Švarceneger i Stalone opet zajedno: Povratak ostarjelih heroja

“Plan bjekstva” sa Staloneom i Švarcenegerom i novi film Ridlija Skota
60 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 30.11.2013. 17:29h

Plan bjekstva (Escape Plan, Mikael Hafstrom, 2013)

Snimiti kvalitetan akcioni film znači uskladiti više različitih elemenata. To su najčešće spektakularne sekvence, upečatljivost glavnih junaka, ozbiljnost prijetnje i duhovite replike. Problem je što autori koji žele da prave djela po ovom receptu, često pogriješe u količini sastojaka. Tako se većina filmova utopi u moru eksplozija koje u vazduh dižu i priču, dok kod drugih fokus na unutrašnji konflikt uništava potencijal za zabavu. Nabrojano, srećom, ne važi i za “Plan bjekstva”.

Rej Breslin (Silvester Stalone) je profesionalac koji ispituje manjkavosti sigurnosnih sistema u zatvorima. Nakon što dobije zadatak da prouči kaznenu ustanovu na neimenovanoj lokaciji, ubrzo otkriva nehumanost tamošnje uprave prema robijašima. Problem je što je taj zatvor pravljen na osnovu preporuka samog Reja i iz njega je naizgled nemoguće pobjeći. Sve se mijenja kada upozna zatvorenika Emila Rotmajera (Arnold Švarceneger).

Iako su Silvester Stalone i Arnold Šverceneger vjerovatno dva najveća akciona junaka svih vremena, pozni period njihove karijere nije obilježen uspjesima. Razlog treba tražiti u tome što ih publika doživljava kao glumce koji su zenit svoje slave dostigli prije tridesetak godina. Mada su “Plaćenici” (Silvester Stalone, 2010) svojevremeno doživjeli uspjeh, djeluje da je ovaj serijal više naštetio njihovim karijerama, nego što im je pomogao. Naime, publika je bila oduševljena samoparodičnošću filma, ali sa druge strane je isti djelovao kao njihov konačan oproštaj od žanra. Problem je što je tako i Staloneu i Švarcenegeru postalo gotovo nemoguće da glume u filmovima koji neće biti dio nekog već postojećeg serijala, ili koji neće referencirati na njihove ranije radove.

“Plan bjekstva” nije takvo djelo. U pitanju je klasična zatvorska priča, koju režira švedski reditelj Mikael Hafstrom, a piše Majl Čepmen. Iako radnja naizgled podsjeća na “Iza rešetaka” (Džon Flin, 1989), film se može posmatrati kao relativno originalan. Njegov najveći kvalitet je to što Švarceneger nije Terminator, a Stalone nije Rambo. Ovo je možda prvi film u posljednjih desetak godina u kome je postignuto da i jedan i drugi glume likove koji su nalik onima koji su ih proslavili, a koji potpuno funkcionišu u kontekstu djela.

Pored toga, ovdje vidimo i nove dežurne krivce. Iako to svakako nije revolucionarno, ipak je dovoljno značajno tim prije što “Plan bjekstva” pokušava da bude film glavnog toka. Slično kao što se Reganova paranoja može analizirati kroz Ruse u američkim filmovima osamdesetih, a sveprisutni strah od terorizma u akcijašima iz protekle decenije, sada je red došao na kriminalne organizacije koje zatočenike tretiraju kao da su u logoru Gvantanamo. Da bi promjena paradigme bila potpuna, Emil Rotmajer je prikazan kao politički avanturista koji trguje obavještajnim podacima, što bi ga u nekom drugom društvenom uređenju činilo zviždačem.

Kada se sve ovo stavi na stranu, ostaje korektna akcija u kojoj gledamo kako se konstruiše sekstant i kako se uz pomoć reflektora čupaju ekseri. Džim Kavizel kao upravnik zatvora nije ništa manje uvjerljiv od Donalda Saderlanda, a isto važi i za Farana Tahira koji glumi zatvorenika Džaveda. Nažalost, odabir uloga van zatvora je u najmanju ruku problematičan, jer iako možda postoji paralelni univerzum u kome je Fifti Sent uvjerljiv u ulozi sveznajućeg hakera, ovaj naš to sigurno nije.

