako može uzeti za i te kako kompetentan primjer kako ne pisati, ili pisati, dobru fikciju: "Piščev rječnik treba da bude njegova valuta, međutim kako se radi o papirnom novcu to znači da mu vrijednost zavisi od rezervi u autorovom umu i srcu koje trebaju da je pokrivaju." A oni koji naročito umanjuju vrijednost ove valute su, prije svega, novinari (kao Konoli, recimo), političari i marketing-stručnjaci. Otud i Konolijevo čuveno geslo da ne postoji "turobnijeg neprijatelja od kolica za bebu".
"Kvalitet piščevog uma može se usavršiti što više on osjeća ili razmišlja ili što, bez ikakvog napora, više čita i sve dok postaje svjesniji rasta ovog kvaliteta on je utoliko sposobniji da eksperimentiše u tehnici ili da hrli ka njenoj simplifikaciji, te čak i da ode do očiglednog njenog napuštanja ne bi li izrazio jaku emociju ili neku duboku misao ordinarnim jezikom."
Na mjestima gdje je Konoli pretjerano poetičan, lako je nazrijeti da o pisanju misli kao o duhovnoj zadudžbini koju ne smijemo prestati da oplemenjujemo klasičnim vrijednostima, tako da ne postoji drugi način na koji se uopšte može pisati o tome. "Postojalo je vrijeme... kad je bilo nemoguće pisati loše. Mišljenja sam da je ovo vrijeme bilo na kraju XVII i početku XVIII vijeka, kad su metafizički obrasci prve ere iščezavali, a dok je klasična tiranija druge tek počinjala da nastupa... Prirodno pisanje je bio određeni način dobrog pisanja."
Džordž Orvel (FOTO: guardian.co.uk)
"Stil je odnos između forme i sadržaja. Gdje je sadržaj slabiji od forme, gdje se autor pretvara da gradi emociju koju uopšte ne osjeća, jezik će zvučati razmetljivo. Što je autor veća neznalica, njegov stil će postati izvještačeniji. Dok pisac koji misli da je pametniji od čitalaca piše prosto (najčešće, pretjerano prosto), a onaj što se plaši da su čitaoci pametniji od njega rado će se prihvatiti mistifikacije: pisac će naposljetku doseći valjan stil čim njegov jezik izvrši ono što se od njega i zahtijeva bez ikakve stidljivosti."
Prema Konoliju, vrhunac stila je tzv. mandarinski, koji proizvodi najbogatiji i najkompleksniji izraz (u engleskom jeziku). To je dikcija Dona, Brauna, Adisona, Džonsona, Gibona, de Kvinsija, Landora, Karlajla i Raskina, nasuprot Banjanu, Drajdenu, Loku, Defou, Kouperu, Kobetu, Hazlitu, Sautiju i Njumenu. Karakteriše ga duga rečenica protkana manjim zavisnim rečenicama, zatim korišćenjem konjunktiva i kondicionala, eksklamacijama, citatima, nagovještajima, metaforama, dugačkim slikama, latinskom terminologijom, suptilnostima i artističkim efektima. Posljednji korisnici mandarinskog stila bili su Volter Pater i Henri Džejms.
"Vidjeli smo da postoje dva distinktivna stila koje je prigodno opisati kao realistični, ili ograničeni maternji izraz, stil tzv. odmetnika, novinara, ljudi navučenih na razboritost i zdrav razum i neromantičnih posmatrača ljudske sudbe - i na Mandarinski, artificijelni stil obrazovane populacije ili onih u nadležnosti kojima se pisanje pretvorilo u primarno zanimanje u slobodno vrijeme... Novija proza, sa izuzetkom Konrada koji je pokušao da oživi nekadašnji veliki stil, počela je da podražava žurnalizam i kao rezultat toga dobili smo 'modernizam'."
V.S. Oden, jedan od najvećih pjesnika XX vijeka, napisao je Konoliju čim je pročitao Neprijatelje obećanja: "Za Neprijatelje mislim da je najbolja engleska knjiga kritike još od rata i daleko više od Vilsona ili Eliota ti zapravo pišeš o pisanju na jedini zamislivi način koji može biti interesantan svakom osim akademicima, kao o pravom zanimanju poput bankarstva ili jebanja sa svim propratnim egoizmom, monotonijom, ushićenjem i užasom. Odista ti svaka čast."
Ma koliko na mahove dvoznačan i vrlo personalan, Konolijevi Neprijatelji ostaju jedna od rijetko zanimljivih udžbenika, ili traktata ako dozvolite, o dobrom pisanju.
Galerija
Bonus video:
