Dr Robert Kuren, irski pisac i edukativni psiholog, autor je brojnih knjiga o natprirodnim bićima i pojavama.
Kurenove knjige “Priručnik o vukodlacima” i “Biblio vampirio –priručnik o vampirima”, dostupne u izdanju Lagune, bave se fenomenom vampira i vukodlaka kroz istoriju. Na početku razgovora za ART Vijesti Kuren je iz Sjeverne Irske, gdje živi, govorio o fascinaciji natprirodnim bićima.
"Moj stav je oduvijek bio da se natprirodni elementi u našoj kulturi pojavljuju zbog neke svrhe – objašnjava Kuren - Ili postoji djelić istine u njima ili je vjerovatnije da služe kao interpretacija događaja za koje teško možemo pronaći objašnjenje.
Taj aspekt svih natprirodnih priča mi je održao fascinaciju, pa sam pošao u lov na razne izvore natprirodnih pojava i smještao ih u neku vrstu konteksta. Jedna od stvari koju sam pokušao da uradim je da im se približim otvorenog uma – da ih ne prihvatim bespogovorno, ali i da ih ne odbacim u potpunosti. Moje pitanje, dakle, nije "Da li duhovi, vampiri i vukodlaci postoje?" već "Šta nam govore o sebi i našem pogledu na svijet?" Mislim da je pronalazak tog balansa bio moj najveći zadatak.
Porijeklo vampira i njihova percepcija u evropskoj civilizaciji se vezuje za Brema Stokera. Ali, i ranije je na Balkanu postojalo narodno predanje o vampirima. Koliko ste upoznati sa tim činjenicama?
"Brem Stoker, koji je bio Irac, oslonio se na brojne tradicije kako bi razvio svoje vampirske kreacije i sačinio osnovu savremene vampirske nauke. Iako je njegov pogled na vampire možda najviše rasprostranjen u zapadnoj Evropi, postoje kao što ste s pravom istakli, mnogo stariji pojmovi vampira koji se protežu natrag u antičko doba.
Ima, kao što rekoste, ranijih primjera sa Balkana – iz Srbije, Mađarske i sl. sa poznatim slučajevima Arnauta Pavla, Petra Plogojevića i šleskog obućara - ali slučajevi se takođe mogu pratiti od ruralne Amerike do Stokerove Irske.
U stvari, prema mojim saznanjima, jedna od najstarijih pisanih vampirskih priča u Evropi potiče iz Irske - legenda o keltskom poglavici Abhartahu koji se pojavljuje u “Opštoj istoriji Irske” Džefrija Kitinga iz oko 1629. A postoje naznake da se Stoker interesovao za neke od američkih slučajeva, posebno za vampirice sa Rod Ajlenda. Poslije njegove smrti, njegova udovica je sakupila isječke iz novina o incidentu iz 1892. sa Mersi Braun koji se odigrao kada je bila na turneji po SAD kao sekretarica ser Henrija Irvinga.
Zašto su po vama vampiri bili potrebni ljudima. Koja je njihova uloga u svijetu. Nije samo zastrašivanje u pitanju, zar ne?
"Mislim da ste u pravu kada kažete da su ljudima na neki način potrebni vampiri. Moje lično mišljenje je da ideja o vampiru postavlja neka temeljna ljudska pitanja zbog čega je vampirski ideal postojao kroz vjekove. Možda su ta dva pitanja ova: “Je li smrt zaista kraj?” i “Šta bi bilo kad bismo živjeli vječno?” A ako pojedinac prevari smrt kakvu bi cijenu platio? Ideja o vječnom životu ili mladosti (upamtite da nijesu svi vampiri nužno mladoliki, zgodni ili čak humani) priziva mnoge ljude, ali oni takođe urođeno shvataju da takvo stanje može imati određene posljedice.
Mislim da ideja o povratniku nastoji da odgovori na barem dio pitanja o biću koje dolazi iz groba i održava svoju mladost povremenim prijetnjama živima. Naravno, druga ljudska pitanja i želje su se integrisale s idejom – sa pojmom seksualnosti na primjer (“Šta bi bilo da imaju neograničenu moć nad nekim suprotnog pola?”) i vječnoj društvenoj moći.
