DRUGI POL

Zašto mi Njegoš (ne)treba

Jedna slagalica od duha, uma i vanvremenog talenta
223 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 24.11.2013. 19:41h

Ovih novembarskih dana mnogo se piše o Petru II Petroviću Njegošu. Dvijestota godišnjica od njegovog rođenja rasteže se na vječnost, a prostor obitavanja njegove misli na vasionu. Dvjesto godina za ljudske razmjere jeste mnogo, ali ta se mjera trenutno povećava akademijama, besjedama, studijama, raspravama, traktatima, disertacijama, raznim prilozima i prolozima u čast njemu i njegovoj misli, koja je pretrajala vrijeme. Meni je to malo predugo, i malo premnogo. Ja imam potrebu da tu vječnost sabijem u tren, vasionu u onu tvarcu od koje je nastala, a sve to u spoznaju o iskri od koje je Njegoš pravio poeziju. Kako je to nemoguće, opredjeljujem se za jednu realističniju varijantu. Stvaram svog Njegoša, takoreći, prema svojoj pameti i svojim potrebama.

Dok na polici biblioteke slažem slagalicu od njegovog lika na sabranim djelima u izdanju Jumedia monta i Oktoiha, razmišljam o tome kako nam Njegoš ostaje u nasljeđe kao davno sačinjeni back up mudrosti, jezika i poezije. Kada bi svi sistemi pali, ovaj ne bi nikada. Nije sačinjen od piksela, bajtova i bitova, već je napravljen od blistavog uma, prosvijetljenog duha i moćnog jezika. Nakon što sam složila slagalicu na polici, počela sam da gradim onu u mozgu koristeći poznate i nepoznate veličine i kognitivne procese za koje sam sposobna. Shvatila sam da su poznate veličine mudrosti iz Njegoševih stihova, a nepoznate one iz haotičnog svijeta koji nastanjujem i koji pokušavam da spoznam, a koji se s Njegoševim davno razišao. Dilema skoro šaljiva – ili moram Njegošu povjerovati više, ili Njegoš sebi biti.

U pjesmi „Crnogorac k svemogućem Bogu“ Njegoš se obraća Bogu ne očekujući odgovor. Ja se, evo, stalno obraćam Njegoševoj slagalici i očekujem odgovor. Kada bih bila idolopoklonički raspoložena, rekla bih, svako je birao svog Boga da sa njim razrješava sebe i probleme svog vremena. On je u svom vremenu rješavao samoću i čitao vaseljenu, a ja danas u svojoj ličnoj potrazi rješavam sebe i šum u kanalu. Šum je preveliki (sama sebi šum sam ponajveći), dolazi od napornog vremena, od ubrzanja i svakojakog otuđenja, koji ne dozvoljavaju da se dobro čuju ni Njegoš ni Bog. Njegoš je, svakako, bio u prednosti. On je čovjek koji nije posumnjao u Boga. Mi, srećom, u ovoj velikoj proslavi dvjesto godina od njegovog rođenja pokazujemo da ne sumnjamo u Njegoša i ono što nam je ostavio kao duhovno nasljeđe u poeziji i filozofiji.

Kada se piše o Njegošu, često se piše o raznim dualizmima. Ja koja to čitam nerijetko bivam tako racijepljena po svakoj vertikali kojom njega dijele. Dođe mi da zavapim: nemojte mi ga analizirati i atomizirati, nemojte me cijepati na fizičko i metafizičko, na terestijalno i celestijano, na nebesko i htonično. Nemojte mi ga uznositi u visine i spuštati u nizije, nemojte ga udaljavati diskursom i godišnjicama, on meni treba cio i ucijeljen – to je najteže, znam pouzdano, a on je to uspijevao. Na taj aspekt najčešće mislim kada o njemu mislim, i to mu najviše poštujem u poeziji i životu. Ako već treba da se cijepam, a rascijepljena sam – to mi je dijagnoza iz postmoderne, htjela bih da se raspolutim zbog dva genija, a prema svjetlosti: na Teslu i Njegoša. Bez sijalice ne mogu da se našminkam, bez Luče ne mogu da postojim. Sijalica me osvjetljava, ali me Luča obasjava. Tesla je osvijetlio svijet, Njegoš je obasjao moj univerzum. Tesla treba cijelom čovječanstvu, a Njegoš treba meni. Na toj potrebi za svjetlošću rađala se moja potraga za većim i ljepšim u životu, na tim odgovorima razvijala sam svoje biće i gradila identitet. Bilo bi me, tako, stid da mi otupi misao, a Njegoš mi najmoćnija literarna tradicija. Bilo bi me sram da na zlo u svijetu ne znam da kažem, ili bar pomislim: što od ljudi činite, pogani! Svejedno mi je gdje ću ga obožavati sve dotle dok on obitava u meni.