Zatvorska atmosfera na početku djeluje kao da je preuzeta iz serije “Oz” (1997-2003), ali ubrzo postaje znatno predvidljivija. Osnovna premisa je prilično nelogična, jer ideja o privatnom i plaćenom zatvoru u kome će se zatvorenicima kršiti prava nema nikakvog smisla. Izuzetak mogu da predstavljaju robijaši kao što je Rotmajer koji kriju određene informacije, dok bi za sve ostale mnogo realnija bila eliminacija. Takođe, neobično je što se, i pored kršenja svih mogućih prava, niko ne odlučuje za klasično mučenje Rotmajera, što se opet može posmatrati kao svojevrsna naivnost svojstvena žanru. Time se zadržava osnovni postulat o heroju koji izdrži da ništa ne prizna uprkos pritiscima, a uz to uspije i da isplanira bjekstvo.

Ono što film nudi su jako dobre akcione sekvence, kao i korektna i smislena priča. “Plan bjekstva” pametno gradira spektakularno finale na kraju, mada je iznenađujući obrt jasan već od početka. Pored toga, djelo ne pati od pretenciozne ozbiljnosti, ali nikada ne sklizne ni u prostu razmjenu duhovitih replika. Iako ne postoji nijedan parametar po kome bi se ovaj film mogao opisati kao velik ili originalan, činjenica je da ne postoji nijedan bitniji element u kome podbacuje. Sveukupno, riječ je o dobroj akciji, koja Stalonea i Švarcenegera vraća tipu uloga koje su ih proslavile. Sve i ako to sada djeluje previše naivno, svakako ne treba kriviti njih, već odrastanje.

Konačna ocjena: 7/10.

Savjetnik (The Counselor, Ridley Scott, 2013)

Većina režisera snima dobre ili loše filmove, ali za remek-djelo, kao i za istinski loš film, potreban je talenat. „Savjetnik“ Ridlija Skota, za koji je scenario napisao jedan od najvećih američkih pisaca, Kormak Makarti, može se uzeti kao primjer filma koji će vjerovatno razočarati gledaoce. Iako su očekivanja publike bila velika zbog kvalitetne ekipe uključene u projekat, pokazuje se da će krajnji rezultat teško zadovoljiti i one koji su očekivali manje.

Savjetnik (Majkl Fazbinder) je advokat koji često brani korumpirane klijente. U trenutku kada treba da se vjeri sa Laurom (Penelope Kruz), odlučuje da počne da se bavi kriminalom. Na predlog svog klijenta Rejnera (Havijer Bardem) i njegove ljubavnice Malkine (Kameron Dijaz), ulazi u posao sa Vestrejom (Bred Pit). Iako mu je plan da uzme novac i povuče se, prekasno će shvatiti da je i sam dio tuđih planova.

Režiser Ridli Skot (“Blejd Raner”, 1982) potpisuje neke od najvažnijih filmova svih vremena, ali daleko od toga da nema promašaja u karijeri. Njegov “Prometej” (2012) je bio hvaljen kao jedan od najbolje režiranih filmova prošle godine, ali priča je bila previše banalna da bi vrhunska režija mogla da je iskupi. Kako ne bi ponovio istu grešku, na novom filmu Ridli je odabrao kao scenaristu Kormaka Makartija, pisca po čijem romanu je snimljen hvaljeni “Nema zemlje za starce” (Braća Koen, 2007). Tu je i odlična glumačka ekipa, tako da je na papiru sve izgledalo savršeno.