To su pitanja koja zaokupljaju svaki naraštaj i ostaju bez odgovora. Ta osnovna premisa je, smatram, ono što je stvorilo knjige, poput “Drakule” i recimo djela En Rajs, tako privlačnim za mnoge čitaoce čak i danas.
Naše viđenje vampira se u posljednje vrijeme izmijenilo. Vampir više nije samotnjak, već je tu među nama. Šta je uslovilo taj preobražaj?
"Budući da je vampir biće ukorijenjeno u kulturi - a posebno u zapadnoevropskoj - on se mora mijenjati sa promjenama same kulture. On mora reagovati na promjene koje se događaju u svijetu i prema gledištu tog samog svijeta.
Dakle, u doba mog odrastanja vampir je bio usamljeni, ispijeni istočnoevropski plemić, koji živi u nekoj upola srušenoj tvrđavi na vrhu planine i njega je u bioskopu igrao Kristofer Li. Svijet je, naravno, napredovao i promijenio se do neprepoznatljivosti. Danas su vampiri tjeskobom prožeti tinejdžeri koji žive u nekom gradiću u Americi i u čijoj ulozi se javljaju razne tinejdžerske zvijezde.
Za neke je vampirizam jednostavno podzaplet koje zauzima drugo mjesto poslije ljubavnih problema, problema s novcem i “samopronalaženjem” - to su neke od stvari kojima se predstavlja tinejdžerske iskustvo. To su možda vrijednosti onih koji danas čine većinu publike o vampirskim filmovima. To vjerovatno odražava modernu kulturu s njezinim naglaskom, potrebama i ambicijama".
Kako su se kulturne impresije o vukodlacima mijenjale kroz istoriju?
"Percepcija o vukodlacima se u velikoj mjeri mijenjala kroz vjekove. Blisko mi je razmišljanje da se u najranijim vremenima, vuk takmičio s našim primitivnim precima za hranu i vjerovatno su mu se divili.
Uostalom, vuk je bio izvanredna mašina za ubijanje - brz je, snažan, okretan i vješt - za razliku, od naših glomaznih, nespretnih, hominidnih predaka. Mora da su se divili vuku, a možda su nastojali da steknu neke njegove lovačke vještine i lukavstvo. Možda su se ogrtali vučijim krznom praveći se da su vuk. Mnogo kasnije, divljenje vuku nastavilo se i u mnogim srednjovjekovnim pričama, vukodlak se pojavljuje kao plemenita životinja - najčešće galantan vitez koga je transformisala zla magija u oblik vuka. Često je predstavljen u hrabroj duhovnoj borbi u teškim uslovima.
Kuren (FOTO: privatna arhiva)
Tokom lova na vještice - posebno u Francuskoj - vukodlak je poprimio posebno divlju prirodu. To može biti zbog promjene vremena ili uticaja Crkve nakon objavljivanja Malleus Malificarum (misli se na traktat o vješticama, prim. V.Og.), učenja koja su, smatram, imala dubok uticaj na to kako gledati na natprirodni uticaj. Plemenita životinja je pretvorena u čudovište - pola čovjek i pola vuk.
Koliko su ova bića (vampiri i vukodlaci) povezana sa našom vizijom smrti i zagrobnim životom?
"Sasvim ste pravilno povukli paralelu između vampira, vukodlaka i možda zombija i smrti i zagrobnog života. Smrt je sigurno (i dalje je) jedna od posljednjih velikih misterija za koju mislim da nikada ne može biti otkrivena.
A ipak smo pokušali da vidimo šta je poslije tog događaja i da utvrdimo postoji li bilo kakvo postojanje “s druge strane” i koji oblik takvog postojanja bi mogao da potraje. Je li moguće, na primjer, vratiti se iz groba u tjelesnom obliku? U djelovima Irske se smatralo da je to bio Blagosloveni Umrli (onaj koji je vodio uzorno dobar život, pa mu je Bog dopustio da se vrati u nekim noćima godine, za Noć vještica na primjer), da vidi svoju porodicu i uživa u nekim od stvari u kojima je uživao za života. Njima je bilo dopušteno da se ogriju uz vatru, čaša viskija, izvrstan obrok, lula duvana i udobnost njihovih prijatelja i porodice.