„Veliki pjesnik, ako je zaista veliki pjesnik, a Njegoš to jeste, uvijek je suštinski na strani stradalnika i progonjenih“, rekao je Balša Brković. S druge strane, Vladislava Gordić Petković kaže da bi budućnost čitanja Njegoša morala da se usmjeri prema teorijama maskuliniteta. „Proučavanje maskuliniteta nije tek povratna reakcija na prioritete feminizma: feminističkoj kritici je tema maskuliniteta srodna, a ne suprotstavljena (kako bi neobavešteni očekivali).“ Kada se ova dva citata stave u dobar kontekst i hronološki slože, moglo bi se pretpostaviti kako bi se savremeni Njegoš ponašao. Vjerujem da ne bi išao na psihoterapiju da svoj maskulinitet tetoši, znao bi da je velika muškarčeva odgovornost datost u kulturnom kôdu Crne Gore i da to kao protutežu ima određeni stav prema ženama. No, njegovo provajdersko i pokroviteljsko stanovište nije bilo spram žena (koje je u njegovo doba zaista trebalo štititi), nego spram naroda za koji se brinuo i koji je pokušao da razumije i da mu bude branič. Fiksirani jaz između rodova njegovog doba razrješavao je u svom djelu prema kulturnom obrascu koji mu je predat kao naljeđe. Savremeni Njegoš kao zaštitnik slabijih sažalio bi se nad ženama u modernom svijetu, u kome se one dobro ne snalaze i koji dobro ne razumiju. A kad bi se sažalio, ka' da bi pomoga. Odavna sam mu, inače, zbog navedenog oprostila onu so što je kao muškarac sijao, a u čiji je urod žena morala bespogovorno povjerovati.

Danas je jedina antropološka i socijalna konstanta to da su žene i dalje „drugi pol“, što sasvim lijepo održava red u svijetu uprkos mnogim modernim teorijama. Sestrinska tužbalica zbog ratne pogibije iz Gorskog vijenca bila bi zamijenjena tužbalicom s modernim ideološkim tonom. Sestra Batrićeva vjerovatno bi danas tužila nad ženskim rodom u Crnoj Gori, nešto poput: kuda si mi uletjela, sokolice? Tužila bi žensku emancipaciju koja ide rakovim korakom i koju muškarci uvijek uspiju sabotirati: od divnoga jata tvoga, sestro, rano! Tužila bi sebe i svoju razvedenu drugaricu: da li nevjerne muže ne zna, bezmužnice? A možda žene ne bi ni pominjao i u ep stavljao. Pustio bi ih da same sebe (literarno) pominju.

Čujem, danas ženama stavljau zlatni prah na lice i prave maske od kojih su mlađe i ljepše i poželjnije. Mora da nekog takvog praha ima i za mene. Kad bi moglo, ja bih sav taj zlatni prah koji me sljeduje u ovoj kulturi tijela dala za mogućnost da on ne bude prah. I sve suvo zlato pride. No, u vremenu u kome je on živio, njemu nije bilo lijeka, sa zlatom i bez njega, a ostavio je duhovni lijek za mnoge. U Luči, u Vijencu, u skupoj pjesmi. Treba ga samo znati priviti na pravo mjesto o godišnjicama i mimo njih. Zaboraviti ga, značilo bi izgubiti melem i dobiti patnju kao u onoj dijeti u kojoj ti zabrane hljeb.

Onu slagalicu od duha, uma i vanvremenog talenta pospremila sam i vratila u biblioteku. Otela se mojoj maloj mjeri, lik se izdvaja iz drugih knjiga, sija i zrači. Znam, nije mi potreban Njegoš da bih znala da mi je uvijek potreban Njegoš.

Savremeni Njegoš kao zaštitnik slabijih sažalio bi se nad ženama u modernom svijetu, u kome se one dobro ne snalaze i koji dobro ne razumiju. A kad bi se sažalio, ka' da bi pomoga. Odavna sam mu, inače, zbog navedenog oprostila onu so što je kao muškarac sijao, a u čiji je urod žena morala bespogovorno povjerovati

Galerija