U praksi, specifičnost Makartijevog stila, koji ga čini izuzetnim piscem, ujedno je glavni usud scenarija. Makartijeva posebnost ne tiče se samo tema koje obrađuje, već i jezika koji koristi. Njegov roman “Krvavi meridijan” bi se mogao opisati kao egzistencijalni gotik-vestern, a svedenosti doprinosi i to što od znakova interpunkcije koristi samo tačku, zarez i crticu. Međutim, film i književnost nisu isti mediji. Tako bi “Ograničeni sumrak” (Tomi Li Džons, 2011) za koji je pisao scenario, bolje funkcionisao kao pozorišna predstava sa dva glumca, iako je i ovako riječ o kvalitetnom, mada hermetičnom djelu. Sa druge strane, “Savjetnik” pokušava da bude klasični noar i film za bioskopsku publiku, koji će ujedno zadržati sve osobenosti Makartijevog stila. Krajnji rezultat je predvidljiva drama sa pretencioznim dijalozima.

Prvi i osnovni problem „Savjetnika“ je priča. Dakle, na površini, ovo je krajnje neuvjerljiv triler. Niz događaja koji ga čine mogućim je potpuno nemoguć. Makarti je pokušao da Malkinu prikaže kao inteligentnu i bezdušnu osobu, ali kada se podvuče crta, njen plan je uspio pukim nizom nevjerovatnih slučajnosti. Sve počiva na rutinskoj saobraćajnoj kontroli koja pokreće niz dešavanja čija fatalnost raste kako se približavamo razrješenju. Na kraju, događaji se uklapaju u nemoguće planove zle Malkine, umjesto da planovi uspiju zato što je ona uzela u obzir ono što je realno da će se desiti.

Svaki junak u filmu kaže jednu rečenicu koja ga opisuje, a onda iz te uloge ne izlazi do odjavne špice. Tako je Vestrej ženskaroš koji, čak i u trenutku kada pokušava da se sakrije, ne može da pobjegne od svog poroka. Najgore je što time pokazuje neopreznost koja nije u skladu sa njegovim ranijim ponašanjem. Savjetnik, čije ime ne saznajemo do kraja, je sveden na zvanje koje ima, i djeluje da je osnova dramskog konflikta u tome što pravila svog svijeta pokušava da primjeni na drugi koji je suroviji. Iako pokušava da bude hladan i emotivan istovremeno, film funkcioniše kao antička tragedija, u kojoj glumci ne glume ljude od krvi i mesa, koliko arhetipove. Jedino tako se može objasniti to što u ovom djelu ima više filozofa nego u dokumentarcima o Noamu Čomskom. Od konobara, preko sponzoruša, do sitnih mafijaša, svako ima potrebu da kaže nešto dubokoumno. Ovo izaziva kontra efekat, pa je krajnji utisak izvještačenost dijaloga.

Vizuelno, film je korektno režiran i snimljen, mada i tu dolazi do izražaja relativno prizemna simbolika. Recimo, Malkina ima tetovirane tigrove šare, zato što je i sama lovac. Kasnije tigar preskače leš jednog protagoniste, zato što uživa u samom činu lova i nepokretna žrtva mu nije zanimljiva. Tako se, ujedno, objašnjava i zašto bogata sponzoruša koja kontroliše ljubavnika kao životni cilj određuje da postane još bogatija sponzoruša koja će ubiti nekoliko ljudi i kojoj će biti zabranjen ulazak u dvije države. Na kraju treba spomenuti da je scena u kojoj Malkina vodi ljubav sa haubom automobila neprijatnija čak i od Đomline pjesme “Čekam te u Budvi” koja opisuje sličan, ali ipak manje bizaran razvoj događaja.

Makarti je autor koji je u “Krvavom meridijanu” na jednom mjestu opisao zvjezdano nebo kao prazno i zastrašujuće. U svim njegovim romanima, univerzum je potpuno ravnodušan. To ne važi za “Savjetnika”, gdje se isti veoma aktivno upinje da naši junaci završe što gore. Kao i obično, najdeblji kraj u takvom svemiru izvlači publika.

Konačna ocjena: 3/10.