Međutim, nijesu smjeli da govore jer bi mogli biti u iskušenju da otkriju šta je smrt i da li postoji nešto poslije. No, ako je Bog dopustio da se svetac vrati, pitanje je, da nije možda vrag učinio isto za zle pojedince. Oni bi mogli napasti one koji nijesu voljeli... U Engleskoj (i djelovima Irske takođe) gdje su Vikinzi vladali postoji pojam draugr, nemirno tijelo koje često ustaje, galami i pravi haos u svom bivšem mjestu.
Vječni život, naglašeni erotizam, vječna mladost su kategorije koje su oduvijek, pa i danas, privlačne mnogim ljudima. A mnoga natprirodna bića upravo posjeduju te osobine. Šta nam to, zapravo govori?
"Ti elementi su među onima koji stvaraju našu ideju o vampiru, a kao što ste rekli to su pitanja koja su ljudi postavljali kroz istoriju. Šta bi bilo da imate potpunu erotsku moć? Kako bi bilo živjeti zauvijek? Kako bi bilo imati vječnu mladost? Ali, to je temeljnije pitanje.
Da li postoji nekakva cijena za takve stvari? I da li bi se to loše odrazilo po nas? Čini se da je moralni odgovor da. Oni koji su navodno stekli proširenje životnog vijeka - poput grofa Sen Žermena ili irske grofice Katarine Ficdžerald (stara grofica od Desmonda) trebalo je da dobiju dugovječnost sumnjivim čarobnim sredstvima, koja uključuju prodaju duše đavolu.
U svom romanu “Slika Dorijana Greja”, irski pisac Oskar Vajld sugeriše da Dorijan ostaje mlad i lijep samo toliko dugo dok portret u njegovom podrumu stari, a postaje sve više i više oskrnavljen kako godine prolaze. Cijena dakle, može biti da smo obuzeti nezasitom žudnjom za pijenjem krvi (kao i kod vampira) ili da gubimo lične želje (kao zombiji).
Kako objašnjavate današnju veliku popularnost knjiga i filmova o natprirodnim bićima, vukodlacima i vampirima? Postoji li određeno vrijeme, kada se pojačava interes za njih?
"Tokom godina svijet se donekle još više uredio i stabilizovao. Pa ipak, još uvijek postoji mnogo nesigurnosti. Mislim da u takvim vremenima ljudi gledaju prema nečemu izvan sebe da bi nešto objasnili ili protumačili. Svijet je takođe postao visoko tehnološki - kompjuterizovani uređaji, sada su učinili svijet manjim mjestom; nove naprave obezbjeđuju svaku našu potrebu.
Pa ipak, na neki način, planeta je postala restriktivno mjesto. Mi smo sada manje društvena bića nego što smo bili - svjedoci smo da se mnogi od nas sada oslanjaju na Facebook i Twitter za prijateljstvo - pritisak našeg rada nam je onemogućio da uživamo u zajedničkom iskustvu kao što bismo trebali.
S obzirom na ta dva elementa - neizvjesnost i izolaciju u rastućem tehnološkom svijetu – prirodno je za nas da tražimo višu duhovnost, koja može da postoji izvan nas. Možda je to razlog zašto smo se okrenuli duhovima, vampirima, vukodlacima i zombi pričama radi zabave. I naravno, uvijek je postojala urođena fascinacija mrtvima. Kad sam počinjao kao pisac rečeno mi je da pišem u jednom od dva žanra koji se uvijek prodaju - romantika i natprirodno. Izabrao sam ovo drugo.
Koliko je u Irskoj jaka narodna tradicija i vjerovanje u natprirodno?
"Mislim da u Irskoj uopšteno (u to uključujem i Sjevernu Irsku) postoji nešto manje formalne narodne tradicije nego što je bilo kada sam ja odrastao. Odrastao sam na kraju Drugog svjetskog rata, u zabačenom ruralnom području planine Murn u okrugu Daun. Ljudi oko nas su bili uglavnom brdski faremri i uglavnom su bili ukorijenjeni u mjesto i predati zemlji. To je bilo doba kada nije bilo televizije i kompjutera, a većina ljudi oko nas tumačili su događaje onako kako su znali. To ne znači, naravno, da su bili primitivni ili nazadni - oni su jednostavno koristili tradiciju i kulturu kako bi ponudili objašnjenja za ono što se dogodilo i za geografska obilježja na lokalitetu. Postojala su vjerovanja u vile, duhove i vještice u toku mog odrastanja, pa mora da sam upio neke priče i percepcije koje sam čuo.
Na primjer postojala je podzida u obliku kruga u zadnjem dijelu imanja moje bake i tu niko ne bi radio poslije šest sati, kada sunce zađe, inače bi ga zanijele vile. Postojalo je polje nedaleko od nas, gdje su bili pokopani nekrštena djeca i samoubice - caldreach – i samo lud bi tuda prešao u bilo koje doba dana, a posebno noću pošto duše pokopanih ostaju u kovčezima i mogu učiniti zlo. Takva uvjerenja su bila veoma jaka tokom 1940-ih i 1950-ih, ali tokom godina su navodno opala.
Živite u Sjevernoj Irskoj. Kakva su vaša iskustva života u Sjevernoj Irskoj? Koliko se vaš život u Irskoj odražava na vaše stvaralaštvo?
- Neki ljudi znaju da je dio mog posla pomoći tim zajednicama i pronaći njihov sopstveni identitet kroz kancelariju prvog i zamjenika prvog ministra za Sjevernu Irsku. Ovaj posao me je odveo u zajednice u koje inače ne bih otišao, pa sam slušao priče i sjećanja tamošnjih ljudi. Nijesu sve bile o problemima. Slušao sam otkucaje starog folklora od ljudi koji su živjeli tamo, svi oni su privukli moje kreativne instinkte.
Grobar u mladosti
Radili ste kao grobar u mladosti. Možete li nam prenijeti neke vaše impresije?
"Napustio sam školu, bez kvalifikacija (na koledž sam se po diplomu vratio kasnije) i postao sam opštinski grobar u Banbridžu. Slali su me u udaljene planinske parohije da kopam grobove i radio sam tamo više od godinu dana. Imali smo postupak koji je poznat kao “razbijanje grobova”, a neki od drugih grobara bi to činili, pa su i mene poslali.
U nekim planinskim parohijama, groblje je bilo premija i kada se obavlja novi pokop a grob nije označen išli smo po knjige parcela. Tu su bili zabilježeni detalji o parcelama na groblju i datum posljednjeg ukopa.
Ako nije bilo pokopa u neoznačenom grobu 100 godina imali smo pravo da ga otvorimo i koristimo za tekuće sahrane. Naravno da su se iskopavale svakojake stvari, a ja sam radio sa čovjekom koji je zaradio nešto novca prodajući staro vjenčano prstenje koje je pronašao. Ali, postoji i jedna neobična priča koja me je jako uplašila. Obično bismo iskopavali neke djelove sanduka. Jedne večeri sam radio sam u veoma zabačenom groblju i iskopao sam čitav poklopac.
Mora da je bio neke relativno bogate osobe pošto je unutrašnjost poklopca bila obložena. Ali oboga je bila rastrzana i izgledalo je kao da su tragovi prstiju urezani u drvo. Ko god je tamo sahranjen, živ je zakopan. Nekada je to bilo uobičajeno u udaljenim područjima gdje nije bilo ljekova. Bilo je to jedno od mojih najzastrašujućih iskustava - usamljeno groblje, sumrak i brazde na poklopcu od sanduka. Napustio sam posao kopača grobova nedugo nakon toga i postao vozač kamiona. To iskustvo nikada nijesam zaboravio, iako je možda i moj interes za vampire i mrtve povratnike počeo tada.
Drakula je irski roman
"Ali, na stranu Stoker, gotovo sve kulture imaju vjerovanja u vampire koja se protežu natrag u istoriju - od asvanga sa Filipina do impundulua sa istočnog rta Afrike. Vampirizam nije ograničen na Zapadnu Evropu ili tačno po Stokerovoj zamisli, sjetite se da Stoker nikada nije bio u Istočnoj Evropi, a ako ste čitali “Drakulu” u širem kontekstu se može čitati i kao irski roman. Opisi sela i teme u romanu više podsjećaju na kasni 19. vijek u Irskoj nego na Istočnu Evropu".
Galerija
Bonus video:
